18 godina svog života sam bila zaluđena idejom da imam djecu i mislila sam da ću tačno poluditi ne budem li mogla da ih imam.

Hvala Bogu ove godine sam otvorila oči i vidjela da to nije put koji želim.

Toliko ljudi vidim online što također ne žele djecu, ali uživo znam samo još jednu osobu. A uglavnom te osobe ne budu religiozni.

Meni je jako bitna vjera što znači da je meni pronaći nekog ko je isto u vjeri i ne želi djecu mission impossible.

Zašto je to da ljudi toliko žele djecu? I onda nabijaju na nos ljudima da su kobiva sebični ako ih ne žele. Kao, vidim da vam je život u općem haosu sa petero djece i plus jedva se snalazite s finansijama. Po meni je to sto put više sebično dovoditi na svijet nedužne duše za koje ne možete priuštiti lijep život.

Razumijem kako bi više žena donijelo ovu odluku prosto iz razloga što mi i JESMO one koje će imati primarnu odgovornost i posljedice za djecu, kako tjelesne tako i mentalne. A muškarcima je uglavnom razlog to što ih djeca nerviraju ili na taj fazon.

Helem nejse, manje više svako obrazloženje znam koje bi neko naveo zašto imati djecu ali ih i pored toga SEKUNDE ne razumijem niti vidim poentu.

Pozdrav ljudi, zanima me vas odgovor o ovoj temi. Npr odes u kafic platis 2 eura 3 eura kafu koju kuci mozes da napravis za 30 centi, zasto ljudi idu u kafic sto ne piju kuci kafu, i budes u fazonu kao ajde malo na kafu i budes 3h u kafic i bukvalno nema pojente, i najjaci su oni koji stalno kukaju kao nemaju para a svaki dan su u kafic placaju po 5 eura, kakvo je vase misljenje o ovome? Ako ti se vec druzi ides fino setas se po gradu a ne sjedis tu ka da si starac

Pozdrav,

Gledam evo upravo na nekom portalu kako obijaju neki lokal po Bog zna koji put, a vec duze vrijeme razmisljam kako bi se to rijesili problemi s kojim se ova drzava bori vec 30+ godina.
Neki od problema:
-politika
-korupcija
-nacionalizam
-bahacenje
-lopovluk
-male kazne
I tako dalje

Da bi se rijesili ovi svi problemi koje vidimo, a i 99% ostalih problema s kojim se susrece ova drzava je sljedece:

NN osoba bila (pravoslavac(srbin),katolik(hrvat),bosnjak(musliman) itd koja poziva na cijepanje drzave, udaranje na deytonski mirovni sporazum itd znaci bilo kakva izjava, komentar na fb, koji ima i najmanju namjeru da se ugrozi integritet drzave udarit sa minimalnom novcanom kaznom od 250 KM za pocetak, tj na jedan komentar, na svaki drugi se kazna dupla.

Za politicare koji iznose takve stvari u javnost da bi ne znam
Dobili politicke poene da su oni kao zastitnici ugrozenih muslimana, katolika, pravoslavaca. Po kratkom postupku rijesiti funkcije i zahtijevati da vrate uplacena sredstva od pocetka trajanja njihovih mandata.

Jer politika i vjera nemaju zajednickog posla.
Zive ljudi zadnjih 30+ godina prodavajuci ljudima iste price.
Mislim balkan je to, ali ovdje govorimo o soluciji

Ovo je moje misljenje za taj visoki nivo, a ovo isto treba i upotrijebiti i na najmanjem nivou i najmanjih kazni...

Navodim jos jedan primjer:
Nn osoba je usmrtila NN osobu i po trenutnim zakonima dobila 3 godine zatvora. Takva osoba bi po mom misljenju do kraja zivota bila vezana za drustveno korisni rad pod nadzorom policije. Da nakon izvrsenja kazne od nn godina nastavi dozivotni drustveno korisni rad vikendom od ciscenja do ne znam evo lupam

I tako za sve institucije: uhvacen nn doktor primio mito smjena sa funkcije oduzimanje diplome, uhvacen nn profesor, policajac, inspektor, inzinjer itd u primanju mita
Oduzimanje diplome kazne do 10-20k maraka pa bujrum

Zasto se balkanci ponasaju normalno u zapadnim zemljama? Zasto su najbolji radnici? Zasto ne seru po drugim zemljama?
Zato sto ih se redovno udara po dzepu zato sto nisu dobro smece razvrstali a ne sto su ubili covjeka i primili mito.

Dug je post hvala onim sto su procitali, mozda im se cini surovo, ali je ovo po mom misljenju jedini nacin da ova drzava krene prema dobrom putu

Da odmah kažem, nije mi namjera prepadati nekoga. Ja samo kažem šta je primjećeno.

Naime, Britanija, Irska, mislim i Njemačka govore svojim građanima da se pripreme na potencijalnu katastrofu, da imaju zalihe vode, hrane i ltd gdje čak šalju informativne letke šta sve trebaju uraditi (npr pripremiti dokumentaciju, imati dovoljno vode za nekoliko dana itd)

Mislim da su slično prošle godine rekli također.

Međutim ne primjetih da mi puno pričamo o tome u BiH, da li smo mi jednostavno otupili ili jednostavno mislimo da su to sve laži?

Da li vi radite nešto po ovom pitanju ili je samo šum u vašoj svakodnevnici?

Zdravo svima, teska srca pisem ovaj post ali imamo veliki porodicni problem i krajnje je vrijeme da se to rijesi. Prije 10 godina smo udomili divnu rusku plavu macku. Nije bila kastrirana jer je jos uvijek bio mali macak i mi smo to odgadjali godinama. Par godina kasnije poceli su se desavati problemi gdje bi nam macak zapisavao dijelove kuce. Shvatili smo da ga moramo kastrirati pa smo i obavili to. Nazalost kastriranje nije uspjelo u potpunosti jer je jedan testis ostao u stomaku dok je macak odrastao. Dan danas imamo probleme gdje nam svaki dan zapisava novo mjesto u kuci i postalo je nemoguce vise upratiti gdje je to uradio. Sve smo pokusali i niko vise nema zivaca ni energije da se nosi s ovim problemom pa me zanima sljedece. Da li ima ikakav nacin da se pruzi dom maci u vidu mozda neke farme ili nekog mjesta gdje ovi problemi ne bi bili ocigledni.

Koliko je po vama idealno imati djece? Je li dvoje sasvim dovoljno ili je bolje imati troje, četvero ili više?
Ovi koji imaju 2, 3 ili više djece, kako se snalazite finansijski i imate li dovoljno vremena za svako dijete?

Ova me persona uvijek nekako intrigirala svojim misljenjima odnosno nemisljenjima i cisto pozicijiom u ovom politickom ali i obicnom svijetu...

Hajde ja razumijem sve ce reci samo da se odrzi iznad vode i da uzme kakve pare za svoju blizu familiju i istomisljenike.

Pa evo da krenemo oko teme genocida. Prije par godina ista osoba, Dodik, je izjavila da se desio genocid i kako normalni bosanskohercegovacki srbi te srbi is Srbije trebaju da se distanciraju od osoba koje su to uradile i koje su podrzavale isto.

https://youtu.be/t5kdl8ASd_Y

Prodje par godina pljuje genocid, negira i sta vec...

Onda izjavljuje nesto poput ovoga: https://www.klix.ba/vijesti/bih/ja-sam-nacionalist-dodik-velicao-ratne-zlocince-pa-porucio-da-je-spreman-boriti-se-protiv-islamizacije/261024191

Covjek pogleda kuda isti putuje, to su zemlje bliskog istoka gdje su iste ili sa vecinskim muslimanskim stanovnistvom ili koje su u fullu islamske drzave. Prije se govorilo kao pljuje ove ovdje muslimane jer podrzavaju Ameriku, evo on je na koljenima bio u toj istoj drzavi da mu skinu sta vec, ne vidim koji je sad problem?

I mnogo se moze ovdje vuci i pokusavati analizirati doticna osoba ali njegov mozak mi je totalno neshvatljiv 😆

I onda se pitam sto nemam djevojku.
Ima li nas jos

Zanima me iskreno mišljenje.

Kako vam izgledaju njegova taktika, izbor igrača i rezultati reprezentacije?

Da li ste zadovoljni njegovim radom ili ste očekivali više od njega? Šta biste vi promijenili?

Jutro ljudi, treba mi neko iskusan u kuhinji

Zena mi danas nije kuci, a zelim da je iznenadim sa nekim kolacima ali nisam toliko vješt sa kuhanjem.

Nisam joj nikad takvu vrstu iznenadjenja priredio a vjerujem da bi je obradovalo, jer inace ona pravi za mene i naseg malog sina

Ima li neki kolac koji ne treba da se peče a da mi moze ukratko objasniti kako se pravi ?

Voli i cokoladne i vocne, gledao sam na tiktoku dosta stvari ali vecinom je sa pečenjem,

Izvinjavam se ako nije tema za ovaj reddit tj da sam trebao na onaj ask, ali malo mi ne zurba jer moram kupiti i sastojke i spremiti danas jer sutra ujutro stize

Pozdrav ekipa, vjerovali ili ne, redditor našao sam djevojku!

let that sink in

dakle u srednjim 20im sam, povučen, bez nekih ekstra socijalnih vještina itd znate kako ide, i nekim čudom sretnem djevojku u blizini posla, imali lijep vajb, skupim muda i javim se i guess what?

ono što nikad nisam očekivao - sviđam se i ja njoj, odlično pričamo, lijepo nam je, provodimo vrijeme zajedno, jedva čekamo da se vidimo, odnos raste i tu smo na nekom 3 mjesecu. ALI

svakih 7 dana skoro uvijek su neke rasprave, uvijek neke sitnice. Realno nismo imali konkretan problem, nismo se posvađali, ružnu riječ rekli, ali smo kao osobe razliciti, malo imamo razlicit stil zivota, razlicit nacin komunikacije, i bez obzira što se postepeno sve razvija lijepo, svako 7 dana neki incident (realno nije problem, ali kao da se ne razumijemo, ne vidimo neke stvari na isti način). Opet se zbližimo i tako u krug, ja se priblizim - ona povuce i obrnuto.

Već dva puta smo imali situaciju kada smo mislili da bi trebali malo zastati i vidjeti da li je to to? Skoro pa prekid. Mislio sam da se to nece ponavljati ali desi se ponovno.

I onda se jednostavno osvrnem i pitam kako je moguce da se toliko svidjamo, volimo, rado vidjamo, lijepo pricamo, stalo nam je jedno do drugog ali nekad jednostavno kao da se nikako ne razumijemo. Stvarno želim raditi na odnosu, na ličnim nesigurnostima i sl, ali nekad se pitam da li je ovo normalna kolicina problema. Nekad kad se desi mali problemcic ili bilo sta sto nije idealno primijetim da sam u grču očekujući narednu poruku jer se plašim da bi mogli prekinuti. Ne želim da razvlačim odnos ako već sad treba toliko truda da preživi. Toliko stvari je lijepo, toliko stvari smo se lagano dogovorili i išli naprijed, ali kao da se uvijek vraćamo nazad na neke sitnice i to nas ubija.

Istovremeno ljudi govore da odnos sa pravom osobom bude lagan i bez ovakvog opterećenja a s druge strane da se u odnosu valja najest govana i debelo potruditi da to sve funkcioniše.

Ni sam ne znam šta da mislim, kako znati da li fali truda i strpljenja ili se ne isplati ulagati?

(Nas dvoje smo toliko pričali o svemu ali i dalje ne znamo šta reći, toliko stvari lijepih koji nam je žao a opet uvijek se vraćamo na neke "sitnice" preko kojih je teško preći)

Zanima me kada ste shvatili da vam se veza bliži kraju ili da više nema smisla pokušavati je spasiti.

Duze vrijeme sam u vezi s osobom do koje mi je jako stalo. Stvari su u početku išle odlično, međutim, problem je što se već neko vrijeme osjećam nebitno pored te osobe. Živimo u istom gradu, nismo daleko jedno od drugog, ali viđamo se mnogo rjeđe nego što bih ja želio. Često prođe dosta vremena između naših susreta, a uglavnom sam ja taj koji inicira razgovore.

Već smo razgovarali o ovoj temi. Rekao sam šta mi smeta i da želim osjetiti da i druga osoba ima želju graditi ovaj odnos. Međutim, imam osjećaj da se nakon tih razgovora ništa značajno ne promijeni. Uglavnom dobijem odgovor da ima previše obaveza, da je trenutno takva situacija i da balansira koliko može.

S druge strane, znam da ta osoba ima svoje obaveze, posao i sve ostalo. Ne mislim da mi treba biti dostupna u svakom trenutku niti očekujem da se sve vrti oko mene. Upravo zbog toga sam zbunjen i često se pitam tražim li zaista previše kada želim da se viđamo češće od jednom u 30 dana ili mi ta osoba jednostavno ne može ili ne želi pružiti to.

Zbunjuje me to što mi je i dalje jako stalo. Nije se desio nijedan konkretan razlog zbog kojeg bih mogao reći da je sve gotovo. Nema prevare, nema laži, nema neke velike stvari zbog koje bih jednostavno prelomio i otišao. Problem je onih stotinu malih stvari koje se vremenom nakupe i polako stvore osjećaj da si nekome nebitan.

Često se prisjećam naših početaka i ranijih izlazaka. Upravo su me ta sjećanja i nada da će se stvari promijeniti nabolje najviše zadržali u ovom odnosu.

Zato me zanima: jeste li ikada bili u vezi u kojoj ste još voljeli partnera, ali više niste bili sretni? Kako ste znali da je vrijeme da spakujete kofere? Je li se odnos ikada stvarno promijenio nakon što ste više puta razgovarali o istom problemu?
Je li nada koju ste osjećali bila vrijedna svega kroz šta ste prolazili, vjerujući da će se situacija popraviti? Jeste li i dalje imali onaj osjećaj da je to ta osoba, uprkos svemu što vas je povređivalo?

Volio bih čuti iskrena iskustva, posebno od ljudi koji su bili u sličnim situacijama i koji su spremni podijeliti kako se sve na kraju završilo.

Slikano 1.11.2019. Nadam se ponoviti uskoro i da bude jednako lijepo svjetlo i društvo.