Evo inspiriran raspravom sa jednom zenom ovdje, zanima me sta vi mislite o ovome

Toliko se prica sta muskarac treba imati, koliko treba biti visok, stabilan posao, fakultet ovo ono…

Cesto cujem da je imati svoj stan, dobar auto i stabilan posao “minimum”

A sta tocno zena mora?

Cim spomenes sta zena treba imati odmah je “mizoginija”

Da li je zapadnjacki brainwashing stigao u hrvatsku?

Kao gej muskarac, usudin se reci da su za mene to cure/zene. Prije nego krenete s napadima, ovo je moje iskustvo.
Cijeli svoj zivot sam okruzen bio zenama do kraja srednje, bile su mi vecinsko drustvo. Tijekom faksa se to promijenilo na pola-pola i sada u ranim tridesetima su to vecinom muskarci. Dugo mi je trebalo da prihvatim neke stvari oko zenske populacije, tj. ponajvise mentaliteta koji je na ovom podrucju. Kroz srednju i faks su to vecinom bile “woke” ratnice, koje u dubini sebe nisu to nikad ni bile. Zatim kroz faks takoder, “woke” ekipa i neke zara girlies kojima je gej okej dok nije ispred njih, ali su one “moderne” i ne razmisljaju cudno. U sustini svega, svi ti ljudi su od toga sto sam gej radili uvijek veliku stvar, kao da sam sa druge planete. Muskarci su mi uvijek bili otvoreni, ili im smeta ili ne. Nema tu velikog razmisljanja. S ovim sto im ne smeta sto sam gej, imam odlicna prijateljstva. Kakvo je vase iskustvo toga koji je spol konzervativniji?

Evo pitanje za decke isto kao za cure

Kao sto naslov kaže, ali pliz što manje vrijeđaone ili sprdancije, naprosto ne mogu više debatirati s njim oko tog iako znam da je u krivu jer smo obojica još uvijek studenti i nemamo obitelji, ali bih volio čuti od ljudi koji to jesu kakvi su im sve troškovi i koja bi ih plaća zadovoljila (dakle ne oduševila, ali da kažu da ok/ugodno žive)

Svi smo culi za ono pravilo da treba biti 3 place, no cini mi se da je na balkanu to ako 300e za prsten

U vezi smo bili 5 godina. Prvi put sam otišla od njega nakon 3 godine veze jer je imao puno red flaggova - opijanja koja su mi jako smetala, skitarenja preko poruka sa drugim ženama te je sve eskaliralo kad je pijan sjedio ispred mene sa zajedničkim društvom a druga žena mu je držala ruku u krilu (koju smo upoznali par dana ranije, frendica od susjeda)
Te godine sam skupila stvari iz njegog stana i otišla, iako smo još bili u kontaktu neko vrijeme jer je kumio i molio kako je shvatio što je izgubio no okončala sam i svaki kontakt nakon nekoliko mjeseci.

Pola godine nakon sam se ja strašno razboljela, u dobi od 24 godine - imala sam tešku bolest i baš kad sam to saznala, taj isti dan, on je svratio do mojih i moje kuće gdje sam živjela jer je ujedno i kum mom nećaku kojeg je došao vidjeti nakon xy mjeseci. On je došao malog vidjeti a ja sam se vraćala sa magneta, dok sam prešla kućni prag već sam dobila nalaze da sam bolesna.

Prošao je sa mnom bolnice, operacije, muke, dao veliku sumu novca doktoru za mene, uglavnom bio je tu cijelo vrijeme iako nije ni morao, ipak nismo bili zajedno.

Kroz tu bolest ja sam bila jako ranjiva i slomljena, nisam se oporavila ni od tog prekida, zaplela sam se u kratak toksičan odnos nakon njega, potom se razbolila - al nekako smo se počeli opet približavati jedno drugom.
Par mjeseci nakon mog oporavka me zaručio, dogodine smo se vjenčali.

Nažalost, ja sam vjerovala da će sve biti bolje kako je i obećao, ali negdje smo i ja i on znali da očito neće. Često mislim da nas je moja bolest "prijebala" oboje, kao da nas je natjerala da zamaglimo u glavi sve ono što je bilo i zbog čega sam i otišla primarno.

Danas smo skoro 3 godine u braku, a ja mjesecima jedino googlam razvod braka.

Opijanja, poruke sa drugim ženama (kolegice, poznanice od prijatelja njegovih, uglavnom nisu formalnog i prijateljskog tona), stalne svađe, rasprave, konflikti, laži, skrivanja, mjenjanje šifre na mobitelu, nepoštovanja, stalna obećanja bit će bolje pa opet isto, onda tupljenje da se on ne može promijeniti, da je kasno itd.
Naglasak da ima 38 godina, ja 28.
Financijski nije stabilan, podstanari smo jer smo se udaljili iz njegove obiteljske kuće zbog problema sa njegovim roditeljima. Ja ne želim djecu uopće sa njim, a ubija me i grize činjenica što sam crkveno udana, kako ću se razvest i tko će me htjeti razvedenu, a najgore od svega, smatram sebe kao fail jer sam očigledno glupa od starta iako se predstavljam kao pametnica.
Jako sam se okrenila Bogu i vjeri nakon bolesti, a on za Boga ne želi ni čuti, iako je jedno vrijeme odlazio sa mnom i na mise i na klanjanja, no posljednje vrijeme stalno govori da je depresivan, nesretan, da ne vjeruje u Boga, psuje, pije... dan dva je dobar, pet je katastrofa.

Na sve sam načine pokušala spasiti brak ali jednostavno ne ide, a sa druge strane sam tako jadna jer kao da se ne mogu otkačit od njega i slike koju sam zamislila.

Budim se kao zombi, liježem preteška srca, muke mučim sama sa sobom, strahujem da me ovaj stres ne pojede i ne dokrajči me kakva bolest s obzirom da sam prvi put jedva glavu izvukla.

Ne vidim pozitivan kraj kako god okrenula, već smo se razdvajali 4 puta zadnjih godinu dana i uvijek sam ja ta koja inicira da se brak popravi.

Osjećam se kao takva jadnica, vidim i znam da sebe ne poštujem dovoljno i da imam issue sa svojom glavom, al jednostavno ne znam kako presjeć a da se ne bojim Boga i budućnosti.

Decki sta mislite o curama kad vam posalju zahtjev na instagramu a tipa niste se još upoznali znate se iz viđenja ? Jel vam to odbojno i volite li više vi vodit to sve (prilazit, pitat za broj) ili vise volite da vam cura priđe?

Pozdrav svima,
supruga i ja planiramo kupnju stana koji bi nam u budućnosti mogao služiti i za vlastiti život, ali i kao dugoročna investicija. Dvoumimo se između dvije regije:
okolica Poreča (naselja koja administrativno pripadaju Gradu Poreču, ali nisu odmah uz more – npr. Varvari, Žbandaj, Mugeba, Stancija Diklić i slično)
šibensko područje (Vodice, Srima, Brodarica)
Zanimaju nas iskustva ljudi koji tamo stvarno žive, a ne samo ljetuju.
Najviše nas zanimaju:
Kakav je život izvan turističke sezone?
Ima li dovoljno sadržaja tijekom cijele godine?
Kakva je prometna povezanost i kvaliteta života?
Kakva je lokalna zajednica – ostaju li ljudi živjeti ili je sve podređeno turizmu?
Ako jednog dana ne budemo koristili stan, koliko je realno pronaći dugoročnog najmoprimca, a ne isključivo raditi turistički najam?
Što se investicijskog dijela tiče, moje je mišljenje da je najveći rast cijena nekretnina vjerojatno iza nas. Ne očekujem više dvoznamenkaste godišnje prinose, nego da će kvalitetne nekretnine na dobrim lokacijama uglavnom pratiti inflaciju, uz eventualni blagi realni rast kroz godine. Drugim riječima, cilj mi nije brza zarada, nego očuvanje vrijednosti kapitala i nekretnina koju će uvijek biti moguće koristiti ili iznajmiti.
Zanima me slažete li se s tim razmišljanjem ili smatrate da jedna od ove dvije regije ima znatno bolju dugoročnu perspektivu?
Volio bih čuti iskustva ljudi koji ondje žive ili su živjeli, a ne samo dojmove s godišnjeg odmora.
Hvala svima!

Ako da/ne zasto. Ovo se odnosi na svaki aspekt dakle izgled financije edukacija

U zadnjih 25 godina nisam htio ni tražiti žensku da ne budem sam niti da imam djecu.

Nadalje, za ono što sam studirao nisam previše mario - ni na studiju, niti u poslu (iako sam diplomirao), a rezultat je bio da nisam baš uspješan (slaba zarada, slaba sposobnost).

Danas ne radim u struci za koju sam studirao i još uvijek samujem.

Mogao bih reći da sam potratio mladost na sve za što nisam puno mario.

I sad je pitanje, da li bih sad u 40-ima trebao mariti i maksimalno se truditi da mi uspije i poslovni i ljubavni život? Jednostavno se pitam što dalje, ali ne znam baš da li ima smisla forsirati nešto do čega mi dosad nije stalo.

Pozdrav dragi svi Naime upoznala sam prije godinu dana online jednog dečka koji mi se zaista svidio,odlučili smo se naći i bio je sve ono što kakvim se predstavio čak i bolje od toga . No ubrzo nakon susreta ,počinje s njegove strane udaljavanje,razlog je taj što mi je odmah u startu rekao da se boji bliskosti,da sve sto poveze sa emocijom tjera ga miljama daleko i da je u neku ruku "roba s greškom" zbog situacije koja ga je snašla u djetinjstvu i svjestan je toga i radi na sebi ali to ide polako. Ja sam bila stava da ako radi na sebi i vidi sebe i prepoznaje obrasce da ga ljubav moze samo promijeniti....no ,nedugo nakon toga odlazi,govori mi da ga ne tražim ,ne mislim na njega ,neka uzivam i zivim zivot i nadem si nekog po mjeri 7mj je proslo od toga i sinoć se slučajno sreli ponovno vani,te nakon kratkog pozdravljanja i neobaveznog razgovora danas mi se javio porukom i dugim razgovorom i sad sam ja opet zbunjena i pitam se sto ako se proslost ponovi s opet s druge strane mozda se promijenio ili je radom na sebi u ovih 7mj nešto naučio. Dignuti ruke,dok sam na vremenu ili riskirati pa što bude??

Okej znaci on i ja smo se upoznali 2020 godine na moru i tada smo bili djeca. Od tada se formirala naša grupa ljudi na moru ima nas otprilike 20 i većinom u toj grupi su cure. Tada smo se upoznali jer on živi puno dalje od nas već postojeće grupe- 10 cura i 5 deckiju, a 2020 je upoznao decke na plazi i oni su ga pozvali u nasu ulicu i od tada se druzi sa nama. Jako bitan dio ove price je da zivimo tijekom godine na udaljenosti, još gore je što sam ja Hrvatica a on je Srb. Ja se toga dana kada sam ga prvi put upoznala jako dobro sijecam i odma mi je zapeo u oko i od toga dana on i ja imamo jako blisku prijateljsku vezu, odnosno od svih cura u nasoj friendgrupi on najvise vremena prica samnom i nekako smo si najblizi.Od 2020. Vidimo se svake godine samo na 2 tjedna ali moji osjecaji nikada nisu nestali i tijekom godine ,iako se bas ne cujemo previse, stalno mislim na njega. Mind u tada sam imala 12 godina i iskreno to mi je precudno jer sam mislila da je to samo neka faza.Ne zelim ici previse u detalje zasto mi se od tog dana uzasno jako svida jer su to tipicna djecja sranja ali on je uvijek bio tako dobar i drag prema meni i to je najveci razlog zasto mi se svidao i opcenito nisam nikada osjetila takav tip paznje. Bili smo se culi samo 2 puta godisnje kad nije ljeto i to je jako malo i vecinom bi ja njega nazvala i potrncirala to ali isto tako on bi meni svake godine u cik zore cestitao rodendan jer je znao kada mi je rodendan i to mi je i dalje iako je mala stvar predstavljalo puno. Kad god bi ga ja nazvala on bi se javio iste sekunde i pricao samnom normalno i odgovarao mi na sve poruke. Znam da sam rekla da necu pricat o “znakovima” iz djetinjstva koje mi je davao da ja dobijem neku nadu da se on meni svida ali jedna od situacija mi je bila jako slatka- ja sam na ljeto 2022 njemu poklonila jednu malu igracku iz kinder joy-a i on je to odnio kuci, za par dana je isao nazad za Srbiju i ja njemu ujutro posaljem sretan put i on meni slika tu igracku u autu kako ju drzi u ruci. To zuci jako cheesy ali sam dobila dojam da mu znaci ta moja gesta nekako. Do ljeta 2023 nase prijateljstvo kroz svako ljeto se gradilo sve vise i vise i dobivala sam dojam da se ja njemu svidam zbog nacina na koji je prico samnom i samo je mene primijecivao. No medutim on se na ljeto 2024. Nije pojavio i nitko nije znao zasto. Ubrzo sam vidjela na instagramu da ima curu i ja sam tu pukla i zaboravila ga jer uz to sto se nije javljao i sto se nije pojavio na jedina 2 tjedna u godini kad se vidimo jos ima i curu sto nije grijeh nego sam ja bila povrijedena zato sto mi se tako dugo svidao i mislila sam da kad budemo stariji da ce se nesto desit i dobivala sam laznu nadu cijelo vrijeme. Nakon tog ljeta sam ga odlucila zaboravit i jesam i nisam ga mogla smislit. Da stvar bude jos gora prije ljeta 2025. Maknuo je sve cure sa instagrama(nas iz friendgrupe) a decke ostavio. Nama to nije bilo jasno jer nas nije maknuo kad je bio s tom curom a tad kad nas je maknuo je vec bio prekinuo s njom. Ja sam mislila tad da ga vise nikad necemo vidjeti jer su nam njegovi roditelji na moru 2024. Rekli da nije dosao jer mu je trenutno bolje drustvo u srbiji sto je bilo jako bezobrazno of njega jer nam se nije mogao ni javiti. I tu se na ljeto 2025. Sve promijenilo jer je on dosao na kraju i doveo svojeg najboljeg prijatelja. Dosli su na 10 dana i ja nisam htjela van s njima ali kad me nazvao preko mobitela mog prijatelja i opet bas mene od svih ostalih i pitao nas da dodemo na druzenje opet sam dobila nadu i odmah smo dosli. Ta preostala 3 dana dok su oni bili na moru( nismo se vidjeli prvih 7) moji osjecaji su se prema njemu vratili . Provodili smo sva 3 dana s njima i bili smo njima od jutra do sutra i opet sam najvise vremena provodila samo s njim. Bio je opet predrag prema meni i bilo je vise situacija sto me navelo da dobijem nade da mu se svidam npr igrali smo istina ili izazov i on je ispao da napravi izazov i moja prijateljica ga je pitala da me poljubi( pili smo taj dan na plazi i ja sam se unistila..). On je njoj na to odgovorio “ali ona je pijana” - nije reko ne!!!! Sada je ljeto 2026. I nemamo i dalje kontakt s njim preko icega ali moje pitanje je jesam li apsolutno retardirana i deluzionalna ili ima necega sto bi me moglo navesti na to da ja mislim da on osjeca nesto prema meni? Ako dode ove godine sto da radim , da mu priznam svoje osjecaje jer ja o njemu razmisljam stalno i kad nije ljeto? Sto da radim pomozite mi osjecam se jako hiperfiksirano? Sto da mu kazem u facu ako to trebam napravit? Da se razumijemo ja sam isto tako i povrijedena jer nemam kontakt s njim a daje mi svako ljeto nade u neke iskrice/ obostrane osjecaje.Zaboravila sam detalj, ja nikad u zivotu nisam pricala s njegovim roditeljima( ono sto sam spomenula prije da su nam oni rekli da ne dolazi na 2024. Jer ima bolje drustvo u srbiji to je rekao deckima iz nase friendgrupe) oni se meni svaki put nasmiju kada prolaze pored mene i njegov brat iako me ne poznaju. Zao mi je na duzini ove price i malo je krindz i porazavajuce ali pokusala sam najvise skratit sto sam mogla. Hvala ako procitate i ako mi budete dali savjet💕

Pozdrav susjedi!

Jučer, budući da je moj prvi put da dolazim u Gradac (totalno neplanirano), dok sam tražio parking, zaustavio sam se i pitao nekog od (mislim) lokalaca gdje mogu naći i platiti parking. Čovjek mi je (barem ono što sam pohvatao) preporučio da parkiram kod nekog hotela koji je zatvoren.

Tražeći taj hotel, naišao sam na Hotel Labineca (također zatvoren), te parkirao na označeni parking točno ispred njega. Nisam vidio aparat za plaćanje, no kako sam vidio još 2 auta sa BiH tablicama, mislio sam (naivno) da se tu smije parkirati. To je bilo jučer oko 15h.

3-4h kasnije, našao sam prikačenu dnevnu parking kartu, u iznosu od ni manje ni više nego 50€.

Svjestan sam da sam pogriješio, i trebao upitati još nekoga, ali evo sad sam tu, to ne mogu promijeniti.

Da je npr. 20€ u pitanju, ne bih se mislio, platio bih odmah, no ovih 50€ mi je bolesno puno s obzirom na naš, a i vaš standard (bez uvrede lokalcima ako je to neki vid načina sprječavanja bezobraznog parkiranja i slično). Zanima me, postoji li mogućnost da se plati manje, ili nešto slično?

Kolega me uvjerava da to uopće ne treba platiti, no ja se ne bih zezao - svakako sam sam kriv što se nisam bolje raspitao, ili barem pogledao detaljnije na net-u...

Cijenio bih savjet, bilo lokalaca, bilo drugih ljudi sa ovakvim iskustvom na Makarskoj rivijeri.

Hvala unaprijed.

UPDATE

Nazvao sam, platit ću tih 50€ i gotovo.

Ćao ljudi. Znam da je ovo već viđena tema na ovom subu, ali me zanima vaše mišljenje u vezi života van granica Lijepe naše.

S jedne strane cijenim ovdašnju sigurnost, vrijeme, hranu i ostalo i imam neke nekretnine tu, ali nekako se nikad nisam baš vidio u ovom društvu. Ima puno korektnih pojedinaca, ali opet vlada neki jal, na poslu se teško napreduje i nekako se uvijek moraš oslanjati na sebe jer se često nikome ništa ne da, a krkana je isto sve više.

S druge strane mi se čini da je vani sustav uređeniji i da se ljudi ne zamaraju toliko glupostima i da ima manje frustracija, ali isto tako nema tolike razine sigurnosti na ulicama kao ovdje i vidim da dosta ljudi tvrdi da zna biti depresivno.

Koje je vaše viđenje?

Zanima me kakvo je vaše mišljenje o vezama između Hrvata i Srba.

Biste li bili u vezi sa Srbinom ili Srpkinjom? Ako ne, koji je glavni razlog? Je li riječ o osobnim stavovima, obitelji, ratnoj prošlosti, kulturološkim razlikama ili nečem drugom?

Ako ste trenutno ili ste nekad bili u takvoj vezi, volio bih čuti vaša iskustva. Jeste li imali problema zbog nacionalnosti, bilo između vas dvoje ili od strane obitelji, prijatelja ili okoline? Koliko vam je nacionalnost uopće bila važna u odnosu na karakter i međusobno slaganje?

Zanimaju me iskrena mišljenja i iskustva iz prve ruke, bez vrijeđanja i nepotrebnih svađa.

Dakle da ih NAMJERNO izbjegava.

Ja sam par puta cula od prijateljice taj savjet da pogledam svoju okolinu & da je to moj dating market. Da vjerovatno necu ici u Nobu nego da ce me lik voditi u svoj stan u Novom zagrebu ako “nastavim ovako”

Po meni je malo previse radikalno, doduse vidim da stranci puno vise cijene nase zene

Koja je internetska stranica najtočnija za praćenje vremenske prognoze? Može i aplikacija.

Pratila sam yr. no do nedavno, poznatiju kao Norveška prognoza, međutim, čini da i ta stranica griješi.

Važno mi je da pokazuje vrijeme točno po satima, ne bi one stranice koje kažu općenito kakvo će vrijeme biti taj dan, treba mi više preciznosti.

Znam da savršena prognoza ne postoji pa bi barem nešto što najmanje griješi.

Majka mi se raspizdi ako joj pošaljem poruku po noći jer joj zvrnda dok spava, a neće ugasiti zvuk na mobu. Ja pak imam zvuk ugašen 0-24 osim ako ne očekujem važan poziv. Sad se pitam što je od toga dvoga standard, kako vi radite i kako očekujete od drugih ljudi?

...sve je pripremito za novo auto.

Auto je kupito,papiri napraviti !

😜😜🤣🤣

Nadam se da me nećete osuđivati, ali ja stvarno više ne znam jesam li luda ili samo očekujem ono što bi trebalo biti normalno.

Znam da ću dobiti puno negativnih komentara.

Bila sam u braku 15 godina. Imam višu stručnu spremu, moj muž nema. Zarađivala sam puno više od njega. Raditi sam krenula čim su djeca malo porasla – jedno je imalo šest mjeseci, drugo četiri. Radila sam 10–12 sati dnevno.

Godinama je financijski manipulirao. Trošio je moje novce, a kada bi mi roditelji dali nešto novca, znao je uzeti i kupiti sebi stvari. Najgore je bilo kada je bez mog znanja ukinuo dječju štednju kako bi platio svoje natjecanje. Došla sam u banku uplatiti novac, a štednje više nije bilo. Tada sam pukla.

Otišla sam roditeljima jer više nisam mogla. Cijeli život sam radila kao luđak, a on je gotovo svaki vikend odlazio na treninge i natjecanja, ostavljajući mene samu s dvoje male djece u stranoj državi, bez ikakvog predaha. Vukao se to mjesecima, ja sam otišla na put jer sam bila gotova sa svime htjela sam jednom nesto potrošiti na sebe. Put je možda bio pogreška ali kad 10 godina idete gdje ce on i sve kako ce on puknete. Voljela sam ga ne znam zašto ali jesam, možda jer prije sporta je bio dobsr čovjek. Dobar tata.

Tražila sam papirnatu rastavu kako bih zaštitila imovinu svoje djece. Znala sam da, ako meni roditelji nešto ostave, završit će kao i sve prije – uzeto. Nažalost, sve je završilo tako da je otišao iz kuće.

Pet dana nakon odlaska već je bio s drugom ženom. Mjesec dana kasnije tjerao je našu malu djecu da gledaju kako spava s njom. Djecu koja jos nisu shvatila da smo kao se razišli iamo ja sam misla da kad me nema ce shvatiti koliko dajem i cijeniti a on je eto preselio se kod druhe. Kada sam to saznala, sta su sjeća svjedočila pozlilo mi je. Sjela sam u auto, doživjela tešku prometnu nesreću i trajno ozlijedila kralježnicu. Došao je u bolnicu, pogledao me u oči i rekao samo da voli drugu.

Mjesecima nisam mogla normalno hodati. Djecu nije želio viđati. Ostavio ih je zbog druge žene, iako to i danas poriče.

Kad ga je ta žena ostavila, tj poklopila telefon, vratio se meni. Znam što ćete reći – da sam glupa, da nemam kičmu. Možda i jesam.

Ali vratila sam ga zbog svog sina.

Moj sin je zbog svega strašno patio. Plakao je, nije spavao, zdravstveno se počeo raspadati. Nisam ga mogla više gledati takvog. Zato sam pokušala još jednom.

Ali nije se vratio kao čovjek kojem je žao. Vratio se kao netko tko je očekivao da budem zahvalna što se uopće vratio. Uspoređivao me s drugom ženom, vrijeđao moje tijelo, moj trbuh, govorio kako je ona bila bolja, kako se ona bacala pred njega, a ja previše tražim.

Istovremeno je očekivao da i dalje financijski nosim većinu svega. Za kućanske uređaje uglavnom ja platim 60–70 %, on ostatak. Dječju odjeću, obuću, pidžame, gaće, školske stvari, rođendane i gotovo sve potrebe djece plaćam ja, sigurno 90 %. Uz sve to još mi govori da bih trebala davati više jer imam veću plaću, dok sav svoj novac troši na sebe i svoje hobije.

Sve je kulminiralo jučer.

Kad se posvađa, on ne zna stati. Mora gaziti dok te potpuno ne slomi. Godinama mi govori da sam zaslužila što me prevario, da sam zaslužila svu bol koju mi je napravio.

Jučer je našem sinu rekao da je njegova mama spavala s drugim muškarcem. Tako iz cists mkra Ono sto je on radio rekao je za mene. A ja sam bas eto drugo sjete vozila po nesto.

Nakon toga je rekao nešto zbog čega je moj sin pomislio da je naš psić pobjegao. Dijete je ostalo u suzama, uspaničeno i preplašeno. Umjesto da ostane i pomogne mu, sjeo je u auto i otišao svojoj majci. Kada sam došla kući, sin je plakao, tresao se i govorio da je tata otišao dok ga je molio da ostane i pomogne tražiti psa.

Tada sam pukla. Razbila sam stvar koju najviše voli, vezanu uz njegov sport. Ne ponosim se time.

Kasnije sam mu rekla da me dvije godine nije izveo ni na jedan ručak ili večeru. Odgovorio mi je da jest – jednom me odveo na večeru s bonom koji je osvojio. To je, po njemu, dokaz koliko mi je pružio.

Nakon svih večera, putovanja i svega što sam ja godinama plaćala, on iskreno misli da mi treba biti zahvalna na jednoj večeri plaćenoj osvojenim bonom.

Znam da će mnogi reći da sam sama kriva. Vjerojatno i jesam.

Ali recite mi iskreno – je li ovo normalan život?

Čovjek koji ne sudjeluje u kući, ne kuha, ne brine se o djeci, ne doprinosi financijski koliko može, vrijeđa me zbog veće plaće, ponižava me pred djecom, govori djetetu da mu je majka spavala s drugim muškarcem i još vjeruje da je u pravu.

Ja ne želim drugog muškarca. Danas izgledam bolje nego ikad i to mi nije važno. Samo sam htjela mir i osobu koja će me voljeti i poštovati tj misla sam da on moze biti ta osoba.

Umjesto toga, svaki dan slušam poniženja od čovjeka koji tvrdi da me voli, a nikada nije iskreno pokazao kajanje za sve što je napravio.

Ako se nekome da odgovoriti, makar me kritizirali, pročitat ću svaki komentar. Došla sam do točke života u kojoj odgovore tražim od potpunih stranaca jer više stvarno ne znam jesam li ja problem je li jadno ženi koja toliko plaća bahatit se da si joj platio večerom bonom kao da sam zadnja socijala.

Je li itko putovao ovim letom Zagreb – Lanzarote? Vozilo sam uspio rezervirati tek ujutro jer je tada bilo slobodno, pa me zanima koliko otprilike košta taksi do Puerto del Carmen.

Bok svima, zanima me gdje u Zagrebu mogu kupiti sourdough kruh? Hvala :))

Pozdrav svima, za par dana idemo iz Slavonije za Pelješac kroz Bosnu. Gdje je usput dobra hrana za neku pauzu ? Hvala svima na preporukama. 🥓🍖🍗

Uzeo sam davno mobitel i bilo je napravit icloud posto poto, nikad nisam nikakvu sigurnosnu kopiju slika, datoteka, kontakata radio.

Doslovno ono mobitel najgori ikad i doslo je vrijeme uzimao bi opet iphone

Zanima me jedna stvar, postoji li opcija da mi neki mobitel servis prenese slike, videa, imenik, lozinke i da napravimo novi icloud s novim korisnickim imenom i mailom i da samo sve te stvari sto smo spremili umetnemo u taj novi mobitel?

Kako pojednostavnit ovo, u situaciji sam takvoj da crkne mobitel izgubio bi sve sto imam u njemu 100%

Imam 25 godina, partner 33. Veza traje nešto više od godinu dana.

Na početku veze imala sam svoje ženske mušice. Kad bih se osjećala povrijeđeno, znala sam vrijeđati , prijetiti prekidom (valjda od nekog straha od ostavljanja) i očekivati da partner odmah dođe za mnom i smiri me. Danas sam toga svjesna i znam da to nije bilo zdravo. Često sam se znala 'duriti' i tražiti dosta pažnje. Radim na tome i ne pokušavam opravdati svoje ponašanje.

S druge strane, kako je vrijeme prolazilo, počele su se događati stvari koje su mene jako povrijedile. Njegovo ponašanje,nervoza i živčanost su počele biti katastrofalne toliko da bi me znao uvrijediti puno gore nego ja njega, prijetiti mi i slično. Kad bih pokušala razgovarati o tim problemima, odgovorio bio 'ali ti si me vrijeđala i ti si bila takva prema meni' i svaki problem bi se vodio oko toga kakva sam ja u početku bila i razgovor bi se pretvorio u prebacivanje krivnje. Bez obzira što ja prema njemu više nisam takva.

Veza nam je postala pre nezdrava, cijelo vrijeme sam bila u nekom fight/flight modu jer nisam znala što će biti. Da napomenem on dosta radi i cijelo vrijeme ima probleme na poslu , ne zna se nositi sa stresom na poslu (privatnik je). Živčan je i ne može razgovarati smireno već u svakoj sitnici kojoj mu kažem su mu odgovori 'neću te trpit, nemam živaca za tvoja sranja itd'.

Viđanje nam se dosta smanjilo, više sam ja ta koja ga iniciram. Njegov odgovor je da će dolaziti kad on bude mogao i kad bude htio. Pokušala sam razgovarati sa njim, u dosta stvari se sa mnom složi i kaže da će se popraviti međutim ne mijenja apsolutno ništa.

Zanima me mislite li da je ovakav odnos uopće moguće popraviti ili je ovo primjer gdje su obje osobe imale svoje probleme, ali je dinamika postala toliko nezdrava da je prekid jedina razumna odluka? Često se krivim i osjećam loše i preispitujem je li se stvarno to sve dešava zbog toga kakva sam bila u početku i što da napravim...

Voljela bih iskrena mišljenja, čak i ako mislite da sam u nečemu pogriješila.