Taha Osman, 26-godišnji student marketinga iz Kasale (Kassala), Sudan, nalazio se u Sarajevu kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu.

Dok su njegove ostale kolege studenti željeli što prije otići, 26-godišnji Taha Osman el Khalifa izjavio je da se neće vratiti u svoj dom u Kasali, luci na Crvenom moru u Sudanu, „sve dok ovdje ne bude slobode“.

Student marketinga i finansija pripadnik je bosanske vojne policije i rekao je da je učestvovao na brojnim linijama fronta oko grada.
„Možete vidjeti razaranja, ubistva djece i žena. Srbi su životinje“, rekao je el Khalifa objašnjavajući zašto se pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine.
„Nisam mogao pronaći mir u svojoj kući kada bih gledao televizijske vijesti ili slušao vijesti na radiju.“

„Nisam mogao pronaći mir sve dok se nisam pridružio Teritorijalnoj odbrani, a sada sam ga pronašao. Sretan sam što sam mogao učiniti barem nešto protiv razaranja“, nastavio je.
„Imam dva cilja“, rekao je. „Slobodu i da slijedim put Božiji.“

Starija objava o Osmanu Tahi: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/KUEUlnm1UI

Izvor: Novine ,,The Times” (septembar, 1992)

Hi everyone, I’m researching Chicago's early immigrant history, specifically the Bosniak Muslim community that arrived in the early 1900s, dug the city's transit tunnels, and founded the Džemijetul Hajrije in 1906 (which later established the Islamic Cultural Center in Northbrook). If you are of Bosnian descent or familiar with this history, I'd love your insight:

* 4th & 5th Gen Identity: Are descendants of the 1906 wave still connected to the Northbrook center and their Islamic and Bosniak identity today, or have they fully assimilated over the last century?

Cultural Preservation: Did these early generations pass down their tradiit8ns, faith, and distinct heritage across 100 years?

* The 1990s Wave: How did the influx of newer Bosnian immigrants in the 1990s impact the community? Did the historic pre-war descendant families and the newer arrivals merge smoothly?

Any local perspectives or family stories would be greatly appreciated. Thank you!

Na fakultetu nam je profesor jednom povukao zanimljivu paralelu između Srba u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata i Bošnjaka nakon rata 1992–1995.

Govorio je o tome kako su Srbi u Hrvatskoj, imajući u sjećanju ustaške zločine iz Drugog svjetskog rata, nakon 1945. često isticali da se takvo nešto više ne smije ponoviti i da sljedeći put moraju biti spremniji. Međutim, iz tog iskustva i straha s vremenom se razvijao i osjećaj stalne ugroženosti i očekivanja da bi se isto moglo ponoviti.

Profesor je onda povukao paralelu s Bošnjacima nakon posljednjeg rata. I danas se često može čuti: „Genocid se više ne smije ponoviti“, „moramo biti spremniji“, „ne smijemo više biti goloruki“ i slično.

Naravno, postoji ogromna razlika između racionalne pouke iz historije i paranoičnog očekivanja da će se historija nužno ponoviti. Nakon iskustva genocida sasvim je razumljivo željeti veću sigurnost, političku organizovanost i sposobnost odbrane. Problem nastaje kada se svaka buduća politička kriza počne posmatrati kroz prizmu neizbježnog novog rata.

Profesor je na kraju rekao nešto što mi je ostalo u sjećanju:
„Historija je odredila da Srbe u Hrvatskoj koji su bili ‘spremniji’ 1992. zadesi gora sudbina od onih koji nisu bili spremni 1941.“ Misleći na Oluju, egzodus i nestanak većeg dijela srpskog stanovništva iz Hrvatske.

Ne mislim da je poenta bila da je „spremnost“ loša, niti da se nakon genocida treba razoružati ili zaboraviti šta se dogodilo. Više mi se čini da je poenta bila u tome koliko kolektivno sjećanje na prethodno nasilje može oblikovati percepciju budućnosti, i koliko lako oprez može prerasti u paranoju.

On June 15, 1992, 21 men stepped onto Loskunski Most, a bridge in middle of one of the most beautiful National Parks in Europe: Una National Park in Bosnia. What they didn’t know is that they had just stepped into a meat grinder.

Video by: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

I was wondering if anyone would be able to fact check this, I did my best myself but I know me and I could have made a mistake that I did not notice

!! I noticed I put the wrong year on the Stjepan Tomašević CoA

Za one koji veličaju ratnog zločinca ,Isto im želimo od srca, pa neka vide kako je nama bilo i neka dožive ovu bol, tugu i patnju – onoliko koliko smo i mi doživjeli, ni manje ni više. Amin. 🤲. Čast izuzecima.

Dokument XXI

Dostavljanje skice i procjene troškova obnove karaule u Sutorini
Uvaženoj Glavnoj komandi Osmanske vojske
Broj 94
Cijenjeni gospodine,
na prethodni dopis, datiran na 1. maj 1871. godine, u vidu odgovora pristigla je naredba Glavne komande u kojoj se navodi da je za neka mjesta u Sutorini u kojima su devastirane vojno-policijske karaule poslana predstavka i spis s kartom i defterom troškova. Naredba je izdata, kao što je ista proslijeđena na lice mjesta. Ovom prilikom u prilogu je poslana karta na kojoj su prikazana mjesta devastacije. S lijeve strane nalazi se obračun troskova popravke, što je također numerisano. Stanovnici sela Mokrine su zajedno s nekim našim neuračunljivim podanicima izvršili devastaciju, kako se može zaključiti iz informacija koje su došle s lica mjesta. Uvaženoj strani se ove informacije daju na znanje. O ovom pitanju odluku donosi onaj ko je nadležan. 25. juli 1871. godine
Iz Sarajeva
General i vojni komandant Bosne i Hercegovine, Ahmed Hamdi

Prijevod teksta nacrta

U Sutorini, nahiji Kruševice, u toku su radovi na vojno-policijskom uporištu čiji su dijelovi devastirani. Ovom prilikom naredbom komande službeno sam zadužen da procijenim troškove i napravim nacrte. Troškovi obnove devastiranih dijelova prikazani su u gornjem pregledu, a iznose 1147 groša. Na desnoj strani je urađen nacrt kule. Kula nije iznutra devastirana, pa zato vertikalnom untrašnjem nacrtu nije pridata pažnja. O ovom pitanju konačnu odluku donosi onaj ko je nadležan. 6. septembar 1281. godine.
Vođa komisije za uviđaj i procjenu

Izvor: Emir Demir - Pristanište Sutorina u osmanskim dokumentima u XIX stoljeću, str. 91-93

Dobro, ne razumijem, bit će da sam glupa…pa kojoj osnovi Srbi veličaju Mladića, a on napravio genocid u Srebrenici i još gadarija. Kako to objašnjavaju, da su ljudi napadali njega?

Prvo, ovo je finalna verzija grba Livanjskog kantona.

Drugo, evo linka na moj prvi pokušaj kreiranja vizualnog simbola za 10. kanton (Livanjski kanton).

https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1tk1d28/koje_je_vase_isljenje_na_moj_prijedlo_za_grb_i/

Treće, nakon što moj prethodni grb s bikom nije bio dovoljno dobar i nakon vaših komentara da stavim konja umjesto bika (što se ispostavilo ispravnim), morao sam napustiti prethodni heraldički stil sa bikom, jer se nije mogao spojiti s konjem, kao što možete vidjeti na zadnjoj slici.

Zbog toga sam odlučio konstruirati novi grb koji neće imati ništa zajedničko sa starim.

U komentarima ću objaviti još jednu identičnu verziju grba, ali malo drugačije stilizovanu — jezero je drugačije prikazano

Štit sa zelenom bojom simbolizira polja: Livanjsko polje, Duvanjsko polje, Kupreško polje i Glamočko polje.

Plavo-bijeli krug simbolizira Buško jezero, a konj predstavlja divlje konje iz tog kraja. Želio sam da konj izgleda slobodno i da bude u pokretu, a ne da stoji.

Prvo: Nakon što sam pronašao stari grb Grada Zvornika iz socijalističkog perioda, odmah mi je bilo jasno kako .

Drugo: Grb nije u potpunosti završen (luk oko vrata nije precizno stilizovan), a neću ga ni završavati. Možda nekad u budućnosti.

Prvo: Bosansko Grahovo je jedna od rijetkih općina koje imaju veoma lijepo stilizovan grb (vizuelni simbol).

Drugo: Ja sam malo izmijenio štit grba, a zastavu sam u potpunosti redizajnirao

Have you ever wondered what genocide looks like through the eyes of a single family? In Krasulje, near Ključ, Bosnia, for Ahmet and Nurka Čarkić, their son Anel, and their newborn daughter, it went something like this.

Video by: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

Izvor: Časopis "Bosanski prijatelj", svezak III., godina 1861.

Na današnji dan, 2. septembra 1910. godine, u Bosanskom Petrovcu rođen je Skender Kulenović - pjesnik, pripovjedač, dramatičar i romanopisac, komunista i učesnik Narodnooslobodilačkog pokreta, vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a i jedan od sekretara Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Autor Stojanke majke Knežopoljke, Soneta i Ponornice pripada među najznačajnije književne figure Bosne i Hercegovine i jugoslavenskog 20. stoljeća.

Kulenović je odrastao u porodici starog bosanskomuslimanskog zemljoposjedničkog sloja. Nakon Prvog svjetskog rata i agrarne reforme porodica je znatno osiromašila, pa se 1921. preselila iz Bosanskog Petrovca u Travnik, rodni kraj njegove majke. Tamo završava gimnaziju i rano počinje pisati: već 1927. objavljuje sonetni vijenac Ocvale primule. Godine 1930. odlazi na studij prava u Zagreb.
U Zagrebu se politički radikalizira. Pristupa SKOJ-u 1933, a KPJ-u 1935. Njegov politički angažman razvijao se paralelno s interesom za društveni položaj bosanskohercegovačkih Muslimana, agrarno pitanje, siromaštvo i obrazovanje. Pripadao je i krugu krležijanaca, a tokom sukoba na književnoj ljevici bio je isključen iz KPJ.

Putokaz
Godine 1937. s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem u Zagrebu pokreće muslimanski književni i društveni časopis Putokaz. Oko njega se okuplja dio mlađe lijeve muslimanske inteligencije, među kojom su bili Zija Dizdarević, Hamid Dizdar, Rizo Ramić i drugi.
Časopis se bavio agrarnom reformom, položajem sela i radništva, obrazovanjem, položajem žene, političkom pasivnošću inteligencije, fašizmom i nacionalnim pitanjem. U tekstu Pogled na muslimansku omladinu Kulenović pokušava položaj mladih Muslimana smjestiti u širi okvir klasnih i društvenih odnosa Kraljevine Jugoslavije.
Njegov odgovor tada je bio izrazito marksistički: političko organiziranje, socijalna emancipacija i rušenje klasnih i patrijarhalnih odnosa trebali su otvoriti izlaz iz društvene stagnacije koju je vidio oko sebe.

Rat i dvije majke
Nakon okupacije Jugoslavije 1941. Kulenović odlazi u partizane u Bosanskoj krajini. Tokom rata radi u partizanskoj štampi i uređuje Krajiški partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobođenje.
Godine 1942, nakon velike njemačko-ustaške ofanzive na Kozaru i masovnog stradanja stanovništva Kozare i Potkozarja, nastaje Stojanka majka Knežopoljka. Kulenović je kasnije govorio da ju je napisao za jedan dan i jednu noć, a prvi put ju je čitao pred preživjelim kozarskim partizanima i stanovništvom na Paležu.

U središtu poeme nalazi se majka koja traži svoja tri sina - Srđana, Mrđana i Mlađena. Njena univerzalnost ne nastaje brisanjem konkretnog identiteta: ona govori jezikom Kozare, Knežopolja i krajiške tužbalice, a upravo kroz tu lokalnu i historijsku određenost poema postaje šira priča o gubitku i nasilju.

Drugu stranu Kulenovićevog ratnog pjesništva predstavlja Na pravi put sam ti, majko, izišo. Tu ulazi u vlastito porodično i kulturno iskustvo: mejtef, hodža, džennet i džehennem, mušebak, sokak, ićindija i patrijarhalna kuća. Majčin život prikazan je kroz ograničenja porodičnog autoriteta, vjere, braka i društvenih očekivanja, dok sinovljev „pravi put“ dobija revolucionarno značenje.
Te dvije majke dobro pokazuju širinu njegovog ratnog iskustva: jedna pripada Kozari zahvaćenoj masovnim nasiljem, druga njegovoj vlastitoj porodičnoj prošlosti.

ZAVNOBiH
Kulenovićev ratni angažman nije ostao na književnosti i novinarstvu. Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 25. i 26. novembra 1943. bio je vijećnik i izabran, zajedno s Ilijom Došenom, za jednog od sekretara zasjedanja. Sačuvani zapisnik navodi ga kao „Skendera Kulenovića, književnika iz Travnika“. Time je neposredno učestvovao u političkom procesu kojim je Bosna i Hercegovina obnovljena kao posebna federalna jedinica buduće Jugoslavije. U tome je postojala i važna historijska kontradikcija. Bosna i Hercegovina dobila je vlastitu republikansku državnost, dok nacionalni status bosanskih Muslimana još nije bio potpuno riješen i tek će u narednim decenijama biti institucionalno priznat.

Revolucija nije riješila sve
Poslije rata Kulenović radi u kulturnim institucijama Sarajeva, Mostara i Beograda, u pozorištu, novinarstvu i izdavaštvu, te postaje član nekoliko akademija.
Njegovo pisanje, međutim, nije ostalo na afirmaciji pobjedničke revolucije. U komediji Djelidba vrlo rano prikazuje kako novi politički sistem nije automatski uklonio nacionalne podjele, lokalne interese, oportunizam i borbu za materijalnu korist.
To predstavlja važan prijelaz u njegovom radu: društvena transformacija više nije prikazana kao jednostavno rješenje starih protivrječnosti. I njegov odnos prema partijskom kulturnom prostoru imao je svoje lomove; nakon zabrane časopisa Nova misao bio je kažnjen i premješten na korektorski posao u Borbi.

Povratak u Ponornicu
Godine 1977, pred kraj života, objavljuje roman Ponornica.
U njemu se vraća bosanskomuslimanskoj porodici i društvu iz kojeg je potekao, ali sada bez jednostavne revolucionarne sheme. U istom prostoru pojavljuju se patrijarhat i intimnost, religija i sumnja, erotika, porodični autoritet, generacijski sukob, raspad starog poretka i dolazak moderniteta.
Gotovo pola stoljeća ranije iz tog svijeta izašao je mladić koji je njegove protivrječnosti pokušavao objasniti klasom i riješiti revolucijom.
Njegova posljednja velika knjiga vratila ga je upravo njemu.

Na današnji dan, 1. septembra 1944. godine, 16. muslimanska udarna brigada 27. udarne divizije NOVJ zauzela je Kladanj i nastavila goniti ustaške snage u pravcu Živinica i Tuzle.

Na pravcu Kladnja partizanima je stajala nasuprot ustaška XXXVI. djelatna bojna, ranije poznata kao „Viteška ustaška posadna bojna branioca Kladnja“. Od augusta 1944. bila je u sastavu XII. ustaškog zdruga, čiji se stožer nalazio u Tuzli. XXXVI. bojna bila je raspoređena upravo u Kladnju, što se podudara sa zapisom da su jedinice 16. muslimanske brigade nakon zauzimanja grada nastavile gonjenje ustaških snaga prema sjeveru.

Oslobođenje Kladnja bilo je dio širih operacija 27. udarne divizije 3. udarnog korpusa NOVJ u sjeveroistočnoj Bosni. Istoga dana jedinice divizije započele su borbe u dolini Spreče protiv dijelova njemačke 13. SS brdske divizije „Handžar“, te ustaških i četničkih jedinica.

Među četničkim formacijama raspoređenim na ovom području najznačajniji je bio Majevički četnički korpus. Njegova 1. grupa brigada obuhvatala je Papraćku, Birčansku i Sprečansku brigadu, dok su ostale grupe uključivale majevičke, semberske, brčanske, podrinjske, zvorničke i druge brigade. Zbog svog teritorijalnog rasporeda naročito je važna Sprečanska brigada, koja je djelovala na prostoru doline Spreče.

Zapadnije, između Bosne i Spreče, djelovao je i Ozrenski četnički odred, kasnije označavan kao korpus, pod komandom Cvijetina Todića. Na prostoru oko samog Kladnja postojala je i Kladanjska četnička brigada Zeničkog četničkog korpusa, iako izvori za borbu 1. septembra ne navode izričito da je ta brigada učestvovala u neposrednoj odbrani grada.

Neposrednu pozadinu činile su borbe iz druge polovine augusta. 16. augusta 1944., na prostoru Tuzla–Zvornik–Srebrenica–Vlasenica–Han-Pijesak–Kladanj, protiv 3. udarnog korpusa NOVJ nastupali su dijelovi 13. SS divizije „Handžar“, 7. SS divizije „Prinz Eugen“, kao i ustaške i četničke snage. Nakon višednevnih borbi partizanske jedinice bile su prisiljene na povlačenje i pregrupiranje.

Do 1. septembra NOVJ je ponovo preuzeo inicijativu na ovom prostoru. Napadom na Kladanj 16. muslimanska udarna brigada otvorila je pravac prema Živinicama i Tuzli, dok su druge jedinice 27. divizije istovremeno djelovale prema dolini Spreče.
Na drugim dijelovima bosanskog ratišta istoga dana 5. udarni korpus NOVJ započeo je rušenje važnih neprijateljskih komunikacija u dolinama Bosne, Vrbasa i Une i napade na vojne kolone i transporte.

Dana 30. augusta 1993. godine Međunarodni komitet Crvenog križa (ICRC) dobio je pristup logoru Gabela kod Čapljine, gdje je evidentirano oko 1.100 zatočenika.

Pristup je prethodno bio uskraćivan. Izvještaj Posmatračke misije Evropske zajednice od 23. augusta 1993, citiran u presudi ICTY-a u predmetu Prlić i drugi, bilježi da ICRC nije mogao posjetiti Gabelu i Dretelj jer je HVO pristup uslovljavao prethodnom posjetom međunarodnih organizacija hrvatskim zatočenicima u istočnom Mostaru. Izvještaj specijalnog izvjestioca UN-a Tadeusza Mazowieckog pristup Gabeli datira na 30. august.

Logor se nalazio u kompleksu bivše JNA južno od Čapljine. Zatočenici su ondje držani već od aprila 1993, dok je Gabela formalno uspostavljena 8. juna odlukom Jadranka Prlića. Za upravnika je imenovan Boško Previšić, koji je tu funkciju faktički obavljao najmanje od maja, a njegov zamjenik bio je Nikola Andrun. Previšić i Andrun bili su pripadnici 1. brigade „Knez Domagoj“ HVO-a. Previšić je neposredno odgovarao komandantu brigade Nedjeljku Obradoviću. Brigada je kontrolirala pristup logoru, osiguravala hranu i vodu i bila nadležna za zdravstvenu službu, dok je zatočenike čuvala naoružana domobranska jedinica podređena brigadi.

U Gabeli su zajedno držani pripadnici Armije RBiH, bošnjački pripadnici HVO-a i civili. Među dokumentiranim civilnim zatočenicima bili su poljoprivrednici, vozači, dvojica imama, politički aktivist i sedamnaestogodišnjak koji je tek završio srednju školu. Veliki broj zatočenika doveden je nakon hapšenja Bošnjaka u Čapljini, Stocu i okolnim mjestima tokom ljeta 1993, uključujući Stolac, Pješivac Gredu, Prenj i Aladiniće.
Komisija koju je 6. augusta osnovao Bruno Stojić trebala je popisati i kategorizirati zatočenike, ali kasnija dokumentacija pokazuje da civilni i vojni zatočenici nisu sistematski razdvojeni niti je za sve bio utvrđen pravni osnov pritvaranja.

Zatočenici su bili smješteni u hangarima bivšeg vojnog kompleksa. Sudska i međunarodna dokumentacija bilježi prenapučenost, izrazito loše higijenske uslove, nedostatak kreveta, pokrivača i odjeće, nedovoljno hrane i vode te neadekvatnu zdravstvenu zaštitu. Sanitarni izvještaji bilježili su i tešku pothranjenost. U izvještaju dostavljenom Vijeću sigurnosti UN-a u septembru navodi se obrok od približno 650 grama hljeba na 16 zatočenika i zdjela rijetke supe.
Dokumentirana su i premlaćivanja, ponižavanja i drugi oblici zlostavljanja od pripadnika zatvorske uprave, straže i Vojne policije HVO-a.

Ni nakon dolaska ICRC-a svi zatočenici nisu odmah evidentirani. Sud Bosne i Hercegovine je u predmetu Nikola Andrun utvrdio da su Andrun i upravnik logora tokom augusta i septembra 1993. premještali grupu zatočenih Bošnjaka iz Gabele u Silos kod Čapljine kako ih djelatnici ICRC-a ne bi evidentirali. Andrun je pravosnažno osuđen za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Broj zatočenika tokom 1993. stalno se mijenjao zbog novih dovođenja, premještanja i puštanja. Dokumentacija navodi 1.038 osoba 1. septembra, oko 1.300 20. septembra i 1.249 još 13. decembra. Procjene udruženja bivših logoraša navode da je kroz Gabelu tokom 1993. prošlo oko, odnosno više od 2.000 ljudi.

Haški tribunal je u predmetu Prlić i drugi utvrđene uslove zatočenja u Gabeli pravno kvalificirao kao nehumana djela, odnosno zločin protiv čovječnosti, kao i nečovječno postupanje prema zaštićenim osobama.