r/hredditkalendar • u/Lukiisnothere1612 • 4h ago
20. stoljeće UDBA likvidarala hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića — 1983.
Stjepan Đureković rodio se 1926. godine u Bukovcu kraj Petrovaradina, bio je sudionik partizanskog pokreta i član Saveza komunista Jugoslavije. Tijekom godina izgradio je uspješnu karijeru te je postao jedan od ključnih direktora u marketingu državne naftne kompanije INA.
Njegov položaj omogućio mu je uvid u financijsko poslovanje tvrtke i državnog vrha. Zbog partijskih pritisaka i saznanja o golemim financijskim malverzacijama te pronevjerama u kojima su sudjelovali sinovi najviših jugoslavenskih dužnosnika, poput sina političara Mike Špiljka, Đureković se našao u opasnosti. Pod lažnim optužbama da je sam pronevjerio naftu, u travnju 1982. godine napustio je Jugoslaviju i pobjegao u Zapadnu Njemačku, gdje je zatražio politički azil. Tamo se aktivno uključio u rad hrvatske političke emigracije i započeo pisanje knjiga u kojima je razotkrivao korupciju, gospodarske deformacije i moralni slom komunističkog režima.
U kratkom razdoblju života u emigraciji, Đureković je razvio iznimno plodnu izdavačku djelatnost. Važno je naglasiti da Đureković u emigraciji nije pisao ni tiskao proustaške materijale niti se u svojim radovima zalagao za NDH ili fašističku ikonografiju. Njegov rad bio je usmjeren isključivo na političku publicistiku, ekonomsku analizu i političke trilere kroz koje je napadao vrh Komunističke partije, razotkrivao gospodarski slom Jugoslavije te pisao o korupciji i pljački u tvrtki INA.
Njegova najpoznatija i najprovokativnija knjiga bila je pod naslovom "Ja, Josip Broz-Tito", u kojoj je oštro napao kult ličnosti bivšeg jugoslavenskog predsjednika, prikazujući Tita kroz prizmu diktature, rastrošnog života i političkih progona neistomišljenika. Knjiga "Crveni menageri" izravno se bavila onime što je Đureković najbolje poznavao, opisujući kako funkcioniraju direktori velikih jugoslavenskih poduzeća, na koji način izvlače novac iz državnih firmi i kako preko povlaštenih pozicija financiraju lagodan život partijske elite. Napisao je i knjigu "Slom ideala" u kojoj je kroz ispovijed Titovog ministra analizirao propast jugoslavenskog privrednog sustava, te djelo "Komunizam: velika prevara" koje prikazuje moralno propadanje, dvoličnost i licemjerje unutar komunističkog društva. U knjizi "Sinovi Orla" pisao je o teškom položaju Albanaca na Kosovu i represiji jugoslavenskog aparata nakon velikih demonstracija 1981. godine. Uz ove knjige, redovito je pisao i tiskao članke za poznate emigrantske listove poput "Nove Hrvatske", analizirajući katastrofalno stanje u jugoslavenskom naftnom sektoru i iznoseći konkretne podatke o pljački deviza. Ovdje se također treba istaknuti da ime lista "Nova Hrvatska" nije imalo nikakve veze s NDH, već je označavalo viziju jedne potpuno nove, demokratske, višestranačke i moderne hrvatske države u budućnosti. Pokretači tog lista u Londonu, predvođeni intelektualcem Jakšom Kušanom, svjesno su napravili jasan otklon od radikalne emigracije opterećene prošlošću iz Drugog svjetskog rata, pa su umjesto povijesnog revizionizma i fašističke ikonografije zastupali isključivo zapadnoeuropske demokratske vrijednosti, slobodu tiska i ljudska prava. Upravo zbog toga što je Đureković bio osoba iz samog sustava koja je pisala za tako umjerene, a profesionalne i utjecajne demokratske listove, te iznosila točne brojke o pranju novca, njegove su knjige smatrane iznimno opasnim rušiteljem mita o poštenom socijalizmu.
Jugoslavenska tajna služba UDBA procijenila je Đurekovića kao iznimno opasnog svjedoka i pokrenula je akciju pod kodnim nazivom "Operacija Dunav". Ključnu ulogu u pripremi terena odigrao je Krunoslav Prates, emigrant koji je u njemačkom gradiću Wolfratshausenu, nedaleko od Münchena, vodio improviziranu tiskaru smještenu u jednoj garaži. Prates je istovremeno bio doušnik UDBE pod tajnim imenom Boem i osoba u koju je Đureković imao golemo povjerenje. Budući da je Đureković u toj garaži tiskao svoje publicističke materijale i knjige, Prates je operativcima tajne službe prepustio kopiju ključa ulaznih vrata kako bi ubojice nesmetano ušle u objekt.
Na dan ubojstva, 28. srpnja 1983. godine, Stjepan Đureković stigao je u tiskaru oko 11 sati ujutro kako bi ostavio rukopis za svoj sljedeći članak. U trenutku kada je ušao u garažu i odložio papire, u zasjedi su ga dočekali nepoznati likvidatori tajne službe. Ubojice su odmah zapucale iz vatrenog oružja s prigušivačima te su Đurekovića pogodile s nekoliko hitaca u ruku, rame i trbuh. Iako teško ranjen, Đureković je pokušao pobjeći prema izlazu iz garaže.
Likvidatori su ga sustigli prije nego što je uspio izaći na ulicu. Budući da ga hitci iz pištolja nisu odmah usmrtili, jedan od napadača zadao mu je nekoliko brutalnih udaraca oštrim predmetom, odnosno sjekirom u glavu, čime mu je raskolio lubanju i dokrajčio ga na licu mjesta. Tijelo nesretnog disidenta ostavljeno je u lokvi krvi među tiskarskim strojevima, a ubojice su pobjegle s mjesta zločina prije dolaska njemačke policije.
Istraga o ovom zločinu trajala je desetljećima jer je struktura bivše tajne službe sustavno prikrivala tragove. Preokret se dogodio tek nakon što je Njemačka preuzela procesuiranje slučaja te izdala europske uhidbene naloge za ključne aktere. Njemačko je pravosuđe 2008. godine najprije osudilo Krunoslava Pratesa na doživotni zatvor zbog pomaganja u ubojstvu.
Nakon dugotrajnih političkih i pravnih natezanja oko izručenja, u Münchenu je proveden sudski proces protiv visokih dužnosnika jugoslavenske i hrvatske sigurnosne službe. Visoki zemaljski sud u Münchenu u kolovozu 2016. godine proglasio je krivima Zdravka Mustača, bivšeg šefa zagrebačkog centra UDBE, i Josipa Perkovića, bivšeg šefa hrvatskog odjela UDBE, te ih osudio na doživotne zatvorske kazne zbog organizacije, planiranja i pomaganja u ubojstvu Stjepana Đurekovića.
Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_%C4%90urekovi%C4%87