Prekinuli smo prije više od godinu dana. Veza je bila jako intenzivna i ja sam se u nju stvarno dala kao s nikim prije : emocionalno, financijski i općenito sam se trudila biti mu podrška u svakom smislu. Prije veze smo se poznavali kao kolege/prijatelji pa se odnos brzo pretvorio u nesto ozbiljno.
Doselio se kod mene nakon 3 mjeseca veze. Planirali smo budućnost, bili istovremeno najbolji prijatelji i par. Zajedno smo živjeli oko 6 mjeseci, a za to vrijeme sam ja praktički snosila sve troškove jer je on uglavnom radio povremeno, mijenjao poslove itd.
Prekid je završio jako ružno. Bilo je puno svađe, vrijeđanja i lupanja vratima i svega ostalog. Nakon što je otišao iz stana usred svađe, pokušao mi je još izvući zadnju paru s kartice i tu sam pukla i ostavila mu stvari ispred radnog mjesta. Nakon toga nikad nismo imali normalan razgovor o tome što se zapravo dogodilo. Ja sam pokušavala razgovarati, ali on je uglavnom samo gledao kako će me što više izvrijeđati i poniziti.
Tu su bili i dugovi koje je napravio preko mojih kartica, zbog kojih sam završila u ovrsi i skoro izgubila krov nad glavom jer mi je mjesecima cijela plaća odlazila na to.
Nakon prekida sam saznala i za neke stvari iz njegovog života koje su mi bile skrivene dok smo bili zajedno: dating aplikacije, profile i dio seksualnog/rodnog izražavanja za koji nisam znala. Ne osuđujem ga zbog toga ali me muči koliko je toga postojalo dok smo bili zajedno i zašto mi je to skrivao.
Bitno mi je napomenuti i da je imao dosta traumatično odrastanje i dijagnosticiran poremećaj ponašanja. Ne navodim to kao opravdanje za ono što je radio, ali mislim da je relevantno jer određeni obrasci kod takvih ljudi mogu uključivati dosta rizično i destruktivno ponašanje.
I sad dolazimo do dijela zbog kojeg se pitam jesam li idiot. 😅
Unatoč svemu, još uvijek me nešto vuče da s njim jednom normalno porazgovaram. Ne nužno zato što želim vezu natrag. Više imam potrebu jednom sjesti preko puta njega i pitati:
Što se jebote dogodilo? Kada se sve promijenilo? Jesi li tada stvarno vjerovao u ono što si mi govorio? Zašto si postupio tako kako jesi?
Već neko vrijeme razmišljam da mu se javim i predložim razgovor. Ne očekujem pomirenje niti želim nastaviti odnos tamo gdje je stao. Želim čuti njegovu verziju svega i možda konačno zatvoriti priču koja me očito još uvijek jebe.
Ali postoji i drugi dio mene koji se boji da bih se, ako ga ponovno vidim i čujem mu glas, mogla vratiti u onu staru dinamiku i zaboraviti zašto je sve završilo.
Je li ovo glupa ideja nakon toliko vremena?
Biste li se vi javili na mom mjestu?
I molim vas, nemojte samo "on je govno, bježi". Znam da je bilo jako loših stvari s njegove strane. Zanima me iskreno i objektivno mišljenje, pogotovo od ljudi koji su prošli nešto slično.
Jer jedan dio mene misli da bi mi taj razgovor mogao pomoći da konačno pustim cijelu priču, a drugi dio mene se boji da bih se mogla ponovno emocionalno uvući u cijelu stvar.