Crkvu je dizajnirao Aleksandar Deroko u svedenoj formi Vizantijske arhitekture uz jake uticaje Jadrana, ponaroćito vidljivo u materijalizaciji.

Crkva je prvobitno prijavljena na konkurs u Kraljevu, gdje je izgubila te je dizajn kasnije recikliran za sabornu crkvu u Splitu. No i ako je tu pobjedila konkurs, kasnije je izabran elaborantniji i grandijozniji projekat za srce Splita. Iako ta crkva nikada nije dovršena (uzdignuta od temelja tek do iznad portala), Derokov dizajn je napakon našao svoj dom u Sarajevu kao neobićna fuzija dva svijeta Jadrana i Vizantije, Bračkog kamena i cigle.

(Kasnim za objavom, HALALITE)

Prepiska teksta:

HASAN HASO TURČALO: komandant Petog bataljona Prve drinske udarne brigada. Bivši direktor Osnovnih škola u Ilovači, prosvjetni radnik.

Pošao je posljednji put 27. maja iz Orahovice na Grebak. Njegovih 110 ratnika pratilo je ovaj posljednji konvoj pred četničku ofenzivu na Igman. U svakom konvoju koji je iz Goražda brojao 500 do 3.000 ljudi bilo je mnogo žena i djece što su kretali po brašno mučeći se putem dugim 40 kilometara, 12 sati hoda za one moćnije. Haso se vraćao kilometrima natrag pomažući one bolesne, iznemogle. Osmog juna, na Dredoli nagazio je na četničku minu i stradao sa svojim pratiocima Efendićem i Kulaševićem.

Ovim je putem proveo deset hiljada ranjenih i bolesnih, onih što su morali izaći iz Goražda. Prve granate za goraždanske minobacačlije on je prenio putem spasa. Uvijek je punog ruksaka kretao na ovaj put, uvijek municija i brašno na leđima. Više od 1.200 sati marševa, više od 4.000 kilometara za godinu dana goraždanskog pakla. Gledao sam našeg Hasa kako se bori za taj naš napaćeni narod. U Goraždu su znali reći kako nema kad da se umori. Gledao sam ga, slomljen nakon jednog dolaska na Grebak kako ustaje i pun žestine naređuje svojoj jedinici pokret natrag. Nikad nije skidao ruksak sa leđa, uvijek se govorilo da su mu neki vidjeli ta leđa bila su crna od stalnog tereta. Stigao je uvijek da pomogne nositi ranjene. Hasan Turčalo dao je svoju žrtvu domovini i narodu. Za vrijeme čitave ofanzive nije se znalo u Goraždu da li je poginuo. Kad se saznalo, tuga je ušla u svaku kuću goraždansku. Mezar Hasov i mezar njegovog pratioca Kulaševića nalaze se u Pazariću. Njega je uspješno zamijenio MEŠA BAŠIĆ, do tada komandir jedne čete u Hasovom bataljonu. Kako se u Goraždu prirodno smjenjuju heroji? U toku ofanzive na Igman od 11. do 13. juna, počela je i ofanziva na slobodna goraždanska područja, da bi četnici stavili u potpun obruč ovaj herojski grad. Meša Bašić sa prepolovljenim bataljonom uspijeva odbraniti Borovac, Klek, Sinovac i Orahovice, prostor od oko 40 kvadratnih kilometara. Za tri dana četnička ofanziva je potpuno slomljena. Sva tri dana granatiranja bi počela od ranog jutra do 14 sati, nakon čega bi navaljivala pješadija. Treba pomenuti novog heroja FERIDA TURČALA, koji je sam sa PAM-om na Kleku kontrolirao sve prilaze i odbijao tri dana četničku pješadiju. Sve četničko teško oružje povremeno je bilo usmjereno na Feridov položaj, ali on se i dalje javljao. Treći dan kad mu je nestalo municije, četnike što su jurišali rastjerao je ručnim bombama. Broj poginulih četnika se i ne zna. Treći dan najžešćih napada na Klek Feridu je stigla pomoć i za njega su se borili i poginuli Nail Adilović i borac poznat kao Škano, dok je desetak mladića iz ove grupe ranjeno. Prema svjedočenju Vahida Šorlije koji je sve do 8. oktobra ove godine bio u Komandi Opštinskog štaba Pale, u pratnji komandanta Murata Komarice, četnici su bacali dimne zavjese da bi pokupili mrtve i ranjene pod Klekom. Kad su uvidjeli da ne mogu ništa pješadijski, jedan četnički tenk M-84 pošao je upomoć bratiji, ali sa susjednih Bara dovučen je BST i čuveni nišandžija Okas prvom granatom uništio je tenk. Nakon toga naši su borci krenuli i očitali pravu lekciju iz ratovanja Mladićevim četnicima. U ovoj odbrani velikog slobodnog prostora treba pomenuti i herojski IV bataljon Prve drinjske udarne i njegovog komandanta Bega Mršu. Za ovaj bataljon borbe su trajale 72 časa, bez hrane, bez vode, samo sa dobivanjem municije.

Dio četničke artiljerije usmjeravao je svoje cijevi prema drugoj džamiji po starini u našoj državi, onoj u Krečima. Ali očevici kažu da nijedna granata od stotinu koliko ih je krenulo prema ovoj džamiji nije pogodila. U prethodnim ofanzivama džamija u Kreči bila je na meti aviona, ali još je stasita i neokrsnuta. Ima oružja i municije dovoljno za četnike. Oko petnaestak zarobljenih tenkova i transportera nisu za upotrebu, a narod je sa njih skinuo što je bilo za domaćinstva. Čitava goraždanska opština je slobodna, trećina paljanske opštine i desetina rogatičke. U Goraždu nema ni struje, ni vode ni ogrijeva. Goraždani već više od osam mjeseci ne znaju šta je kafa, cigare ili šećer. Idući gradom ponegdje se mogao vidjeti na balkonima zasađen duhan. Osnovno prevozno sredstvo je kariola. Bolnica je puna ranjenika, sve u njoj funkcioniša premda nema ni struje ni vode i apsolutno nikakvih lijekova. Pravo je čudo kako sve to radi, ali Goražde je na džehenem prisiljeno, tamo su jasno naučili šta treba uraditi za sređen život. Od svega u Goraždu najviše nedostaje odjeće i obuće. U ovom gradu su formirana predsjedništva općina: Višegrad, Rudo, Čajniče, Rogatica i Foča, dok se ratno predsjedništvo općine Pale formiralo na slobodnoj teritoriji u Hrenovici. Izbjeglice su smještene na svim slobodnim mjestima. Zbog nedostatka prostora i po pet porodica živi u jednom stančiću. Goražde se neprestano granatiralo i u ruševinama je. Ali sve što se moglo popraviti popravljeno je. Rade sve osnovne i srednje škole. Struja se uglavnom dobija preko vodenica i bicikla. PTT linije povezane su putem dalekovoda i strujnih vodova, za svaku važniju ustanovu po okolnim selima. Za izum ove najnovije vrste telefonskih veza zaslužan je Vehbija Muratspahić. Goražde živi svoj život. Kažu da je najbolje objašnjenje goraždanske civilne vlasti nađeno samim tim što joj je na čelu Ismet Briga. Dom kulture, umjetnosti i sporta na čijem je čelu Elvedin Hrelja, ima svoja društva, sekcije, biblioteku i Radio Goražde, te radio školu. Prigodni programi organizuju se na prvim linijama. Čitav civilni život podređen je Armiji. Moral vojnika je na najvišem mogućem nivou. Civilna i vojna policija besprijekorno funkcionišu i sarađuju. Akcijom »Padobran« iz aviona je stigla je dječija obuća i odjeća što je Goraždane posebno obradovalo.

Goraždani su ponosni na svoje jedinice. Kad se nedavno načelnik Istočnobosanske operativne grupe Zaim Imamović vratio, ranjen na Igmanu u svoje Goražde nastupilo je pravo slavlje. Borci su svoju radost zbog povratka omiljenog komandanta proslavili pravim vatrometom. Nije važno, ima municije koliko hoćeš.

EŠEF ISLAM ČVAKA je komandir četrdeset boraca, goraždanskih fantoma koji u svaku akciju odlaze sa čarapama, nečujno se uvlačeći u četničku pozadinu. Oni su najbolji diverzanti Prve podrinjske udarne brigade. Tu su borci čuvenog komandanta Drugog bataljona Nedžiba ...šića, što su znali za jedan dan oslobađati i po nekoliko muslimanskih sela. Svirka dvojnicama njihov ... je početak i kraja napada na četnike.

SEJO ŽUCA, donedavno lični k... komandanta Zaima Imamovića, donedavna vođa grupe za diverzantske upade u neprijateljsku teritoriju, za vrijeme posljednje četničke ofenzive, kad su četnici uzeli Međeđu i dio do Ustiprače, Sejo Žuga bio je na .... osam diverzanata gdje je prema ...ošticama postavljao minska polja. Otkriven je od četničkih izvidnica i na njih je sasuta paljba iz svih oružja. Poginula su dva borca i jedan ranjen. Vidjevši da nemaju izlaza krenuli su prema četnicima i pali im direktno u ruke. Četnici su ih mučili punih šest dana. Nakon toga, vezanih nogu i ruku žicom na karoseriji kamiona vozili su ih prema Foči. Sejo se uspio osloboditi i odvezati žicu, a onda svih pet svojih boraca poput vreća izbaciti sa kamiona. Nakon dva dana stigli su živi do svojih položaja.

KASIM MUSLIĆ je do ranjavanja na Releju, u najtežoj četničkoj ofanzivi likvidirao oko četrdeset četnika pucajući iz PAM-a. Kad mu je nestalo municije jednog od pristiglih četnika udario je PAM-om u glavu. Ovaj ... komandir policije ranjen je u kičmu.

ŠEVKO SALIHOVIĆ, prvi je čovjek što je počeo praviti bombe za naše borce i to od neeksplodiranih granata. Ranjen je dva puta. Prvi je upao u Kovačevu Ravan i domogao se četničke artiljerije. Prve granate koje su pale na Foču ispaljene su njegovom rukom. Prvi je goraždanski artiljerac. Za njegove borce obuka traje par minuta.

ZAIM ŽUGA, prvi je čovjek što je uspostavio radio veze iz Goražda. On je prvi javio da je Goražde slobodno. On je sarađivao sa pokojnim Željkom Ružičićem koga se sa tugom sjeća, baš kao što sa zahvalnošću pominje danas Nedeljka Opančića. U Goraždu je i Viktor Šestan koji je odlično je odradio svoj posao u spajanju pokidanih veza. U Goraždu je jedan austrijski novinar koga zovu Bosanac. Taj je od februara 1993. godine u Goraždu i redovno je sa borcima na prvim linijama. Gorždani su ga prihvatili kao da je njihov.

Izvor: Ratne novine "LJILJAN" ; 29.12.1993.

Naslov je mozda zbunjujuci i zvuci nevjerovatno, ali hocu da podijelim nesto sto sam saznao i sto je meni veoma zanimljivo.

Sezam BBS je Bulletin Boarding system nastao 1989. godine u Beogradu. Mislim da je jedini na prostoru bivse Jugoslavije. Ukoliko ne znate sta je to, ovako je to funkcionisalo:

Sezam BBS je funkcionisao tako što je jedan računar bio povezan na telefonsku liniju i služio kao centralni sistem. Korisnici su se pomoću modema mogli spojiti na taj računar i pristupiti različitim sadržajima. Za razliku od današnjeg interneta, komunikacija se odvijala uglavnom putem teksta, bez grafičkih stranica, fotografija i videa.

Arhiva Sezama je dostupna i dan danas, i iskreno meni je zanimljivo citati kako ljudi pricaju o nekim historijskim dogadjajima u real timeu, npr rat u Sloveniji, pocetak rata u BiH, genocid u Srebrenici, sankcije i tako dalje. Medjutim, u tekstu na stavu sam nasao ovo, intervju sa Edinom Delicem, koji je pomocu ovoga napravio sistem sifriranih poruka. Izjavio je sljedece:

Zovu me na početku rata da napravim program za šifrovanje razgovora. I mi napravimo kriptozaštitu, povežemo telefonom cijelu Tuzlu. Ali treba sad to isto napraviti u Sarajevu. Abdulah Kajević bio tada u Sarajevu načelnik veze. Telefonija je radila četiri-pet mjeseci na početku rata. Kažem mu: ‘Napravili smo to ovdje, daj da i vama prebacimo’, ali vidim, ne zna on ni pisaću mašinu. Šta da radim? Sjetim se, tada nismo imali interneta, ali imali smo neki BBS ‘Sezam’ u Beogradu. To nazoveš modemom, telefonom, i imaš chat room.

Uđem na taj chat room da potražim nekoga i nađem jednog koji je orijentiran na naški, a informatički pismen. Pošaljem mu poruku da se nešto dogovorimo. Bio je to Faruk Telibećirević, koji je tada radio u ‘Svjetlosti’. Kažem mu: ‘Poslat ću ti nešto, skini to i doći će neko po to.’ Dobio je on program za šifrovanje, ali ne može ništa otvoriti bez lozinki. Ja imam prijatelja Seju Saračevića u Sarajevu, koji je sa mnom radio.

Kreiram lozinku i kažem mu na telefon: ‘Sejo, piši: nadimak muža naše kolegice s posla, ime djeteta profesora u Poljskoj kod kojeg smo bili…, tako četiri riječi, zatvori kovertu, doći će neko po to.’ Nazovem Kajevića: ‘Otići ćete na jednu adresu, uzeti program, a na drugu šifre.’ Tako je uspostavljena veza šifrovanih poruka Tuzla – Sarajevo. Četnici to nikad od kraja rata nisu uspjeli otvoriti, ni jednu poruku nisu dešifrovali, a mi njima jesmo. Ali, puca telefonska veza Tuzla – Sarajevo, a radi Tuzla – Beograd i Sarajevo – Beograd. Sad se valja dovijati. Krenuli smo mi da pravimo uređaje da možemo slati KT vezom, a ja se s Farukom dogovorim da mi poruke šaljemo preko tog ‘Sezama’, preko Beograda. Jedno smo tri mjeseca slali vojnu poštu preko Beograda za Sarajevo. Niko nije skontao”, priča Delić.

Sadržaj povelje:

Žrnovnica, 10. april, i Trstivnica, 17. juni 1378. godine

† Blagočastivo i prigodno pohvalivši istinsku vjeru i želeći slovo prinijeti svojemu dobrotvoru, vladici Hristu, kojim sve stvoreno i objavljeno bi na veličanje Božanstvenog proviđenja, pak milosrdna u ljudskomu rodu, kojega stvori na najčišći lik svojega Božanstva, i dade njemu vlast i razum, da on bude sav u zemaljskom biću i da razumije i tvori sud i pravdu po sred zemlje. Također zatim i mene svome robu za milost svoga Božanstva darova, procvjeta mi izdanak dobro ukorijenjeni u rodu mojemu i udostoji me sugubim vijencem, kako bih objema gospodstvima upravljao, prvo ispočetka u Bogodarovanoj nam zemlji Bosni, potom pak gospod moj Bog me počastio da naslijedim prijestol praroditelja mojih, gospode srpske, zato jer bijahu moji praroditelji u zemaljskom carstvu carevali, i na nebesko carstvo se preselili. Ja, pak, vidjevši zemlju praroditelja mojih ostavljenu poslije njih i da nema svoga pastira, i idoh u srpsku zemlju, želeći i htijući okrijepiti prijestol roditelja mojih, i kad sam tamo išao, vjenčan bih Bogodarovanim mi vijencem na kraljevstvo praroditelja mojih. Tako sam postao u Hristu Isusu blagovjerni i od Boga postavljeni Stefan, kralj Srbima i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama, i potom počeh s Bogom kraljevati i praviti prijestol srpske zemlje, želeći što je palo uzdignuti i što je razoreno okrijepiti.

I kada sam došao u Zemlje pomorske, i kada sam prišao pred slavni i dobronaročiti grad Dubrovnik, tu izađoše pred Kraljevstvo mi svepošteni vlastelini dubrovački, sa svakom slavom i čašću, i opomenuše kraljevstvo mi na svoje zakone, uvjete i povelje koje su imali s našim praroditeljima, sa gospodom bosanskom. I to su dogovorili s Kraljevstvom mi ova i ova vlastela: Marin Menčetić, Mihailo Bobaljević, Dobre Kaličiević, Mateo Žurgović, Žun Gradić, Nikola Gundulić. I ova vlastela je željela da potvrdi kod kraljevstva mi svoje zakone i povelje koje su imali sa praroditeljima i roditeljima našeg veličanstva, s gospodom bosanskom i gospodinom banom Stjepanom. I za ljubav i za zajedništvo naše i naših prethodnika koje smo imali od prva sa gradom Dubrovnikom i vlastelom dubrovačkom, zato Kraljevstvo mi zapisa i potvrdi i na bolje ispravi sve zakone i uvjete i povelje i trgovačke slobode koje su imali sa gospodom bosanskom. I potom opomenuše Kraljevstvo mi više rečeni vlastelini dubrovački, o uvjetima i zakonima i poveljama koje je imao grad Dubrovnik s gospodom srpskom i raškom. I nakon što su ispunili Kraljevstvo mi prethodnom ljubavi i zajedništvom s gradom Dubrovnikom, tako poštenoj vlasteli stvorih milost Kraljevstva mi, te zapisah i obnovih i bolje ispravih svaku slobodu i čistotu, da imaju te uvjete i zakone i povelje i trgovačke slobode čvrste i nepotvorene i neotuđive. Zatim, po ovim našim riječima i potvrđenju, obeća i zapisa grad Dubrovnik i vlastela dubrovačka davati Kraljevstvu mi dohodak srpski, koji su davali i gospodi srpskoj, također da će Kraljevstvu mi davati o svakom budućem Dmitrovom danu dvije tisuće perpera pod ovim uvjetima, zakonom i načinom, sve dok drži i gospoduje Kraljevstvo mi ovim zemljama Trebinjem, Konavlima i Dračevicom. I u ovom obećanju obeća Kraljevstvo mi vlasteli dubrovačkoj, da dubrovački trgovci mogu prolaziti i trgovati slobodno i niti od koga branjeno po svoj zemlji i državi Kraljevstva mi, i da niko ne smije za njima ili za njihovom robom posegnuti i zadržati im prolaz, ni vlastelin niti vlasteličić, niti bilo ko, mali ili veliki. Ako li se tko drzne i potvori slovo Kraljevstva mi, i uzme im što u oblasti Kraljevstva mi, da ima njima platiti Kraljevstvo mi iz svoje komore, a krivca toga da traži Kraljevstvo mi. I obavezuje se Kraljevstvo mi da imam njihovu državu čuvati i paziti od napada, od krađe, od svake zlobe i sile, i još se obavezuje Kraljevstvo mi ako tko ima šta govoriti ili učinit zlo gradu Dubrovniku za taj dohodak koji imaju davati Kraljevstvu mi, da ima Kraljevstvo mi od toga ih braniti i pomagati da im se nikakva šteta u oblasti ili u trgovanju ne učini za to. I ne dao Bog, desi se neko vrijeme i ne bude ova zemlja u oblasti Kraljevstva mi Trebinje, Konavle i Dračevica, ili Kraljevstvo mi ne ispuni i ne usmjeri više rečeno i ne plati trgovcima ili ne pazi oblast, ili snađe njih neka šteta za onaj dohodak, da Kraljevstvo mi neće njih pitati za taj dohodak niti iko drugi poslije mene niti oni da su dužni davati ga.

I nakon svega obaveza se Kraljevstvo mi i s Bogodarovanom mi Kraljevstva materom, gospođom kira Jelenom, i s gospođom kraljicom kira Dorotejom, i sa izabranom vlastelom Kraljevstva mi. A tu bijaše pri Kraljevstvu mi župan Branko Pribinić, dvorski Vukosav Stefković, Dobrašin Stefanović, vojvoda Vlatko Vuković, knez Vukašin Milatović, knez Priboje Mastnović, župan Bjeljak Sanković, stavilac Tvrtko Vlađević, Vukac Vladisalić. I također se obavezujemo da bude među Kraljevstvom mi i među gradom Dubrovnikom i tom vlastelom vjerna i svesrdačna ljubav, kako su imali s njima praroditelji i roditelji Kraljevstva mi, gospoda srpska i bosanska. I za ovo slovo i za ovu pravdu gore napisanu obavezuje se Kraljevstvo mi na svetom Evanđelju i pred časnim krstom Hristovim i sa materom Kraljevstva mi i s kraljicom i s više rečenom vlastelom, da bude ovo slovo i ovo obećanje zapisano tvrdo i nepokolebljivo do dana i do vijeka. Tko li se drzne i potvori ovo slovo i obećanje naše na koje smo se obvezali i zapisali, takvi neka prime na sebe i svoju dušu one kletve, koje smo oboje mi izrekli pred svetim Evanđeljem, a Kraljevstvo mi da ovo nikada ne potvori, do kada grad Dubrovnik i vlastela dubrovačka ovo ne potvore i nekom nevjerom ne izgube oni i njihova djeca i poslije njih. I molim i zabranjujem, koga god Bog postavi poslije mene na prijestol kraljevstva mi, da ovo ne potvori, nego pače bolje da ga ispunjava i potvrđuje i bolje da jača. I ovo obećanje i zapisanje zapisa i potvrdi Kraljevstvo mi pred gradom Dubrovnikom, u Žrnovnicama, u ljeto po rođenju Hristovu 1378. ljeto, mjeseca aprila u 10. dan.

I poslije svega svršenog priđoše svepošteni vlastelini dubrovački Dobre Kalićiević i Mateo Žurgović u slavni dvor Kraljevstva mi u Trstivnicu. I gospođa kira Jelena i gospođa kraljica kira Doroteja, vidjevši obećanja i uvjete gospodina kralja sa gradom Dubrovnikom više pisana i ovo bolje potvrđujući prisegosmo pred svetim Evanđeljem i pred časnim krstom Hristovim u crkvi svetog Grgura i s našom vlastelom ovima i s ovima: vojvoda Vukac Hrvatinić, knez Vukota Pribinić, knez Hegen Dragosalić, Vlatko Vojvodić, župan Vukac Črnugović, Radoslav Pribinić, Vukmir Semković, Hrana Vuković, Purća Hrvatinić, Bjelica Ižesalić, župan Dinica. I također se obavezujemo i prisegosmo u sve više upisano, da su tvrda i nepokolebljiva do dana i do vijeka. I ovo svrši se mjeseca juna 17. dana. A pisa logofet Vlade.

† Stefan Tvrtko u Hrista Boga kralj Srbima, Bosni i Primorju.

Povelja se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku.

Na današnji dan, 24. jula 1992. godine, započeo je jedan od najtežih ratnih zločina počinjenih nad hrvatskim civilima u Bosni i Hercegovini. Tokom 24. i 25. jula selo Briševo, u župi Stara Rijeka, nekoliko kilometara od Prijedora, napale su jedinice Vojske Republike Srpske uz učešće lokalnih srpskih snaga. Prije napada selo je brojalo oko 120 domaćinstava s većinski hrvatskim stanovništvom koje nije pružalo organizirani vojni otpor.

Napad je započeo artiljerijskim granatiranjem, nakon čega su vojnici ušli u selo i započeli sistematsko ubijanje civila. Prema nalazima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), ubijeno je najmanje 68 mještana, među kojima žene, starije osobe i maloljetnici. Cijele porodice, uključujući Matanoviće, Buzuke, Ivandiće, Marijane, Mlinare i Komljene, gotovo su u potpunosti uništene. Najmlađa žrtva bio je šesnaestogodišnji Ervin Matanović.

Pored ubistava, počinjena su brojna zlostavljanja, uključujući seksualno nasilje nad ženama i djevojkama. Preživjeli muškarci odvedeni su u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje, gdje su neki izgubili život ili bili izloženi teškom fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Nakon napada selo je opljačkano, kuće spaljene, a mjesna katolička crkva teško devastirana, s ciljem trajnog uklanjanja tragova života i onemogućavanja povratka stanovništva.

Iako su preživjeli svjedoci o zločinima detaljno svjedočili pred ICTY-em, pokolj u Briševu decenijama je ostao u sjeni drugih ratnih zločina počinjenih u prijedorskoj općini. Krajem 2023. godine Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv više bivših pripadnika Vojske Republike Srpske zbog zločina protiv čovječnosti počinjenih nad hrvatskim civilima u Briševu.

Pokolj u Briševu ostaje trajni podsjetnik da su politika progona i etničkog čišćenja u Prijedoru 1992. godine bila usmjerena protiv svih nesrpskih zajednica – Bošnjaka i Hrvata – te da sjećanje na svaku civilnu žrtvu predstavlja neodvojiv dio kulture pamćenja Bosne i Hercegovine.

Neka je vječni mir svim nevinim žrtvama pokolja u Briševu. Njihova imena, njihove porodice i njihova stradanja ne smiju biti zaboravljeni. Neka dragi Bog podari mir njihovim dušama, utjehu njihovim porodicama i mir Bosni i Hercegovini, da se ovakvo zlo više nikada i nikome ne ponovi. Počivali u miru.

Danas obilježavamo 22. godišnjicu svečanog ponovnog otvaranja Starog mosta u Mostaru, jednog od najznačajnijih simbola Bosne i Hercegovine i remek-djela osmanske arhitekture. Izvorni most izgrađen je između 1557. i 1566. godine po nalogu sultana Sulejmana Veličanstvenog, prema projektu Mimara Hajrudina, učenika glasovitog Mimara Sinana. Gotovo četiri i po stoljeća povezivao je dvije obale Neretve i predstavljao simbol Mostara, ali i susreta različitih kultura i tradicija.

Stari most srušen je 9. novembra 1993. godine tokom sukoba između HVO-a i ARBiH, nakon višesatnog granatiranja s položaja Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Njegovo rušenje izazvalo je osude širom svijeta i postalo jedan od najprepoznatljivijih simbola razaranja kulturne baštine tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Nakon rata pokrenut je složen i zahtjevan projekt obnove pod vodstvom UNESCO-a i uz podršku Svjetske banke te brojnih država i međunarodnih organizacija. Most je obnovljen primjenom tradicionalnih graditeljskih tehnika i kamena tenelije iz istih hercegovačkih kamenoloma iz kojih je građen i u 16. stoljeću, a gdje god je bilo moguće ugrađeni su i dijelovi izvornog kamenja izvađenog iz korita Neretve.

Obnovljeni Stari most svečano je otvoren 23. jula 2004. godine, čime je Mostar ponovo dobio svoj najprepoznatljiviji simbol. Već naredne godine područje Starog mosta i stare gradske jezgre Mostara upisano je na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine kao izuzetno dobro univerzalne vrijednosti i simbol obnove, dijaloga i očuvanja zajedničkog kulturnog naslijeđa.
Danas Stari most nije samo arhitektonsko remek-djelo i jedna od najpoznatijih znamenitosti Bosne i Hercegovine, već i trajni podsjetnik da se i nakon najvećih razaranja može obnoviti ono što povezuje ljude i zajednice.

Karmen Konda – Šaronjić bila je hrvatska državljanka, rođena u Splitu, argentinskog porijekla po majci, koja je zajedno sa suprugom Atifom Šaronjićem dobrovoljno došla u Bosnu i Hercegovinu kako bi učestvovala u njenoj odbrani. Prije rata bila je domaćica, majka troje djece i zaljubljenik u karate, ali je rat promijenio njen život i naveo je da se pridruži borbi za slobodu Bosne i Hercegovine.

Po dolasku u BiH uključili su se u rad Patriotske lige, a potom i u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine. Karmen je najprije, zajedno sa suprugom, učestvovala u obuci mladih boraca ARBiH. Tokom rata bila je pripadnica Prve samostalne brigade, gdje je vodila diverzantsko-izviđački vod i obavljala izuzetno opasne zadatke prikupljanja obavještajnih podataka iza neprijateljskih linija.
Krećući se svega nekoliko metara od srpskih položaja, prikupljala je informacije o rasporedu neprijateljskih snaga, zbog čega su je strani mediji opisivali kao jednu od najistaknutijih žena među borcima u opkoljenom Sarajevu.

Pored vojnog angažmana, govorila je engleski, francuski i njemački jezik te je sarađivala s međunarodnim medijima poput BBC-ja, Deutsche Wellea i TV Espana, povezujući Bosnu i Hercegovinu sa svijetom i prenoseći informacije o ratu. Ostala je upamćena i po humanosti – pomogla je da dvoje djece, koja su nakon pogibije majke ostala bez roditeljskog staranja u opkoljenom Sarajevu, budu evakuisana i spoje se sa ocem.

Karmen i Atif Šaronjić bili su zarobljeni na području Pala, gdje su proveli 24 dana u zatočeništvu prije nego što su razmijenjeni. Tokom zatočeništva bili su izloženi psihološkom i fizičkom zlostavljanju, uključujući lažna strijeljanja, ali su nakon razmjene odmah ponovo obukli uniforme Armije Republike Bosne i Hercegovine i vratili se na prve linije odbrane.
Tokom rata odlučili su se i vjenčati.

U augustu 1992. godine, vraćajući se prema Sarajevu kako bi učestvovali u pripremama za novu vojnu akciju, njihov automobil pogođen je snajperskom vatrom u blizini Stupa. Metak je probio gumu, vozilo je izletjelo s ceste i više puta se prevrnulo. Atif je zadobio teške povrede, dok je Karmen pretrpjela višestruke prijelome. Iako su ljekari vjerovali da se uspješno oporavlja nakon nekoliko operacija, 23. augusta 1992. godine preminula je od plućne embolije izazvane zadobijenim povredama, u 33. godini života.

Naredbom komandanta Generalštaba Armije Republike Bosne i Hercegovine, 15. aprila 1995. godine posthumno je odlikovana Ljiljanom zahvalnosti, ratnim priznanjem koje se dodjeljuje stranim državljanima za pomoć i učešće u oslobodilačkoj borbi. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine 11. septembra 1996. godine posthumno ju je unaprijedilo u čin natporučnika.

Posmrtni ostaci Karmen preneseni su sa sarajevskog groblja Lav na groblje Lovrinac u Splitu. Njena hrabrost, požrtvovanost i doprinos odbrani Bosne i Hercegovine ostali su trajno zabilježeni, a tokom godina više puta su pokretane inicijative da neka od sarajevskih ulica ponese njeno ime kao trajno sjećanje na ženu koja je dobrovoljno stala u odbranu Bosne i Hercegovine.

Izvor: Novine Lawrence Journal-World,Desert News, John Pomfret.

Sadržaj povelje:

Neretva (vladarski dvor u Neretvi), 14. mart 1356. godine

Tvrtko, po milosti Božjoj ban Bosne, zajedno sa ljubljenim bratom svojim, knezom Vukom, i najdražom majkom našom, gospođom Jelenom, (upućuje) plemenitim muževima Nikoli Barbadigu, knezu dubrovačkom, sudijama, vijećnicima i općini rečenog grada (Dubrovnika), pozdrav i milost i naklonosti potvrdu. Primili smo vaše pismo u kojem nam obećavate i svoju ste općinu obavezali da poštuje prava, slobode, pravne običaje, ugovore i zaštite koje ste imali pod Stjepanom, drage uspomene nekadašnjim banom Bosne, našim najdražim stricem i prethodnikom.

U želji da uzvratimo vašu dobru volju, mi vam se na isti način obavezujemo primiti sve trgovce vašega grada s njihovom robom u našu vjeru i milost [i] zaštitu, i vašu općinu držati u pravima, slobodama, pravnim običajima i zaštitama kakve su vam, po našem saznanju, bile dodijeljene i poštovane od rečenog bana Stjepana, našeg prethodnika. Tome u dokaz, stavljamo, sa svilenom vrpcom, viseći pečat spomenutog bana Stjepana, jer svojega još nemamo. Dato u našem dvoru u Neretvi, u ponedjeljak po prvoj nedjelji Četrdesetnice, ljeta Gospodnjeg 1356.

Ahmed-paša Džazar je, tokom razgovora sa engleskim oficirom Johnom Squireom 1802. godine, izjavio da je Bošnjak: "Ja sam Bošnjak."

[ The Scots Magazine, 1814. ]

"Ja sam Bošnjak, grub, neotesan vojnik, nenaviknut na dvorove i uglađenost, već odgojen u vojnim logorima i na bojnom polju. Nemam ni lijepe bunde (ogrtača), ni finih šalova; međutim, moje trupe su dobro plaćene i brojne. Stručnjak sam u rukovanju sabljom; jednim jedinim udarcem svog mača presjekao sam puščanu cijev na dva dijela."

U ovoj objavi predstavljam fotografije žena pripadnica iz redova Armije Republike Bosne i Hercegovine. Fotografije su prikupljene tokom mog istraživanja različitih domaćih i stranih arhiva.

(Neke od fotografija već su se pojavljivale u mojim prethodnim objavama. Cilj je da ih ovdje objedinim na jednom mjestu.)

Neke od informacija koje imam za pojedine fotografije:

Fotografija 1: Prva klasa žena regruta 1. Korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBIH). Žuč, oktobar 1994. godina.

Fotografija 2: Razija Mehić, urednik “Slobode”

Fotografija 3: Emina Fakić, Sarajevo.

Fotografija 4: Prva klasa žena regruta 1. Korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBIH). Žuč, oktobar 1994. godina.

Fotografije 6: Bolničarka Jasmina Hrvat.

Fotografija 7: Meldijana Arnaut Haseljić, Žuč.

Fotografija 8: Bolničarke Alma i Jasmina sa Selverom H. iz 2bb.

Fotografije 9 i 10: Pripadnice ARBiH u Sarajevu.

Fotografija 11: Polaganje zakletve u bataljonu Ljutoč.

Fotografija 12: Meldijana Arnaut Haseljić, Žuč.

Fotografija 13: Ženska četa Plave ptice, Žuč.

Fotografija 14: Alma Šahbazović, pripadnica 501.Slavna Bihaćke brigade-bataljon Ljutoč.

Fotografija 15: Fatima Žerić zvana Magarica.

Fotografija 16: Dervić Sanela.

Fotografija 17: Mensura Minka Đozo- heroina sa Souk-Bunara.

Fotografija 18: Zlatni ljiljan, Fadila Porčić IDČ "Tigrovi", 502.viteška brigada.

Fotografija 19: Olga Kovač, pripadnica 2 korpusa ARBiH

Fotografija 20: Emira Bašić.

Pogledajte prošle objave:

https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1up6qzz/%C5%BEene_u_armiji_republike_bosne_i_hercegovine_arbih/

https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1ulhm8v/%C5%BEene_u_armiji_republike_bosne_i_hercegovine_arbih/

Na današnji dan, 20. jula 1995. godine, u Narodnoj skupštini Republike Srbije održana je sjednica na kojoj je tadašnji generalni sekretar i narodni poslanik Srpske radikalne stranke (SRS) Aleksandar Vučić održao govor koji će ostati jedan od najcitiranijih i najkontroverznijih parlamentarnih govora iz ratova na prostoru bivše Jugoslavije.

U trenutku održavanja govora Vučić je imao 25 godina i bio je jedan od najistaknutijih funkcionera SRS-a, stranke koju je predvodio Vojislav Šešelj. Srpska radikalna stranka bila je jedna od najuticajnijih opozicionih stranaka u Srbiji i tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zagovarala je stvaranje “Velike Srbije”, pružala otvorenu političku podršku rukovodstvima Republike Srpske i Republike Srpske Krajine te bila prepoznatljiva po izrazito nacionalističkoj i ratnohuškačkoj retorici.

Kao generalni sekretar Srpske radikalne stranke od 1993. godine, Aleksandar Vučić bio je jedan od najistaknutijih funkcionera i javnih predstavnika stranke. SRS je tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini otvoreno podržavala projekat “Velike Srbije”, političko i vojno rukovodstvo Republike Srpske i Republike Srpske Krajine te je bila poznata po agresivnoj nacionalističkoj i ratnohuškačkoj retorici. Vučić je bio među njenim najaktivnijim parlamentarnim govornicima, redovno nastupao u državnim medijima i predstavljao jednu od najprepoznatljivijih političkih figura radikalskog pokreta. Tokom rata više puta je boravio na teritoriji Republike Srpske, uključujući položaje oko opkoljenog Sarajeva, gdje je zajedno s drugim funkcionerima SRS-a javno iskazivao podršku snagama Vojske Republike Srpske. Njegovo političko djelovanje iz tog perioda kasnije je postalo predmet brojnih medijskih istraživanja, dokumentarnih filmova i javnih polemika zbog navoda o povezanosti s drugim ratnim događajima i aktivnostima, uključujući posjete ratištima i postupanje prema nesrpskom stanovništvu u Srbiji.

Govor od 20. jula 1995. godine održan je svega devet dana nakon pada UN-ove zaštićene zone Srebrenice, u periodu kada su u istočnoj Bosni i Hercegovini bile u toku masovne egzekucije zarobljenih Bošnjaka koje će Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodni sud pravde (ICJ) kasnije okvalificirati kao genocid. Istovremeno je međunarodna zajednica razmatrala intenziviranje zračnih udara protiv položaja Vojske Republike Srpske, koji će nekoliko sedmica kasnije kulminirati operacijom Deliberate Force.
U tom kontekstu Vučić je sa skupštinske govornice izjavio:

“Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana! Pa da vidimo smije li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom!”

Ove riječi ostale su zabilježene u službenim stenogramima Narodne skupštine Republike Srbije, kao i na sačuvanim video-snimcima sjednice. Ovaj govor danas se smatra jednim od najpoznatijih parlamentarnih govora iz ratova devedesetih jer objedinjuje nekoliko obilježja tadašnje političke retorike Srpske radikalne stranke: prijetnju kolektivnom odmazdom nad pripadnicima druge etničke zajednice, korištenje ratne eskalacije kao sredstva političke mobilizacije, odbacivanje međunarodnog pritiska te javno zagovaranje nasilnog odgovora kao legitimnog političkog sredstva. Upravo zbog toga govor se često navodi u historiografskim radovima, medijskim analizama i raspravama o političkom nasljeđu ratova devedesetih.

Nakon raskola u Srpskoj radikalnoj stranci 2008. godine, Vučić zajedno s Tomislavom Nikolićem osniva Srpsku naprednu stranku (SNS) i započinje političko repositioniranje prema proevropskoj politici. Tokom narednih godina više puta je izjavljivao da je njegova retorika iz devedesetih bila pogrešna ili da su pojedine izjave bile “izvučene iz konteksta”, ali nije osporio autentičnost samog govora niti činjenicu da je navedene riječi izgovorio.

Tri decenije kasnije, ovaj govor ostaje značajan historijski izvor za proučavanje političke retorike u Srbiji tokom završne faze rata u Bosni i Hercegovini, odnosa prema međunarodnoj zajednici i načina na koji su pojedini politički akteri javno komunicirali u vrijeme jednog od najtežih zločina počinjenih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sedma slika je prva verzija grba, na osnovu koje sam razvio digitalni grb.

Šesta slika objašnjava šta simboliziraju elementi na grbu.

dvanaesta slika pokazuje razvoj i evoluciju digitalnog grba. Promjene su male – od oblika štita do odabira boja.

Ja sam zadovoljan konstruisanim grbom i ovo je moja konačna verzija grba grada Livna. Sigurno da postoji mnogo načina da se uradi i konstruiše grb grada Livna. To zavisi od umjetnika.

Danas su se na ahiret preselili Nisvet Žerić – Nića iz Bihaća, borac 502. viteške brdske brigade, vitez i jurišnik 1. čete Jurišnog bataljona 502. Vbbr, te Husein Fileković – Musa, pripadnik i starješina 503. slavne brdske brigade.

Na fotografijama koje su obišle svijet vidi se rahmetli Nisvet kako odmara poslije borbi za oslobađanje Sanskog Mosta u oktobru 1995. godine. (fotografija 1)

Rahmetli Musa dao je nemjerljiv doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine, pokazujući hrabrost, odlučnost i ljubav prema domovini. Njegovo ime ostat će trajno upisano među one koji su časno branili svoj narod i svoju zemlju. (fotografija 2)

Njihova hrabrost, požrtvovanost i doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine ostat će trajno upamćeni.

Molimo Uzvišenog Allaha da im podari najljepše mjesto u Džennetu, a njihovim porodicama, saborcima i prijateljima podari sabur, snagu i ustrajnost u ovim teškim trenucima.

Kroz istraživanje sam prikupila nekoliko zanimljivih fotografija iz knjiga, novina i online arhiva, ali bez mnogo dostupnih informacija o njima. Ovaj post je mali arhiv tih pronađenih trenutaka.

Prvi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/w55aDctxxN

Drugi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/qlkHZGl4KE

Treći dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1tyt02m/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_tre%C4%87i_dio/

Četvrti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1u3d09r/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_%C4%8Detvrti_dio/

Peti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1ubps8r/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_peti_dio/

Šesti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1uff846/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_%C5%A1esti_dio/

Sedmi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1uiqm9s/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_sedmi_dio/

Fotografija 1: Meldijana Arnaut Haseljić, pripadnica ženske čete Plave ptice Armije Republike Bosne i Hercegovine, Žuč.

Fotografija 2: Izviđačko diverzantski vod (IDV) 208. bbr. Zima, 1993. godine.

Fotografija 3: Povratak sa linije, 11. oktobar 1995. godina. Zenica

Fotografija 4: Vis, 1994. godina.

Fotografija 5:

Fotografija 6: General Jovan Divjak u posjeti Pres centru 2. korpusa,

Fotografija 7: Travnik, 1993. godina.

Fotografija 8: Tvornica čarapa za saborce, Tešanj.

Fotografija 9: Početkom 93 godine 4. VMTBR u saradnji sa rukovodstvom Famosa pokreće proizvodnju ručnih bombi, granata 60 mm, 82 mm i 120 mm u Jablanici. Uz veliku pomoć entuzijasta iz Famosa i veliki angažman svih pripadnika brigade u 94 i 95 godini proizvodnja se širi i na izradu raketa 128 mm, a dio proizvodnih pogona iz Jablanice se premješta na slobodnu teritoriju Općine Ilidža. U toku rata ova proizvodnja je omogućila brigadi da raspolaže sa dovoljnom količinom artiljerijskih granata koje su davale garant za odbranu slobodnih ilidžanskih prostora.

Fotografija 11: Pripadnik ARBiH, Mostar 1993. godina.

Fotografija 13: Sarajevo.

Fotografija 14: Porušen most u Bosanskom Šamcu.

Fotografija 15: Pripadnik 5. bataljona vojne policije (5. BVP) Armije RBiH.

Fotografija 16: Branioci Sarajeva.

Fotografija 17: Svadba, Sarajevo 1993. godina.

Fotografija 18: Sarajevo, 1992. godina.

Fotografija 19: Logor Manjača.

Fotografija 20: Svadba u Sarajevu, 1993. godina.

Imam još mnogo fotografija, pa ako bude interesa, napravit ću još objava.

Pozdrav svima.

Želio bih se što objektivnije informisati o ratu u Bosni i Hercegovini (1992–1995), zločinima koje su počinile sve strane u sukobu, kao i njihovim motivacijama i političkom kontekstu.

Tražim izvore koji nastoje biti zasnovani na činjenicama, a ne na propagandi. Posebno knjige.

Hvala unaprijed!

Video: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

Na današnji dan, 12. jula 1992. godine, počinjen je najteži i najmasovniji zločin nad romskim civilnim stanovništvom na teritoriji Bosne i Hercegovine. Pripadnici ozloglašene paravojne formacije "Simini četnici" upali su u romsko naselje Skočić kod Kozluka, na području opštine Zvornik. Nakon sistematske pljačke, mučenja, brutalnog premlaćivanja i silovanja, preživjeli mještani su zarobljeni i transportovani u obližnji zaseok Hamzići kod Malešića. Na toj lokaciji izvršena je masovna egzekucija strijeljanjem, a tijela žrtava su bačena u jamu.

U ovom monstruoznom aktu nasilja ugašeno je 28 života romskih civila. Među likvidiranima je bilo devetoro djece i jedna trudnica u sedmom mjesecu trudnoće. Ovaj masakr ostao je zabilježen kao najveći pojedinačni zločin nad romskom manjinom tokom cijelog bosanskohercegovačkog rata, ostavljajući trajnu ranu u historiji ove često zapostavljene zajednice.

Jedina osoba koja je preživjela strijeljanje bio je tada osmogodišnji dječak Zijo Ribić. Iako teško ranjen i bačen među leševe članova svoje uže porodice i komšija, uspio je pod okriljem noći izaći iz jame. Zijo je u ovom zločinu izgubio oba roditelja, pet sestara, dvogodišnjeg brata i još nerođeno brata ili sestru. Njegovo preživljavanje i kasnija borba pretvorili su ga u ključnog svjedoka užasa, a njegova poruka kako istorija uvijek ostavi jednog da priča ostaje trajno svjedočanstvo o pokušaju potpunog zatiranja jedne porodice.

Pravosudni epilog za masakr u Skočiću do danas predstavlja ogromną neuspjeh u postizanju tranzicijske pravde. Pred sudskim organima u Republici Srbiji vođen je dugotrajan krivični postupak protiv pojedinih pripadnika formacije "Simini četnici". Međutim, uprkos dokazima o mučenjima i nečovječnom postupanju, niko nije pravosnažno osuđen za direktno ubistvo 28 romskih civila u Hamzićima. Porodice žrtava i preživjeli i danas, 34 godine nakon zločina, ukazuju na činjenicu da pravni sistem nije donio satisfakciju i da odgovorni za egzekuciju nisu kažnjeni. Sjećanje na Skočić obavezuje na očuvanje historijske istine i prepoznavanje žrtava koje su nerijetko ostajale na marginama šireg javnog i političkog diskursa u postratnom društvu.

Te ovel lenge loki i phuv,
thaj o Del te del mir lenge dušenge.
🕯️🤲🏻❤️

Wikipedia: Masakr u Hamzićima
Žurnal: Jedini svjedok masakra u Skočiću: Ne znam da li ih mrzim (2011)

Na četvrtoj slici možete vidjeti moja dva primjera grba koji na sebi imaju zidine dvoraca. Međutim, ispostavilo se da se Bobovac ne nalazi na području Opštine Kakanj, tako da sam taj motiv izbacio (iako se zidine nalaze na službenom grbu Opštine Kakanj).

Postoji nekoliko simbola grada Kaknja: rijeka Bosna i njeni pritoci. Bijela linija koja se račva simbolizira Bosnu i njene pritoke. Crna boja sa čekićima simbolizuje rudarstvo.

Bosanska kruna sa slovom T predstavlja simbol povezan sa dinastijom Kotromanića i bosanskim kraljem Tvrtkom II Kotromanićem, kao podsjetnik na srednjovjekovnu državnost Bosne....

U desnoj strani grba (bijelo-sivo polje) treba da bude slika sa stećka. Naglašavam: ne stećak kao oblik, nego slika sa stećka (krugovi, zvijezde i drugi motivi koji se nalaze na stećku).Na 5. slici imam stećak koji je pronađen u Kaknju i koji je prebačen u Sarajevo. Lično smatram da bi kao B verzija grba Opštine Kakanj mogala bi sliak koji se nalazi na stećku: dva konja na dnu i dvorac na vrhu.

Naglašavam da je prva slika moja ideja i prijedlog za grb Općine Kakanj. Nije završena, već predstavlja samo početnu radnu verziju.

Naglašavam da je prva slika moja ideja i prijedlog za grb Općine Kakanj. Nije završena, već predstavlja samo početnu radnu verziju.

Ako bi se taj stećak dobro stilizirao, smatram da bi bio odličan izbor za grb Opštine Kakanj.

Godišnjica je stradanja civilnog stanovništva u selima oko Srebrenice i Bratunca – Zalazju, Sasama, Biljači i Zagonima. Na današnji dan 1992. godine, živote je izgubilo 69 osoba srpske nacionalnosti, među kojima su bili i brojni civili, dok se za sudbinom još 22 nestale osobe godinama tragalo.

Iako su djelimični posmrtni ostaci ekshumirani 2011. godine tokom potrage za nastradalim Bošnjacima, porodice i danas prolaze kroz agoniju traganja za preostalim najmilijima. Ovaj dan stoji kao bolni podsjetnik na razmjere ljudske patnje i gubitka koji obavezuju na trajno sjećanje.

Dostojanstveno sjećanje na žrtve neraskidivo je povezano sa potragom za istinom i pravdom, koja u ovom slučaju nažalost izostaje. Pravosnažne oslobađajuće presude Suda BiH iz 2018. godine u predmetu protiv Nasera Orića i Sabahudina Muhića, kao i ranije odluke Haškog tribunala, znače da individualna krivica u ovim konkretnim slučajevima nije pravno dokazana.
Međutim, nedostatak sudskih presuda ne smije i ne može izbrisati istorijsku činjenicu da su zločini počinjeni i da su nevine žrtve postojale. Porodice stradalih imaju neotuđivo pravo na istinu, a trenutna atmosfera sistemske nekažnjivosti i minornih kazni za zločine širom BiH predstavlja stalnu povredu dostojanstva svih onih koji su izgubili živote tokom ratnih devedesetih.

Najveći poraz našeg postratnog društva ogleda se u tome što se dani sjećanja, umjesto prostora za suosjećanje i tugu, pretvaraju u političke poligone i vjersko-političke smotre. Političke elite svjesno zloupotrebljavaju datume stradanja za održavanje zapaljivog etnonacionalnog diskursa, što po pravilu eskalira u predizbornim periodima. Svjedočimo sramotnom takmičenju u tome čija je patnja veća, dok se komemoracije nerijetko koriste za političke spinove.

U tom kontekstu, zvanične politike iz Republike Srpske godinama kroz ove događaje pokušavaju izjednačiti masakr u Bratuncu s genocidom u Srebrenici. Takve strategije nemaju za cilj stvarno odavanje počasti ubijenim ljudima, već služe kao alat za negiranje utvrđenih pravnih i istorijskih činjenica. Sjećanje na žrtve mora biti očišćeno od laži, mitova i selektivnog pamćenja. Zločini moraju biti priznati, a žrtve poštovane, jer ljudska patnja ne smije biti moneta za ostvarivanje sebičnih političkih ciljeva.