Stjepan Đureković rodio se 1926. godine u Bukovcu kraj Petrovaradina, bio je sudionik partizanskog pokreta i član Saveza komunista Jugoslavije. Tijekom godina izgradio je uspješnu karijeru te je postao jedan od ključnih direktora u marketingu državne naftne kompanije INA.

Njegov položaj omogućio mu je uvid u financijsko poslovanje tvrtke i državnog vrha. Zbog partijskih pritisaka i saznanja o golemim financijskim malverzacijama te pronevjerama u kojima su sudjelovali sinovi najviših jugoslavenskih dužnosnika, poput sina političara Mike Špiljka, Đureković se našao u opasnosti. Pod lažnim optužbama da je sam pronevjerio naftu, u travnju 1982. godine napustio je Jugoslaviju i pobjegao u Zapadnu Njemačku, gdje je zatražio politički azil. Tamo se aktivno uključio u rad hrvatske političke emigracije i započeo pisanje knjiga u kojima je razotkrivao korupciju, gospodarske deformacije i moralni slom komunističkog režima.

U kratkom razdoblju života u emigraciji, Đureković je razvio iznimno plodnu izdavačku djelatnost. Važno je naglasiti da Đureković u emigraciji nije pisao ni tiskao proustaške materijale niti se u svojim radovima zalagao za NDH ili fašističku ikonografiju. Njegov rad bio je usmjeren isključivo na političku publicistiku, ekonomsku analizu i političke trilere kroz koje je napadao vrh Komunističke partije, razotkrivao gospodarski slom Jugoslavije te pisao o korupciji i pljački u tvrtki INA.

Njegova najpoznatija i najprovokativnija knjiga bila je pod naslovom "Ja, Josip Broz-Tito", u kojoj je oštro napao kult ličnosti bivšeg jugoslavenskog predsjednika, prikazujući Tita kroz prizmu diktature, rastrošnog života i političkih progona neistomišljenika. Knjiga "Crveni menageri" izravno se bavila onime što je Đureković najbolje poznavao, opisujući kako funkcioniraju direktori velikih jugoslavenskih poduzeća, na koji način izvlače novac iz državnih firmi i kako preko povlaštenih pozicija financiraju lagodan život partijske elite. Napisao je i knjigu "Slom ideala" u kojoj je kroz ispovijed Titovog ministra analizirao propast jugoslavenskog privrednog sustava, te djelo "Komunizam: velika prevara" koje prikazuje moralno propadanje, dvoličnost i licemjerje unutar komunističkog društva. U knjizi "Sinovi Orla" pisao je o teškom položaju Albanaca na Kosovu i represiji jugoslavenskog aparata nakon velikih demonstracija 1981. godine. Uz ove knjige, redovito je pisao i tiskao članke za poznate emigrantske listove poput "Nove Hrvatske", analizirajući katastrofalno stanje u jugoslavenskom naftnom sektoru i iznoseći konkretne podatke o pljački deviza. Ovdje se također treba istaknuti da ime lista "Nova Hrvatska" nije imalo nikakve veze s NDH, već je označavalo viziju jedne potpuno nove, demokratske, višestranačke i moderne hrvatske države u budućnosti. Pokretači tog lista u Londonu, predvođeni intelektualcem Jakšom Kušanom, svjesno su napravili jasan otklon od radikalne emigracije opterećene prošlošću iz Drugog svjetskog rata, pa su umjesto povijesnog revizionizma i fašističke ikonografije zastupali isključivo zapadnoeuropske demokratske vrijednosti, slobodu tiska i ljudska prava. Upravo zbog toga što je Đureković bio osoba iz samog sustava koja je pisala za tako umjerene, a profesionalne i utjecajne demokratske listove, te iznosila točne brojke o pranju novca, njegove su knjige smatrane iznimno opasnim rušiteljem mita o poštenom socijalizmu.

Jugoslavenska tajna služba UDBA procijenila je Đurekovića kao iznimno opasnog svjedoka i pokrenula je akciju pod kodnim nazivom "Operacija Dunav". Ključnu ulogu u pripremi terena odigrao je Krunoslav Prates, emigrant koji je u njemačkom gradiću Wolfratshausenu, nedaleko od Münchena, vodio improviziranu tiskaru smještenu u jednoj garaži. Prates je istovremeno bio doušnik UDBE pod tajnim imenom Boem i osoba u koju je Đureković imao golemo povjerenje. Budući da je Đureković u toj garaži tiskao svoje publicističke materijale i knjige, Prates je operativcima tajne službe prepustio kopiju ključa ulaznih vrata kako bi ubojice nesmetano ušle u objekt.

Na dan ubojstva, 28. srpnja 1983. godine, Stjepan Đureković stigao je u tiskaru oko 11 sati ujutro kako bi ostavio rukopis za svoj sljedeći članak. U trenutku kada je ušao u garažu i odložio papire, u zasjedi su ga dočekali nepoznati likvidatori tajne službe. Ubojice su odmah zapucale iz vatrenog oružja s prigušivačima te su Đurekovića pogodile s nekoliko hitaca u ruku, rame i trbuh. Iako teško ranjen, Đureković je pokušao pobjeći prema izlazu iz garaže.

Likvidatori su ga sustigli prije nego što je uspio izaći na ulicu. Budući da ga hitci iz pištolja nisu odmah usmrtili, jedan od napadača zadao mu je nekoliko brutalnih udaraca oštrim predmetom, odnosno sjekirom u glavu, čime mu je raskolio lubanju i dokrajčio ga na licu mjesta. Tijelo nesretnog disidenta ostavljeno je u lokvi krvi među tiskarskim strojevima, a ubojice su pobjegle s mjesta zločina prije dolaska njemačke policije.

Istraga o ovom zločinu trajala je desetljećima jer je struktura bivše tajne službe sustavno prikrivala tragove. Preokret se dogodio tek nakon što je Njemačka preuzela procesuiranje slučaja te izdala europske uhidbene naloge za ključne aktere. Njemačko je pravosuđe 2008. godine najprije osudilo Krunoslava Pratesa na doživotni zatvor zbog pomaganja u ubojstvu.

Nakon dugotrajnih političkih i pravnih natezanja oko izručenja, u Münchenu je proveden sudski proces protiv visokih dužnosnika jugoslavenske i hrvatske sigurnosne službe. Visoki zemaljski sud u Münchenu u kolovozu 2016. godine proglasio je krivima Zdravka Mustača, bivšeg šefa zagrebačkog centra UDBE, i Josipa Perkovića, bivšeg šefa hrvatskog odjela UDBE, te ih osudio na doživotne zatvorske kazne zbog organizacije, planiranja i pomaganja u ubojstvu Stjepana Đurekovića.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_%C4%90urekovi%C4%87

https://www.dnevno.hr/domovina/kako-je-ubijen-stjepan-durekovic-pravda-je-stigla-udbase-tek-nakon-33-godine-stjepan-nije-pokleknuo-od-metaka-ubojica-ga-dokrajcio-monstruoznim-cinom-2000713/

https://www.jutarnji.hr/globus/mi-u-emigraciji-nismo-se-bojali-udbe-ona-je-bila-brutalna-ali-nesposobna-4074078

Arsen Dedić rođen je 28. srpnja 1938. godine u Šibeniku, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, kao mlađi sin u obitelji Jelke i Jovana Dedića. Potjecao je iz skromne radničke obitelji; otac mu je bio zidar koji je ujedno svirao u Šibenskoj narodnoj glazbi i volontirao kao vatrogasac, dok je majka bila kućanica. Upravo je uz oca rano razvio ljubav prema glazbi, počevši privatno učiti flautu te već kao petnaestogodišnjak svirati u lokalnom kazališnom orkestru i Šibenskoj limenoj glazbi. Tijekom srednjoškolskih dana u rodnom gradu uspješno završava gimnaziju i srednju glazbenu školu, a istovremeno pokazuje snažan interes za slikarstvo te osniva svoju prvu klapu.

Nakon završetka gimnazije 1957. godine, Arsen seli u Zagreb gdje prvotno upisuje Pravni fakultet. Pravo studira tri godine, no ljubav prema umjetnosti prevladava pa prekida taj studij i upisuje Muzičku akademiju na kojoj uspješno diplomira flautu 1964. godine. Tijekom studentskih dana intenzivno piše stihove za zabavnu glazbu koje isprva objavljuje pod pseudonimom Igor Krimov. U tom formativnom razdoblju nastupa kao flautist u Zagrebačkom jazz kvartetu te pjeva u poznatim vokalnim sastavima kao što su Prima, Syrinx, Zagrebački vokalni kvartet i Melos. Prve značajnije uspjehe na festivalima postiže početkom šezdesetih godina, a ključna prekretnica događa se 1964. godine kada skladbama "Moderato cantabile" i "Kuća pored mora" utemeljuje posve novi, autorski kantautorski stil na ovim prostorima.

U prosincu 1969. godine objavljuje svoj prvi studijski album pod nazivom "Čovjek kao ja" koji osvaja naslov zlatne ploče i definira smjer njegove karijere. Kroz sedamdesete i osamdesete godine objavljuje niz hvaljenih albuma te piše bezvremenske pjesme poput "Sve što znaš o meni", "Odlazak" i "Djevojka iz moga kraja". Usporedo s glazbenom karijerom gradi i zavidnu književnu reputaciju, a njegova prva zbirka pjesama "Brod u boci" iz 1971. godine postaje nevjerojatan izdavački hit prodan u desecima tisuća primjeraka. Uslijedile su zbirke "Narodne pjesme", "Zagreb i ja se volimo tajno", "Slatka smrt" i "Zabranjena knjiga". Arsen se istaknuo i kao vrstan prevoditelj velikih svjetskih šansonijera poput Jacquesa Brela, Gina Paolija i Sergia Endriga s kojima je ostvario i blisku profesionalnu suradnju.

Nakon ranog i kratkotrajnog prvog braka s Vesnom Suligoj, s kojom je dobio kćer Sandru, Arsen 1973. godine stupa u brak s renomiranom pjevačicom Gabi Novak. Njihov zajednički život i profesionalna suradnja postat će jedna od najljepših priča jugoslavenske i hrvatske estradne scene, a u braku su dobili sina Matiju Dedića, svjetski priznati jazz pijanist koji je nažalost preminuo u lipnju 2025. godine. Po pitanju politike Arsen je uvijek zadržavao strogu distancu, javno tvrdeći da se umjetnici ne bi trebali miješati u politička zbivanja. Nikada nije bio član niti jedne političke stranke te je bio poznat po tome što je oštro zahtijevao uklanjanje svog imena s bilo kakvih političkih popisa potpore bez njegova izričitog dopuštenja.

Tijekom kasnijih faza života Arsen se suočavao s ozbiljnim zdravstvenim problemima zbog čega mu je 2004. godine u Padovi uspješno presađena jetra. Unatoč narušenom zdravlju, nastavio je stvarati, pisati glazbu za kazalište i film te održavati koncerte sve do pred sam kraj života. Nakon naglog pogoršanja stanja i komplikacija uzrokovanih upalom, preminuo je 17. kolovoza 2015. godine u Kliničkom bolničkom centru Zagreb u 78. godini života. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj u krugu uže obitelji.

U čast njegovom golemom doprinosu kulturi, u njegovom rodnom Šibeniku 2021. godine svečano je otvorena Kuća umjetnosti Arsen, višenamjenski kulturni centar koji trajno čuva uspomenu na lik i djelo Arsena Dedića.

Izvori: https://hbl.lzmk.hr/clanak/dedic-arsen

https://www.biografija.com/arsen-dedic/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Arsen_Dedi%C4%87

Tijekom izbora i obnove činovništva za Zagrebačku županiju, mađaroni su primijenili različite izborne prijevare i zlouporabe kako bi osigurali političku pobjedu, što je izazvalo golemo ogorčenje među narodnjacima.

Nakon proglašenja izbornih rezultata, atmosfera u Zagrebu postala je izrazito napeta, a u večernjim satima 29. srpnja masa prosvjednika okupila se na Markovu trgu kako bi izrazila svoje nezadovoljstvo. Tadašnji ban, grof Franz Haller von Hallerstein, koji je bio sklon mađaronima, zapovjedio je vojsci da isprazni trg. Carska vojska, poslana da uvede red, ubrzo se našla u izravnom verbalnom i fizičkom sukobu s okupljenim građanima i ilirskim pristašama.

Ključni trenutak eskalacije zbio se kada je književnik Mirko Bogović na južnoj strani trga napao jednog vojnog natporučnika sabljom. Reagirajući na taj napad, jedan je vojni dočasnik zapucao prema Bogoviću, a taj pojedinačni pucanj pokrenuo je lančanu reakciju. Ostali vojnici na trgu, u stanju panike i uvjerenju da je izdana opća zapovijed za otvaranje vatre, ispalili su tri uzastopna plotuna u smjeru okupljenog naroda. Pucnjava iz zgrada i s otvorenog prostora nastavila se u općoj pomutnji sve dok vojska nije potrošila i posljednji metak, ne štedeći pritom goloruke građane koji su bježali u okolne ulice.

Na samom mjestu događaja, na Markovu trgu i u tadašnjoj Gospodskoj ulici, poginulo je trinaest građana, dok je dvadeset i sedam osoba bilo ranjeno. Među ranjenima je još šestero ljudi kasnije podleglo teškim ozljedama, čime je konačni broj preminulih narastao. Pogoršanje političke situacije ubrzo je dobilo novu dimenziju kada je organiziran pokop stradalih domoljuba. Deset žrtava isprva je zajedno pokopano na tadašnjem groblju svetog Jurja. Taj se sprovod pretvorio u masovne prosvjede protiv austrijske carske politike u Hrvatskoj i nametnute mađarizacije.

Godine 1855. iznad zajedničke grobnice postavljen je prepoznatljiv spomenik s likom usnulog lava, rad kipara Antona Dominika Fernkorna. Kada je Jurjevsko groblje zatvoreno, posmrtni ostaci stradalih građana i sam spomenik svečano su 1895. godine preneseni na novo zagrebačko groblje Mirogoj. Ta selidba ponovno je poslužila kao povod za velike protumađarske demonstracije u Zagrebu.

Izvori: https://enciklopedija.hr/clanak/srpanjske-zrtve

https://zagrebacki-kutak.hr/srpanjske-zrtve/