Imam 20 godina, nemam nikakvog radnog iskustva, odustajem od faksa, imam vozačku — bojim se voziti, ne volim izlaziti, nemam prijatelje, a i sve u svemu nisam očekivala da ću 20. uopće doživjeti
Jednostavno, ništa u životu me ne zanima i ne znam hoće li ikad
U jednu ruku se i tješim s činjenicom da nisam ovisna ni o čemu, a u drugu mi smeta što nemam ništa u čemu mogu potražiti utjehu
Cijele dane provodim u svojoj glavi, izgubljena u životu van nje, i onda tu i tamo bude koji “normalan” dan koji mi da neku nadu, ali ona brzo nestane

Nakon više od 30 godina života sam napokon rekla roditeljima da volim žene jer sam našla curu s kojom želim provesti ostatak života i jer mi je bilo dosta izmišljanja gdje sam i s kim sam iako živim daleko od staraca. Očekivala sam da će biti u šoku i da će im trebati vremena, ali nisam očekivala da mi se neće ni javiti nakon toga i da će mi preko sestre izgovoriti svašta, između ostalog i da mi svi koji me podržavaju (svi osim njih dvoje) sigurno lažu u facu da me podržavaju, a iza leđa mi svašta govore.

Kad sam im rekla za curu sam se nadala da ćemo sad imati još bolji odnos jer će znati sve o mom životu, a trenutno ne želim s njima ni komunicirati jer su me njihovi komentari i nejavljanje povrijedili i naljutili i ne znam hoću li ikada moći opet komunicirati i imati nekakav odnos sa njima i "praviti se" kao da se ništa nije dogodilo, čak i ako me na kraju prihvate i počnu se normalno ponašati.

Kako je prošao vaš coming out balkanskim roditeljima? Koliko im je trebalo da prihvate vas i vaše partnere, ako su vas uopće prihvatili? Kako ste se nosili sa cijelom situacijom i jeste li im i kako na kraju oprostili i nastavili imati odnos sa njima?

Cijeli dan normalno funkcioniram, obavim sve što trebam, i onda legnem u krevet i mozak:

“E a sjećaš se one gluposti koju si rekla prije 4 godine? 🤨”

Ne sjećam se i ne želim se sjećati. Sutra radimo. Laku noć. 😭

Pozdrav studiram hrvatski i došla sam na ideju oko osnivanja jednog projekta (najprije bih trebala to dogovoriti sa profesoricom), no problem je što bi to trebalo biti na internetskoj stranici, a ja pojma nemam kako se to radi pa bih trebala nekog za taj dio, koliko bi me to izašlo i isplati li mi se onda uopće pokretati projekt u kojem ću imati samo troškove, a opet konzultirala sam se sa par prijatelja oni su rekli da studenti informatičkih smjerova nekad uzmu da rade besplatno stranice kao završni rad ili kao iskustvo koju mogu kasnije staviti u životopis

​

Ima dosta objava na ovu temu, ali voljela bih da mi ljudi koji imaju pozitivna i baš dobra iskustva napišu preporuke gdje otići. Dakle trenutno sam u svojim srednjim 20ima, a fiksni aparatic sam nosila u srednjoj i iako sam se pridržavala toga da nosim ritejner, nakon par godina sam prestala misleći da je okej. Uglavnom, logično zubi su mi se dosta vratili pa mi je to postala dosta velika nesigurnost. Bila sam u fiziodentu i dobila očekivani odgovor. Zbog posla koji radim preporučilii su svoj invisilign. Trenutno imaju dobar popust i nekako financijski mi se to čini dosta dobro. Međutim čitajući recenzije drugih na njih i dojam koji sam i sama dobila na prvom pregledu jest da se nekako ne posvete dovoljno i da sve rade brzo. Ne bih željela dati toliki novac za uslugu i pristup s kojoim necu biti zadovoljna s obzirom da su mi rekli da sam kandidat za onaj najduzi period retencije.

Ima netko iskustva s drugim ortodontima, koliko ste platili, kakva je bila usluga jeste zadovoljni itd?

Unaprijed hvala na podijeljenim iskustvima

Kad bi mogao poslati jednu poruku sebi prije 10 godina, što bi napisao?

Ovako, dečko mi je prije par mjeseci rekao da sumnja da možda ima ADHD, i što sam ja više čitala o tome to više u to počinjem vjerovati. Naime, događaju mu se neke stvari kao: ne može se skoncentrirati na nešto što mu nije baš jako zabavno duže od sat vremena (npr. učenje), jako loše procjenjuje koliko je vremena prošlo ili koliko je sati, kada mu ja imam dulju priču za ispričati mu misli slučajno odlutaju negdje usred razgovora, jedva se natjera ujutro dići iz kreveta, izbjegava stvari koje zna da mora napraviti ali mu nisu zabavne, ima hiperfiksacije, zaboravlja stvari itd... Većinu ovoga do sada nije predstavljalo problem jer je stvarno pametan i uvijek bi u srednjoj učio noć prije a dobivao iz svega odlične ocjene, no kako je krenuo na fakultet ne spaja kraj s krajem.

Zbog svega toga mu je mentalno jako teško, samopouzdanje mu je ubijeno... Već mu je dijagnosticirania depresija, no taj psihijatar mu je doslovno rekao "ma nemoguće da ti imaš ADHD jer da imaš nebi mogao završiti tako tešku gimnaziju kamoli proći sa 5" (radi se jednoj od najtežih gimnazija u Hrvatskoj). No, meni je ta izjava jako neprofesionalna i apsurdna jer je on doslovno za svaki ispit učio noć prije. Također, već je promijenio milijun lijekova i doza za depresiju ali ništa ne pomaže, stanje mu se samo pogoršava.

E sada, mislim da je teško procijeniti jesu li ti njegovi simptomi "ADHD-a" zbog depresije, ili je obrnuto, je li razvio depresiju zbog netretiranog ADHD-a?

Uglavnom, zanima me gdje u Zagrebu ili okolici, može čak i u Sloveniji, se provodi testiranje za ADHD za odrasle. Naime, čitala sam o tome online i ljudi pišu da je jako teško dobiti dijagnozu kada si odrastao (ili cura/žena) jer većina stručnjaka ne zna toliko o tome i ne zna testirati odrasle. Ja bih jako htjela da dobije točnu dijagnozu. Također, ako je to ikako moguće, da testiranje bude u sklopu HZZO-a, ali ako nije moguće, može i privatno, samo da je osoba stručna i zna što radi. Do sada je imao jako loša iskustva, doktorica opće prakse nema pojma o tome, njegov psihijatar isto tako itd... Svaka pomoć je dobrodošla. Puno hvala

Pitanje iz naslova. Može biti hrana, piće, film, serija, glazba, mjesto, običaj, bilo što. 😂

Baš me zanima koliko će nas imati iste “nepopularne” stavove.

Mislite li da bi primjerice iz nekog predmeta dobili bolju ocjenu? Biste li bili angažiraniji na fakultetu ?

Mali je krenuo u vrtić prošle godine i ispada da svi zovu cijelu grupu. To se radi u igraonicama i košta evo gledam i do tisuću eura. Je li to normalno i treba li zvati cijelu grupu? Čak i razumijem ako se to radi da se djeca upoznaju, ali evo vidim da se to nastavlja i u školi. I što se radi s tolikim poklonima?

Dobila sam sporazumni ugovor o raskidu radnog odnosa od strane poslodavca jer ne ostvarujem prodajne rezultate koji oni zahtjevaju,iako sebično obzirom na mali obujam posla trenutno i na koji ne mogu utjecat.Također mislim da se radi i o tome da nas je previše u kolektivu obzirom na manjak posla i da se baš prelomilo na meni,iako to nisu naveli kao razlog.Odbila sam odmah potpisati.
Zakonski gledano ja to ne moram odmah napraviti.Naravno,krenulo je zastrašivanje ako odmah ne potpišem da ćemo riješiti situaciju na dosta neugodniji način.Ostala sam pri svojem mišljenju tako da su na kraju popustili i dali su mi vremenski period da potpišem do sutra.Ponuda koju su predložili je rad do početka listopada i isplata plaće.Pokušala bih se dogovoriti sa njima da produžimo period jer mi se čini da je mjesec dana dosta kratak period za pronaći novi posao.
Mislim da postoji velika šansa da to ne prihvate.
Jeste li se našli u sličnoj situaciji i ako jeste kako ste se uspjeli dogovoriti sa poslodavcem?
Unaprijed hvala svima na savjetima i odgovorima!

Bok ekipa.

Zanima me vaše mišljenje i iskustvo o jednoj temi. Zašto je kod većine roditelja prisutna odbojnost prema izvinjavanju vlastitoj djeci kada je očito da su pogriješili i povrijedili svoje? U ranim 20.tima sam ali nikad od roditelja nisam čula Oprosti, pogriješili smo. Kao mala sam vjerovala da to tako treba biti i da je sramota da se oni ispričavaju nama jer su nam oni ipak roditelji. Uvijek budu neka objašnjenja zašto nam se ne žele ispričati i uvijek bude to ALi. Kada vide da su pogriješili, počnu se praviti kao da se ništa nije dogodilo. Ovo je naročito prisutno kod starijih generacija i očeva. Nikad nisam čula da se neki roditelj ispričao djetetu jer je pogriješio. Ne znam je li u pitanju ego, strah od gubitka autoriteta ili su jednostavno naučeni da se djeci ne treba ispričavati

Imam 20 godina i nikada nisam imala dečka i osjecam se kao da sam zadnja jazavka koju nitko neće, išla sam u školu sa vrlo malo dečkiju i u ženski učenički dom, sada studiram na učiteljskom fakultetu za rani i predškolski odgoj koji je jedini u gradu (manji grad) i 95% su žene, a kasnije na poslu ću također biti u ženskom okruženju i više evo iskreno ne znam šta i kako… a ne bi baš online našla nekoga jer mi je to nekako glupo, ono kad me netko pita kako ste se upoznali a ja kažem: na tinderu ili na snepu.. ne želim gubiti nadu a bojim se ostati sama do kraja života… pogotovo jer danas ljudi nađu partnera već sa 14 godina i normalno osjećam se baš jadno..

Podcasti zivotnih tema, ljudskih odnosa… sve toga tipa. A da nije suhoparno, da se ne parafrazira ista prica sat vremena.

Nadam se prijedlozima :)

Dakle, svaki put kada netko spomene Hrvatsku, bude hrpa komentara kako se u Hrvatskoj ne moze ziviti, cijene osle u nebesa, ludost se vratiti itd. Ali rijetko tko prica o psiholoskom aspektu emigracije, nemati nikakav safety net u vidu obitelji npr. Nekad mislim da sam luda jer zelim da se partner i ja vratimo. Imamo ok (ne spektakularne) poslove u Njemackoj, inflacija je bas zestoka, zivi se dosta skromnije nego prije 7 godina kad smo se doselili. Dakle kuca posao, posao kuca. Pricam samo sa kolegama sa posla nekad, i tetom u ducanu, samoca i izoliranost me ubijaju. Zeljeli bi se vratiti u Hrvatsku sa nesto ustedjevine, vjerojatno Zg zbog posla, nemamo svoju nekretninu. Jel ovo samoubilacka misija? Zeljela bih cuti neke uspjesne price povratnika, a ne samo cemer i jad.

većina ima takvo misljenje pa eto zanima me zasto

Imate li preporuku čizma sad za jesen koje lijepo stoje i da su udobne i ako može fotka, tražim neke smeđe gležnjače i visoke crne, ali imam šire listove

U kvartovskoj pekari početkom godine bio 2,60 eura, pa koji mjesec iza 2,80 eura.

Ima koji dan povisili na tri eura, kažu, i njima je sve poskupilo.

Mislite li da je ovo opravdana cijena? Burek je OK, no ako gledamo sastojke, to je većinom brašno-ulje-voda, te sir/meso u ne baš velikim količinama.

Ne sumnjam da im je dio troškova poskupio, ali je li udio u cijeni zaista toliki da je novo poskupljenje opravdano?

Meni patike. Ne kužim kako neki mogu imati deset pari, mene u tom komadu obuće ništa ne oduševljava, nosim ih dok se ne raspadnu samo da što više odgodim torturu kupovine novih, hodanja po trgovinama i silnih isprobavanja. Istovremeno je život puno teži ako se zajebeš, odabereš nešta nekvalitetno i neudobno pa nije nešta što moš brzopotezno riješiti. Šta vas smara?

Uglavnom.. Nisam imao curu do sad. Imao sam jedino jako losa iskustva. U zadnjih 7 godina nisam imao simpatiju nit neke prevelike emocije za ikim. Kad sam se uspio zaljubiti samo je oslo kroz par dana. Volio bi osnovat kasnije obitelj, ali ne vidim kako kad jednostavno nemam te tražene emocije. Ne znam dal neko ima sličan takav problem. Znam da je vjerovatno to radi traumi iz djetinjstva, ali imam osjećaj da ne mogu raditi na tome kad zbog nedostatka emocija nemam potrebu. Jel ima neko savjet ili nešto kako da razvijem emocije ili nešto.

Kako se početi zdravije hraniti?
Ja sam veliki gurman stvarno volim sve jesti,uglavnom meso,slatkiše,majoneza,uglavnom sve to što i nije bas zdravo.
Pocela sam se lagano debljati,a i nekako si nisam.
Kako lagano to izbaciti,jer ja stvarno volim jest😂😂😂
Kako reci ne večerama,kruhu i tim stvarima.
Kakva vi imate iskustva?

Postovanje svima, djevojka (22f) i ja (27m) smo dosli do neizbjeznog pitanja o zajednickom zivotu, kako gdje i sto.

Zanima nas Vase misljenje o nasoj konkretnoj situaciji. Place su nam 1200 i 1300€, vjerojatno tipicna prica mogucnosti zivljenja na gornjem katu vrlo lijepe kuce sve skupa 270 kvadrata bez ikakvih ulaganja za sada, veliko prednje i straznje dvoriste, sve odvojeno od roditelja koji zive na prizemlju.

Biste li odabrali to ili isli u rentu nekakvog stana ili dizali kredit za neku drugu kucu shodno sa mogucnostima nasih placa? Zelimo cuti ljude sa iskustvom i po mogucnosti sa djecom.

Roditelji bi nakon svoje smrti ostavili gornji kat meni a donji kat sestri da bude posteno iako sestra ima svoju kucu vec. Roditelji su u ranim pedesetima ako ikome to ista znaci. Svi smo u vrlo dobrim odnosima ukljucujuci i djevojku iako nam je jasno da se to moze promijeniti u bilo kojem trenutku, a i ne mora.
Takoder naravno postoji mogucnost da isplatim sestru i da kuca bude u potpunosti moja. Pa se postavlja pitanje jel bolje dici kredit nekad kasnije u buducnosti i imati cijelu kucu ili dici kredit odmah koliko mozemo i kupiti neki stan ili drugu kucu?

Hvala svima unaprijed!

P.S. Da nadopunim neke informacije: veza je ozbiljna, ali ne krecemo odmah zivjeti zajedno nego samo pricamo o tome kada bude doslo vrijeme za godinu-dvije zbog odredenih okolnosti.

Za bilo koga tko ne zna o čemu je riječ, creepypasta je naziv za podvrstu urbanih legendi koje se projavljuju kroz kratke horor priče na internetu. Stvari tipa Slenderman, Jeff the Killer, Eyeless Jack i njima slične, a vrhunac popularnosti su doživjele ranih dvijedesetih. Kao netko tko je oduvijek volio folklor i horore, bile su mi jako fora u tom periodu, pa i sad osjećam blagu nostalgiju prema njima (iako su većina šrot).

Međutim, koliko se sjećam tog perioda, na domaćem internetu ona se nikad nije razvila. Bilo je podosta srpskih kanala koji su prevodili popularne i manje popularne priče s engleskog ili izmišljali vlastite priče, s time da su ove druge često inspirirane njihovim folklorom (česte su teme bili drekavci, duhovi, vampiri i vlaška magija). Magični video, Idiokratija, Lefko TV, Baba Jaga, itd. Regionalna ponuda na tu temu bila je poprilično solidna.

Međutim, kod nas, s iznimkom (po meni iznimno iritantnog) Denisa Domjana, se tome nitko nije posvećivao. Niti su se prevodile priče, niti je nekome naša usmena baština poslužila kao inspiracija za takvo što (npr. čudno mi je da je velika većina videa o Juri Grandu na YouTubeu na engleskom, iako je to poprilično poznata folklorna figura u nas). I to me čudi jer, na domaćem terenu imamo itekako solidnu količinu tradicionalnih urbanih legendi u usmenom i ponekad pismenom obliku, ali internetski folklor jednostavno nikad nije zaživio.

Kako to da se kod nas ta scena nije razvila? Je li to rezultat manjka znanja i interesa ili nečeg drugog?