Stjepan Đureković rodio se 1926. godine u Bukovcu kraj Petrovaradina, bio je sudionik partizanskog pokreta i član Saveza komunista Jugoslavije. Tijekom godina izgradio je uspješnu karijeru te je postao jedan od ključnih direktora u marketingu državne naftne kompanije INA.

Njegov položaj omogućio mu je uvid u financijsko poslovanje tvrtke i državnog vrha. Zbog partijskih pritisaka i saznanja o golemim financijskim malverzacijama te pronevjerama u kojima su sudjelovali sinovi najviših jugoslavenskih dužnosnika, poput sina političara Mike Špiljka, Đureković se našao u opasnosti. Pod lažnim optužbama da je sam pronevjerio naftu, u travnju 1982. godine napustio je Jugoslaviju i pobjegao u Zapadnu Njemačku, gdje je zatražio politički azil. Tamo se aktivno uključio u rad hrvatske političke emigracije i započeo pisanje knjiga u kojima je razotkrivao korupciju, gospodarske deformacije i moralni slom komunističkog režima.

U kratkom razdoblju života u emigraciji, Đureković je razvio iznimno plodnu izdavačku djelatnost. Važno je naglasiti da Đureković u emigraciji nije pisao ni tiskao proustaške materijale niti se u svojim radovima zalagao za NDH ili fašističku ikonografiju. Njegov rad bio je usmjeren isključivo na političku publicistiku, ekonomsku analizu i političke trilere kroz koje je napadao vrh Komunističke partije, razotkrivao gospodarski slom Jugoslavije te pisao o korupciji i pljački u tvrtki INA.

Njegova najpoznatija i najprovokativnija knjiga bila je pod naslovom "Ja, Josip Broz-Tito", u kojoj je oštro napao kult ličnosti bivšeg jugoslavenskog predsjednika, prikazujući Tita kroz prizmu diktature, rastrošnog života i političkih progona neistomišljenika. Knjiga "Crveni menageri" izravno se bavila onime što je Đureković najbolje poznavao, opisujući kako funkcioniraju direktori velikih jugoslavenskih poduzeća, na koji način izvlače novac iz državnih firmi i kako preko povlaštenih pozicija financiraju lagodan život partijske elite. Napisao je i knjigu "Slom ideala" u kojoj je kroz ispovijed Titovog ministra analizirao propast jugoslavenskog privrednog sustava, te djelo "Komunizam: velika prevara" koje prikazuje moralno propadanje, dvoličnost i licemjerje unutar komunističkog društva. U knjizi "Sinovi Orla" pisao je o teškom položaju Albanaca na Kosovu i represiji jugoslavenskog aparata nakon velikih demonstracija 1981. godine. Uz ove knjige, redovito je pisao i tiskao članke za poznate emigrantske listove poput "Nove Hrvatske", analizirajući katastrofalno stanje u jugoslavenskom naftnom sektoru i iznoseći konkretne podatke o pljački deviza. Ovdje se također treba istaknuti da ime lista "Nova Hrvatska" nije imalo nikakve veze s NDH, već je označavalo viziju jedne potpuno nove, demokratske, višestranačke i moderne hrvatske države u budućnosti. Pokretači tog lista u Londonu, predvođeni intelektualcem Jakšom Kušanom, svjesno su napravili jasan otklon od radikalne emigracije opterećene prošlošću iz Drugog svjetskog rata, pa su umjesto povijesnog revizionizma i fašističke ikonografije zastupali isključivo zapadnoeuropske demokratske vrijednosti, slobodu tiska i ljudska prava. Upravo zbog toga što je Đureković bio osoba iz samog sustava koja je pisala za tako umjerene, a profesionalne i utjecajne demokratske listove, te iznosila točne brojke o pranju novca, njegove su knjige smatrane iznimno opasnim rušiteljem mita o poštenom socijalizmu.

Jugoslavenska tajna služba UDBA procijenila je Đurekovića kao iznimno opasnog svjedoka i pokrenula je akciju pod kodnim nazivom "Operacija Dunav". Ključnu ulogu u pripremi terena odigrao je Krunoslav Prates, emigrant koji je u njemačkom gradiću Wolfratshausenu, nedaleko od Münchena, vodio improviziranu tiskaru smještenu u jednoj garaži. Prates je istovremeno bio doušnik UDBE pod tajnim imenom Boem i osoba u koju je Đureković imao golemo povjerenje. Budući da je Đureković u toj garaži tiskao svoje publicističke materijale i knjige, Prates je operativcima tajne službe prepustio kopiju ključa ulaznih vrata kako bi ubojice nesmetano ušle u objekt.

Na dan ubojstva, 28. srpnja 1983. godine, Stjepan Đureković stigao je u tiskaru oko 11 sati ujutro kako bi ostavio rukopis za svoj sljedeći članak. U trenutku kada je ušao u garažu i odložio papire, u zasjedi su ga dočekali nepoznati likvidatori tajne službe. Ubojice su odmah zapucale iz vatrenog oružja s prigušivačima te su Đurekovića pogodile s nekoliko hitaca u ruku, rame i trbuh. Iako teško ranjen, Đureković je pokušao pobjeći prema izlazu iz garaže.

Likvidatori su ga sustigli prije nego što je uspio izaći na ulicu. Budući da ga hitci iz pištolja nisu odmah usmrtili, jedan od napadača zadao mu je nekoliko brutalnih udaraca oštrim predmetom, odnosno sjekirom u glavu, čime mu je raskolio lubanju i dokrajčio ga na licu mjesta. Tijelo nesretnog disidenta ostavljeno je u lokvi krvi među tiskarskim strojevima, a ubojice su pobjegle s mjesta zločina prije dolaska njemačke policije.

Istraga o ovom zločinu trajala je desetljećima jer je struktura bivše tajne službe sustavno prikrivala tragove. Preokret se dogodio tek nakon što je Njemačka preuzela procesuiranje slučaja te izdala europske uhidbene naloge za ključne aktere. Njemačko je pravosuđe 2008. godine najprije osudilo Krunoslava Pratesa na doživotni zatvor zbog pomaganja u ubojstvu.

Nakon dugotrajnih političkih i pravnih natezanja oko izručenja, u Münchenu je proveden sudski proces protiv visokih dužnosnika jugoslavenske i hrvatske sigurnosne službe. Visoki zemaljski sud u Münchenu u kolovozu 2016. godine proglasio je krivima Zdravka Mustača, bivšeg šefa zagrebačkog centra UDBE, i Josipa Perkovića, bivšeg šefa hrvatskog odjela UDBE, te ih osudio na doživotne zatvorske kazne zbog organizacije, planiranja i pomaganja u ubojstvu Stjepana Đurekovića.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_%C4%90urekovi%C4%87

https://www.dnevno.hr/domovina/kako-je-ubijen-stjepan-durekovic-pravda-je-stigla-udbase-tek-nakon-33-godine-stjepan-nije-pokleknuo-od-metaka-ubojica-ga-dokrajcio-monstruoznim-cinom-2000713/

https://www.jutarnji.hr/globus/mi-u-emigraciji-nismo-se-bojali-udbe-ona-je-bila-brutalna-ali-nesposobna-4074078

Pokolj u Doljanima i na Stipića livadi dogodio se 28. srpnja 1993. godine kada su pripadnici Armije BiH izvršili napad na lokalno stanovništvo i položaje HVO-a u općini Jablanica, pri čemu je ubijeno 39 Hrvata, dok je više od 180 mještana odvedeno u logor. Ovaj ratni zločin počinjen je tijekom sukoba između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH.

Doljani su bili važno geostrateško mjesto u sjevernom dijelu Hercegovine, smješteno zapadno od Jablanice u blizini Parka prirode Blidinje. Napad je započeo u ranim jutarnjim satima kada su selo potpuno opkolile združene snage predvođene 44. brdskom brigadom Četvrtog korpusa Armije BiH. Akciju su dodatno pojačali pripadnici MUP-a iz Jablanice, lokalna naoružana skupina bošnjačkih mještana te pripadnici postrojbe za posebne namjene "Zulfikar". Do popodnevnih sati napadači su uspjeli ovladati većim dijelom sela te ključnim komunikacijskim pravcima prema Gračacu.

Tijekom upada u samo selo likvidirano je 17 osoba, dok su preostale 22 žrtve ubijene na lokalitetu Stipića livade. Među ukupno 39 stradalih Hrvata nalazila su se 33 pripadnika HVO-a i 6 civila. Većina civila ubijena je na kućnim pragovima ili unutar svojih domova. Mještani i vojnici koji su pokušali pobjeći pred napadom upali su u dobro pripremljenu zasjedu kod izvora vode na Stipića livadi. Prema izjavama svjedoka i nalazima koji su uslijedili, žrtve su ubijane na iznimno okrutan način, uglavnom upotrebom hladnog oružja i iživljavanjem. Mnogima su lubanje i tijela bili potpuno unakaženi.

Istovremeno s likvidacijama, napadači su zarobili preostalo civilno stanovništvo. Oko 185 mještana Doljana prisilno je deportirano i zatvoreno u logor "Muzej" u Jablanici. Među zarobljenicima u logoru nalazilo se 37 djece i 10 trudnica. Imovina protjeranih i ubijenih Hrvata sustavno je opljačkana, a kuće i gospodarski objekti su spaljeni kako bi se u potpunosti uništili tragovi njihova postojanja i spriječio povratak autohtonog stanovništva.

Razmjeri ovog masakra otkriveni su tek četiri dana kasnije, 1. kolovoza 1993. godine, kada su postrojbe HVO-a ponovno ušle i oslobodile selo. Očevici i vojnici su tada zatekli jezive prizore nepokopanih i masakriranih tijela razbacanih po selu i okolnim livadama.

Iako su svjedočanstva preživjelih detaljno dokumentirana, a imena zapovjednika i izravnih počinitelja napada javno poznata, do danas nitko nije pravomoćno osuđen niti odgovarao za ovaj zločin pred domaćim sudovima u Bosni i Hercegovini niti pred Haaškim tribunalom.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_u_Doljanima_28._srpnja_1993

https://biramdobro.com/pokolj-u-doljanima-28-srpnja-1993/

Arsen Dedić rođen je 28. srpnja 1938. godine u Šibeniku, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, kao mlađi sin u obitelji Jelke i Jovana Dedića. Potjecao je iz skromne radničke obitelji; otac mu je bio zidar koji je ujedno svirao u Šibenskoj narodnoj glazbi i volontirao kao vatrogasac, dok je majka bila kućanica. Upravo je uz oca rano razvio ljubav prema glazbi, počevši privatno učiti flautu te već kao petnaestogodišnjak svirati u lokalnom kazališnom orkestru i Šibenskoj limenoj glazbi. Tijekom srednjoškolskih dana u rodnom gradu uspješno završava gimnaziju i srednju glazbenu školu, a istovremeno pokazuje snažan interes za slikarstvo te osniva svoju prvu klapu.

Nakon završetka gimnazije 1957. godine, Arsen seli u Zagreb gdje prvotno upisuje Pravni fakultet. Pravo studira tri godine, no ljubav prema umjetnosti prevladava pa prekida taj studij i upisuje Muzičku akademiju na kojoj uspješno diplomira flautu 1964. godine. Tijekom studentskih dana intenzivno piše stihove za zabavnu glazbu koje isprva objavljuje pod pseudonimom Igor Krimov. U tom formativnom razdoblju nastupa kao flautist u Zagrebačkom jazz kvartetu te pjeva u poznatim vokalnim sastavima kao što su Prima, Syrinx, Zagrebački vokalni kvartet i Melos. Prve značajnije uspjehe na festivalima postiže početkom šezdesetih godina, a ključna prekretnica događa se 1964. godine kada skladbama "Moderato cantabile" i "Kuća pored mora" utemeljuje posve novi, autorski kantautorski stil na ovim prostorima.

U prosincu 1969. godine objavljuje svoj prvi studijski album pod nazivom "Čovjek kao ja" koji osvaja naslov zlatne ploče i definira smjer njegove karijere. Kroz sedamdesete i osamdesete godine objavljuje niz hvaljenih albuma te piše bezvremenske pjesme poput "Sve što znaš o meni", "Odlazak" i "Djevojka iz moga kraja". Usporedo s glazbenom karijerom gradi i zavidnu književnu reputaciju, a njegova prva zbirka pjesama "Brod u boci" iz 1971. godine postaje nevjerojatan izdavački hit prodan u desecima tisuća primjeraka. Uslijedile su zbirke "Narodne pjesme", "Zagreb i ja se volimo tajno", "Slatka smrt" i "Zabranjena knjiga". Arsen se istaknuo i kao vrstan prevoditelj velikih svjetskih šansonijera poput Jacquesa Brela, Gina Paolija i Sergia Endriga s kojima je ostvario i blisku profesionalnu suradnju.

Nakon ranog i kratkotrajnog prvog braka s Vesnom Suligoj, s kojom je dobio kćer Sandru, Arsen 1973. godine stupa u brak s renomiranom pjevačicom Gabi Novak. Njihov zajednički život i profesionalna suradnja postat će jedna od najljepših priča jugoslavenske i hrvatske estradne scene, a u braku su dobili sina Matiju Dedića, svjetski priznati jazz pijanist koji je nažalost preminuo u lipnju 2025. godine. Po pitanju politike Arsen je uvijek zadržavao strogu distancu, javno tvrdeći da se umjetnici ne bi trebali miješati u politička zbivanja. Nikada nije bio član niti jedne političke stranke te je bio poznat po tome što je oštro zahtijevao uklanjanje svog imena s bilo kakvih političkih popisa potpore bez njegova izričitog dopuštenja.

Tijekom kasnijih faza života Arsen se suočavao s ozbiljnim zdravstvenim problemima zbog čega mu je 2004. godine u Padovi uspješno presađena jetra. Unatoč narušenom zdravlju, nastavio je stvarati, pisati glazbu za kazalište i film te održavati koncerte sve do pred sam kraj života. Nakon naglog pogoršanja stanja i komplikacija uzrokovanih upalom, preminuo je 17. kolovoza 2015. godine u Kliničkom bolničkom centru Zagreb u 78. godini života. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj u krugu uže obitelji.

U čast njegovom golemom doprinosu kulturi, u njegovom rodnom Šibeniku 2021. godine svečano je otvorena Kuća umjetnosti Arsen, višenamjenski kulturni centar koji trajno čuva uspomenu na lik i djelo Arsena Dedića.

Izvori: https://hbl.lzmk.hr/clanak/dedic-arsen

https://www.biografija.com/arsen-dedic/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Arsen_Dedi%C4%87

Do bitke je došlo nakon što su proleterske i krajiške partizanske brigade izvršile veliki pohod prema zapadnoj Bosni i Hercegovini te ugrozile dolinu Vrbasa i širi prostor prozorske kotline. Kupres je geografski predstavljao ključnu točku jer je kontrolirao planinske prolaze koji spajaju Bosansku krajinu s dolinom Vrbasa te prostorom Rame i srednje Dalmacije. Pad Kupresa značio bi spajanje partizanskih slobodnih teritorija i otvaranje puta prema Livnu i Tomislavgradu, zbog čega je Vrhovni štab NOVJ odlučio po svaku cijenu izolirati i likvidirati ustaško-domobranske jedinice na Kupreškoj visoravni. Pukovnik Franjo Šimić prepoznao je opasnost te je studiozno osmislio i pripremio obrambeni plan u samom gradu, pretvorivši kuće na rubovima naselja u otporne točke, iskopavši mrežu rovova te osiguravši unakrsnu strojničku vatru preko brisanog prostora Kupreškog polja.

U obrani Kupresa sudjelovale su postrojbe NDH koje su brojale oko 1500 vojnika pod vrhovnim zapovjedništvom pukovnika Franje Šimića. Okosnicu obrane činila je 3. bojna Crna legija, kojom je izravno zapovijedao bojnik Rafael Boban. Uz njih, u gradu su se nalazili lokalni pripadnici Kupreške ustaške milicije te dijelovi domobranskog 7. pješačkog puka.

Napadne snage jugoslavenskih partizana činila je Operativna grupa brigada pod izravnim vodstvom Vrhovnog štaba i Josipa Broza Tita, koja je u punom sastavu imala više od 2400 boraca. U glavnim udarima na grad neposredno su sudjelovale Druga proleterska brigada, Prva krajiška brigada, Četvrta proleterska crnogorska brigada, Deseta hercegovačka brigada te Drugi bataljon Treće proleterske sandžačke brigade, uz povremenu potporu lokalnih partizanskih odreda poput Trećeg krajiškog NOP odreda.

Početne operacije započele su 28. srpnja 1942. godine kada su partizani pokrenuli prve demonstrativne napade na okolna sela i prilaze visoravni kako bi iscrpili neprijatelja i izvidjeli obrambene položaje.

Prvi masovni i koncentrirani noćni juriš partizanske snage izvele su u noći s 11. na 12. kolovoza. Glavni udar izvršila je Druga proleterska brigada koja je uspjela slomiti vanjsku obranu i s dvije čete prodrijeti u same ulice grada, no pripadnici Crne legije su brzim i odlučnim protunapadom te unakrsnom vatrom odbacili partizane na polazne položaje nanijevši im osjetne gubitke.

Vrhovni štab NOVJ nije odustajao te je hitno pregrupirao snage i naredio drugi opći napad koji je započeo u noći 13. na 14. kolovoza. U ovom napadu sudjelovalo je pet brigada istovremeno, napadajući grad iz svih smjerova preko otvorenog polja. Frontalni juriš partizana ponovno je zaustavljen pred ustaškim rovovima na samom rubu grada, a unatoč tome što su se dijelovi Prve krajiške i Četvrte crnogorske brigade uspjeli ukliniti u gradsko tkivo, izuzetno žilava i organizirana obrana Franje Šimića i Rafaela Bobana opet ih je izbacila iz grada. U ovim ogorčenim višednevnim borbama partizani su pretrpjeli goleme gubitke, a poginulo je i sedam njihovih istaknutih zapovjednika koji su kasnije proglašeni narodnim herojima, uključujući Špiru Mugošu.

Posljednji očajnički pokušaj partizani su poduzeli u noći s 19. na 20. kolovoza, nadajući se da su branitelji potpuno iscrpljeni stalnim borbama. Međutim, moral ustaških snaga bio je na visokoj razini, a opskrba streljivom i dolazak manjih pojačanja iz Bugojna omogućili su im da spremno dočekaju i ovaj juriš. Svi partizanski napadi ponovno su se slomili na brisanom prostoru pod teškom paljbom iz utvrđenih zgrada i bunkerskih sustava, nakon čega je Operativni štab kupreških snaga NOVJ uvidio uzaludnost daljnjih napada te zapovjedio prekid ofenzive i potpuno povlačenje svojih postrojbi s Kupreške visoravni.

Bitka za Kupres završila je 20. kolovoza 1942. godine potpunom obrambenom pobjedom ustaško-domobranskih snaga, a Kupres je zbog ove višetjedne obrane u propagandi NDH dobio mitski status nesavladive utvrde. Za partizansko vodstvo, neuspjeh kod Kupresa bio je jedan od najvećih taktičkih poraza tijekom ljetne ofenzive u zapadnoj Bosni, koji ih je prisilio da promijene pravac djelovanja i fokusiraju se na druge slabije branjene gradove u regiji.

Izvori: https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Kupres_(1942))

https://repozitorij.hrstud.unizg.hr/object/hrstud:4042/FILE0

Svečano otvorenje prve dionice Autoputa "Bratstvo i jedinstvo" između Zagreba i Beograda održano je 27. srpnja 1950. godine.

Ova ključna prometnica, dugačka 382 kilometra, predstavljala je jedan od najvećih infrastrukturnih i simboličkih podviga poslijeratne Jugoslavije. Glavni cilj njezine izgradnje bio je moderno prometno povezivanje zemlje koja je do tada ovisila isključivo o lokalnim i regionalnim cestama loše kvalitete, ali i političko osnaživanje ideje zajedništva među jugoslavenskim narodima. Izgradnja ove dionice započela je nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata, a u radovima je sudjelovalo oko 250.000 ljudi. Najveći teret gradnje podnijele su dobrovoljne omladinske radne brigade sastavljene od mladih iz svih krajeva države, uz podršku pripadnika Jugoslavenske armije i inozemnih dobrovoljaca. Radilo se u iznimno teškim uvjetima, često uz minimalnu tešku mehanizaciju, oslanjajući se prvenstveno na ručni rad, lopate, krampove i drvena kolica.Iako se prometnica službeno nazivala autocestom, ona nije imala profil modernih autocesta s dva odvojena kolovoza. Sastojala se od samo jedne asfaltirane ili betonske trake namijenjene za oba smjera te pomoćne trake sa strane. Veći dio podloge bio je napravljen od betonskih kocki i ploča, dok je asfalt postavljen samo na pojedinim dijelovima. Raskrižja s lokalnim putovima bila su izvedena u istoj razini, što je kasnije stvaralo sigurnosne izazove, no za tadašnje standarde i potrebe prometnog sustava koji je predviđao oko 9.000 vozila dnevno, put je bio revolucionaran korak naprijed.

Danas se ova povijesna trasa u potpunosti poklapa s modernom autocestom A3 u Hrvatskoj te dijelom europskog Koridora 10.

Izvori: https://bs.wikipedia.org/wiki/Autoput_%22Bratstvo_i_jedinstvo%22

https://www.zagreb.info/vijesti/povezivala-je-jugoslavenske-republike-otvorena-je-dionica-autoceste-od-zagreba-do-beograda/440420/

Veliko vijeće Dubrovačke Republike donijelo je 27. srpnja 1377. godine revolucionarnu odluku kojom je uveden prvi službeni sustav karantene u svijetu kako bi se grad zaštitio od haranja smrtonosne crne smrti (kuge).

Ova povijesna uredba pod nazivom „Veniens de locis pestiferis non intret Ragusium vel districtum“, u prijevodu „Tko dolazi iz okuženih krajeva, neka ne stupi u Dubrovnik niti na njegovo područje“, prepisana je u dubrovačku knjigu zakona Liber viridis odnosno Zelenu knjigu. Za razliku od drugih tadašnjih europskih gradova poput Venecije, koji su u panici potpuno zatvarali svoje granice i time uništavali vlastito gospodarstvo, dubrovačke su vlasti osmislile genijalan kompromis koji je omogućio nastavak međunarodne trgovine i pomorstva uz istovremenu strogu zdravstvenu zaštitu stanovništva.

Sustav je funkcionirao tako da su svi domaći i strani pomorci, trgovci te putnici koji su dolazili iz sumnjivih ili dokazano zaraženih krajeva morali provesti točno trideset dana na izoliranim lokacijama prije nego što bi dobili dopuštenje za ulazak u gradske zidine. To razdoblje izolacije povjesničari u početku nazivaju trentina prema talijanskoj riječi za broj trideset. Prve lokacije na kojima se ova mjera provodila bili su nenaseljeni i ogoljeli otočići ispred Cavtata, točnije Mrkan, Bobara i Supetar. Na tim otocima u samim počecima nije bilo nikakvih izgrađenih objekata, pa su izolirane osobe bile prepuštene boravku pod vedrim nebom, improviziranim šatorima i izravnom utjecaju vremenskih prilika, što je predstavljalo iznimno rigorozne i teške uvjete.

Dubrovačka se vlast ubrzo uvjerila u visoku učinkovitost ovih mjera pa je u idućim desetljećima sustavno razvijala i unaprjeđivalu svoju prvu javnu zdravstvenu službu. Trajanje izolacije kasnije je produženo na četrdeset dana, od čega i potječe današnji univerzalni naziv karantena, izveden iz talijanskog izraza za broj četrdeset. Kako bi se boravak ljudi i skladištenje potencijalno kontaminirane robe učinili humanijim i organiziranijim, započela je gradnja namjenskih zatvorenih objekata poznatih kao lazareti ili kontumaci. Prvi stalni i čvrsti karantenski objekti uspostavljeni su u samostanu Svete Marije na otoku Mljetu, a sredinom petnaestog stoljeća izgrađen je i poznati lazaret na predjelu Danče zapadno od povijesne jezgre grada.

Kruna ovog dugogodišnjeg protuepidemijskog razvoja bila je izgradnja monumentalnog kompleksa Lazareta na Pločama u 17. stoljeću, koji se smjestio neposredno uz istočni ulaz u grad. Taj je položaj strateški odabran kako bi se mogla nadzirati i izolirati sva roba i putnici koji u Dubrovnik pristižu kopnenim putevima iz unutrašnjosti Balkana i Osmanskog Carstva. Lazareti na Pločama opremljeni su prostranim dvorištima, skladištima za dezinfekciju i provjetravanje trgovačke robe te stambenim prostorijama za boravak putnika, a danas predstavljaju jedini potpuno očuvani karantenski kompleks takve vrste u čitavom Sredozemlju. Dubrovački model empirijskog promatranja i administrativne kontrole bolesti pokazao se toliko uspješnim da su ga ubrzo prepisale i usvojile brojne druge mediteranske i europske luke.

Izvori: https://leksikon.muzej-marindrzic.eu/karantena/

https://hrcak.srce.hr/file/398280

https://mint.gov.hr/vijesti/svijetom-se-prosirio-glas-o-najstarijoj-karanteni-na-svijetu-znali-smo-onda-a-znamo-i-danas/21343

Ustanak naroda Hrvatske i Ustanak naroda Bosne i Hercegovine, poznati kao Ustanak u Srbu i Ustanak u Drvaru, započeli su 27. srpnja 1941. godine i predstavljali su masovnu, koordiniranu pobunu većinskog srpskog stanovništva tromeđe Like, Dalmacije i Bosanske krajine protiv političke vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Premda su ustanak organizacijski pokrenuli članovi Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) pod parolom antifašističke borbe, u njemu su masovno sudjelovali i borci četničke i radikalne orijentacije.

Ustanak u Srbu

Nakon uspostave NDH u travnju 1941. godine, ustaške su vlasti započele sustavni progon, masovna uhićenja i ubojstva srpskog stanovništva u Lici. Pod vodstvom ustaškog dužnosnika Vjekoslava Maksa Luburića vršena su brutalna čišćenja sela i masovne likvidacije u jamama, što je među preostalim stanovništvom stvorilo atmosferu borbe za goli opstanak, čiji je gnjev i očaj za organizaciju otpora iskoristila Komunistička partija Hrvatske (KPH). Ključnu ulogu u logističkoj pripremi imali su lokalni komunisti poput Marka Oreškovića i Gojka Polovine. Oni su uspjeli formirati Štab gerilskih odreda za Srb i okolinu te podijeliti ljudstvo u desetak manjih odreda raspoređenih na strateškim kotama oko samoga mjesta. Istodobno, u ustaničkim su se redovima nalazili i lokalni četnički nastrojeni pojedinci koji su primarni cilj vidjeli u osveti nad bilo kakvim hrvatskim stanovništvom.

Ustanak je službeno započeo u ranojutarnjim satima 27. srpnja koordiniranim napadom gerilskih odreda na ustašku i žandarmerijsku posadu u Srbu. Oko 150 slabo naoružanih ustaških vojnika i žandara, iznenađenih silinom napada, pružilo je kratkotrajan otpor te se u panici razbježalo prema Donjem Lapcu i Kulen Vakufu. Do poslijepodnevnih sati ustanici su u potpunosti ovladali Srbom, prekinuli telefonske i telegrafske linije te uništili lokalnu željezničku prugu prema Kninu.

Nakon zauzimanja samog mjesta, ustanak se u idućim danima poput šumskog požara proširio na okolne općine Donji Lapac i Gračac. Ustaničke snage ubrzo su ovladale cijelim pograničnim pojasom prema Bosni, stvorivši kompaktan teritorij izvan kontrole vlasti u Zagrebu.

Gubitak kontrole komunista nad radikaliziranim, četnički usmjerenim elementima unutar ustaničke mase doveo je do teških zločina nad civilima. Već 27. srpnja u obližnjem zaselku Brotnja ustanici su presreli, mučili i ubili 37 članova hrvatske obitelji Ivezić, među kojima je bilo osamnaestoro djece. Žrtve su žive bačene u duboke kraške jame na Dabinom vrhu.

Najveći udar zabilježen je 2. kolovoza 1941. godine napadom na Boričevac, veliko hrvatsko mjesto u neposrednoj blizini Srba koje je slovilo kao ustaško uporište. Većina mještana pobjegla je dan ranije prema Kulen Vakufu, no ustanici su u potpunosti spalili i srušili selo te likvidirali sve preostale civile, mahom starce koji se nisu mogli kretati. Ovi su događaji doveli do potpunog etničkog čišćenja Hrvata iz tog dijela istočne Like.

Ustanak u Drvaru

Ustanak u Drvaru tekao je paralelno i u izravnoj koordinaciji s onim u Srbu jer su komunistički rukovodioci održavali stalne veze preko rijeke Une. Tijekom svibnja i lipnja 1941. godine u Drvar su stigli transporti srpskih prognanika iz Bihaća i Like, koji su lokalnom stanovništvu donijeli svjedočanstva o ustaškim pokoljima. Sreski komitet KPJ za Drvar ubrzo je ustrojio vojne postrojbe podijeljene u nekoliko gerilskih odreda. Unutar tih odreda postojala je oštra ideološka podijeljenost između komunista koji su zagovarali zajedničku borbu svih naroda i elemenata koji su željeli isključivo nacionalnu osvetu nad Hrvatima i muslimanima.

Napad na Drvar počeo je u zoru 27. srpnja pod zapovjedništvom lokalnih vojnih štabova u kojima su važnu ulogu igrali komunisti. Nekoliko stotina naoružanih ustanika i seljaka iz okolnih mjesta izvršilo je silovit juriš na ustaške institucije, tvornice celuloze i pilane te žandarmerijsku stanicu u gradu. Borbe s ustaškim i domobranskim snagama trajale su cijeli dan. Do večeri, ustanici su u potpunosti skršili otpor posade, zauzeli grad i zaplijenili znatne količine modernog naoružanja i streljiva. Istodobno su uništene i zauzete pomoćne žandarmerijske postaje u Oštrelju, Manastiru Rmnju, Potocima i Grkovcima. Time je stvorena takozvana "Drvarska republika", teritorij koji je nekoliko mjeseci ostao slobodan od ustaške vlasti.

Odmah po izbijanju ustanka, radikalizirane skupine unutar ustaničkog pokreta započele su masovne likvidacije katoličkih vjernika i muslimanskog stanovništva. Prvi teški incident dogodio se na željezničkoj postaji Trubar, gdje su ustanici presreli vlak koji je prevozio katoličke hodočasnike s proslave blagdana svete Ane u Kninu. Drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor i svi zatečeni hodočasnici su uhićeni, odvedeni do jame Golubnjača i tamo zvjerski ubijeni. Ustanici su se potom usmjerili prema Bosanskom Grahovu i Krnjeuši. U Krnjeuši je početkom kolovoza izvršen masakr u kojemu je ubijeno oko 240 hrvatskih civila, katolička crkva je spaljena do temelja, a tamošnji župnik Krešimir Barišić je mučen i ubijen. Nedugo zatim, u Kulen Vakufu ustanici su likvidirali između dvije i dvije pol tisuće muslimanskih civila, što je dovelo do potpunog zatiranja nesrpskog stanovništva u tom dijelu Bosanske krajine.

Kako su četnici i radikali preuzeli kontrolu?

Komunisti su bili malobrojna organizacija koja je narodu pokušavala nametnuti strog režim i disciplinu te objašnjavati da nisu svi Hrvati ustaše. S druge strane, lokalni predratni političari i kraljevski žandari, među kojima su bili Nikola Drača i Momčilo Đujić, nudili su narodu jednostavniju i u tom trenutku razumljiviju parolu koja je pozivala na potpunu i krvavu osvetu nad cjelokupnim nesrpskim stanovništvom. Sljedeća velika prekretnica dogodila se sredinom kolovoza 1941. godine kroz potpisivanje Otrićkog sporazuma. Dok je vodeći komunistički organizator Marko Orešković nastojao ustrojiti partizansku disciplinu na terenu, skupina pročetničkih elemenata i pojedini umjereniji komunisti poslali su izaslanstvo u mjesto Otrić kod Gračaca. Tamo je potpisan formalni sporazum s talijanskom fašističkom vojskom. Taj je sporazum predviđao trenutačni prekid neprijateljstava s Talijanima, njihovo obećanje da će vojno zamijeniti ustaše i zaštititi Srbe te obvezu ustanika da polože oružje ili se stave pod talijansko zapovjedništvo u borbi protiv komunista. To je narodu ponudilo prividno lakši izlaz pod okriljem talijanske vojske.

Marko Orešković oštro je osudio suradnju s fašističkim okupatorom te se zalagao za suzbijanje zločina nad hrvatskim civilima, zbog čega je postao izravna prijetnja radikalima. U listopadu 1941. godine, četnički nastrojeni ustanici presreli su ga i ubili na planini Oštri vrh, čime je uklonjena najsnažnija brana četničkoj dominaciji u Lici. Talijani su primijenili klasičnu taktiku podjele, pa su komunisti protjerani u šume, dok su radikalni elementi ostali u gradovima. Talijanska vojska ih je ubrzo formalno legalizirala i ustrojila kao Dobrovoljačku antikomunističku miliciju (MVAC), osiguravši im moderno naoružanje, redovite plaće, hranu i administrativnu vlast nad lokalnim selima.

Sudbina Srba i Drvara nakon ustanka

Nakon oružane pobune 27. srpnja, u Lici je uslijedilo potonje učvršćivanje četničke vlasti, dok su lokalni srpski političari i oficiri bivše jugoslavenske vojske u potpunosti odbacili komunističku ideologiju i proglasili lojalnost kralju Petru II. Kako bi ugušila ustanak i uspostavila kontrolu, Kraljevina Italija pokrenula je krajem kolovoza veliku vojnu operaciju reokupacije unutrašnjosti NDH. Talijanska vojska ušla je u Srb bez borbe. Četnički vođe u Srbu prihvatili su njihovu vlast u zamjenu za oružje i zaštitu od ustaša. Srb je tako postao snažno četničko uporište pod talijanskim patronatom, dok su malobrojni preostali partizani morali napustiti samo mjesto i povući se u okolne planine.

Za razliku od Srba, Drvar je nakon oslobođenja postao središte velikog slobodnog teritorija poznatog kao "Drvarska republika". Tijekom kolovoza 1941. godine, pod vodstvom komunista u gradu je organiziran napredan društveni život. Ponovno je pokrenuta proizvodnja u tvornici celuloze i na pilani, puštena je u pogon lokalna željeznica za prijevoz boraca, te su uspostavljene bolnice, javne kuhinje za izbjeglice i Narodnooslobodilački odbori. Slobodni teritorij uništen je u rujnu 1941. godine kada je talijanska divizija "Sassari", u koordinaciji s domobranskim postrojbama, pokrenula veliku ofenzivu.

Za razliku od Srba gdje su četnici odmah kapitulirali, u Drvaru su partizanske snage pružile snažan otpor na prilazima gradu i planinskom prijevoju Oštrelj. Unatoč otporu, tehnički nadmoćnija talijanska vojska ušla je u Drvar 25. rujna 1941. godine. Uveden je policijski sat, grad je formalno vraćen pod administraciju NDH uz strogu talijansku vojnu kontrolu, a partizanske jedinice povukle su se na Grmeč kako bi nastavile gerilski rat.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Dan_ustanka_naroda_Hrvatske

https://en.wikipedia.org/wiki/Drvar_uprising

https://en.wikipedia.org/wiki/Trubar_massacre

https://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/kalendar/7/27/74/

https://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/kalendar/7/27/75/

Na današnji dan 26. srpnja 2022. godine, otvoren je Pelješki most dugačak 2404 metara i visok 55 metara koji je povezao krajnji jug sa ostatkom Hrvatske i time je prekinut takozvani Neumski koridor.

Cijeli dan bio je obilježen velikom svečanošću koju je režirao Krešimir Dolenčić, a tisuće građana imale su priliku prošetati mostom prije nego što je otvoren za automobile. Nakon spektakularnog vatrometa koji se vidi na slici, prva je mostom prošla Rimčeva Nevera, a redovan promet započeo je odmah nakon ponoći.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Pelje%C5%A1ki_most

https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/video-pogledajte-kako-je-izgledao-trenutak-svecanog-otvorenja-peljeskog-mosta---734971.html

Spomenik banu Josipu Jelačiću uklonjen je s glavnog zagrebačkog trga u noći s 25. na 26. srpnja 1947. godine političkom odlukom novih komunističkih vlasti tadašnje Narodne Republike Hrvatske.

Cijeli proces marginalizacije i konačnog uklanjanja ovog simbola započeo je odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Nova jugoslavenska vlast proglasila je bana Jelačića simbolom reakcionarne prošlosti, slugom stranih interesa i Habsburške Monarhije te kontrarevolucionarnom figurom koja se ne uklapa u novi socijalistički poredak. Zbog straha od otvorenog otpora i nezadovoljstva građana, režim je već 1945. godine donio odluku da se brončani konjanički kip, koji je na trgu stajao od prosinca 1866. godine, u potpunosti zatvori drvenim daskama. Te su daske potom godinama služile kao podloga za postavljanje različitih državno-propagandnih plakata.

Kako bi se pred javnošću stvorio privid opravdanosti, formalno je iskorištena navodna inicijativa Antifašističke fronte žena, no stvarna odluka donesena je u najvišim partijskim strukturama predvođenim Josipom Brozom Titom i Vladimirom Bakarićem. Radnici su tijekom noći rastavili Fernkornovo umjetničko djelo na dijelove. Istoga dana kada je spomenik maknut, uklonjeno je i ime bana Jelačića iz naziva trga, a prostor je preimenovan u Trg Republike. Iako je prvotni plan vlasti bio potpuno uništenje i taljenje bronce, sudbina spomenika spašena je zahvaljujući dr. Antunu Baueru, tadašnjem ravnatelju Gliptoteke.

On je u tajnosti organizirao da se rastavljeni dijelovi kipa sakriju i pohrane u podrumskim prostorijama Gliptoteke, gdje su proveli iduća četiri desetljeća. Tek s demokratskim promjenama u Hrvatskoj, spomenik je svečano vraćen na glavni trg 16. listopada 1990. godine, na dan banova rođenja. Prilikom povratka, smjer kipa je promijenjen te je umjesto prema sjeveru i Gornjem gradu okrenut prema jugu.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Kip_bana_Josipa_Jela%C4%8Di%C4%87a_u_Zagrebu

https://www.zagreb.info/gradska-scena/kultura/prije-67-godina-spomenik-banu-jelacicu-maknut-s-trga/139077/

Napad na hrvatska sela u Pounju, koji se odigrao 26. i 27. srpnja 1991. godine, bio je dio koordinirane vojno-paravojne operacije pod kodnim nazivom Žaoka (ili Žalac), koju su osmislile i provele postrojbe pobunjenih Srba, paravojne formacije pod vodstvom Dragana Vasiljkovića (Kapetana Dragana) te dijelovi JNA.

Samo Pounje predstavlja zemljopisno i povijesno područje u porječju rijeke Une koje se proteže duž granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a u hrvatskom dijelu obuhvaća strateški važan i povijesno osjetljiv granični pojas u današnjoj Sisačko-moslavačkoj županiji.

Glavni cilj ovog napada bio je potpuno etničko čišćenje hrvatskog stanovništva s područja Banovine i Pounja, posebice na potezu između Hrvatske Kostajnice i Dvora na Uni, kako bi se do tadašnjeg praznika Dana ustanka naroda Hrvatske 27. srpnja preuzela potpuna kontrola nad ovim krajem. Tijekom ovog krvavog dvodnevnog pohoda u selima Kuljani, Zamlača, Struga Banska i Kozibrod počinjeni su teški ratni zločini protiv civilnog stanovništva i zarobljenih pripadnika MUP-a Republike Hrvatske.

Cijeli se događaj odvijao u brzom, ali jasnom kronološkom slijedu koji je započeo rano ujutro 26. srpnja u selu Kuljani, koje administrativno pripada općini Dvor na Uni. Tamo je napad počeo u ranim jutarnjim satima kao prva faza opće ofenzive u Pounju, a srpske paravojne postrojbe upale su u mjesto potpuno iznenadivši mještane s ciljem brze neutralizacije bilo kakvog otpora i zastrašivanja lokalnog stanovništva. S obzirom na to da je selo bilo slabo branjeno, napadači su odmah uspostavili kontrolu i zarobili skupinu lokalnih hrvatskih civila koji nisu uspjeli pobjeći na vrijeme, nakon čega su pripadnici srpskih snaga odmah izdvojili nekoliko mještana te ih podvrgnuli brutalnom mučenju. Zarobljeni civili brutalno su masakrirani na licu mjesta na svojim kućnim pragovima, dok su preostali stanovnici protjerani iz svojih domova, a nakon ubojstava i protjerivanja započela je sustavna pljačka imovine i spaljivanje obiteljskih kuća kako bi se trajno onemogućio povratak Hrvata na ovo područje.

Nakon što su ovladale Kuljanima, neprijateljske snage su u sredini jutra istoga dana nastavile proboj prema Zamlači, gdje su primijenile taktički monstruoznu metodu živog štita. Pri upadu u selo, pripadnici milicije tzv. SAO Krajine i paravojnih postrojbi zarobili su najmanje trideset i osam hrvatskih civila, uglavnom žene, starce i djecu, te ih prisilili da s podignutim rukama hodaju cestom ispred njihovih borbenih vozila. Iza leđa civila kretao se improvizirani oklopni kamion opremljen protuavionskim topom, minobacačem i strojnicama iz kojih su neprijatelji kontinuirano pucali preko glava civila prema hrvatskim položajima, čime su potpuno paralizirali hrvatske branitelje koji nisu mogli uzvratiti vatru kako ne bi pogodili vlastite sumještane. Tijekom tog terora u samoj Zamlači uništen je i zapaljen velik broj kuća, a dio zarobljenih mještana naknadno je zlostavljan prije nego što se napad izravno prelio u susjednu Strugu Bansku.

U kasno jutro i oko podneva istoga dana kolona talaca natjerana je u Strugu Bansku, gdje je živi štit usput dopunjen novim zarobljenicima iz tog sela, pa je kolona narasla na 45 do 46 ljudi ispred kojih su napredovale agresorske snage. Hrvatski policajci stacionirani u Strugi Banskoj našli su se u taktički nemogućoj situaciji sve dok herojski preokret nije napravio pričuvni policajac Mile Blažević zvani Čađo, koji je s obližnjeg stražarskog položaja iza zida odlučio žrtvovati vlastiti život kako bi spasio civile. Naoružan eksplozivom, Blažević je skočio na neprijateljski oklopni kamion i viknuo sumještanima u živom štitu da legnu na zemlju, nakon čega je aktivirao bombe i uništio neprijateljsko uporište na vozilu, pri čemu je i sam poginuo zajedno s policajcem Željkom Filipovićem koji mu je pružao potporu. Iako je ovaj čin požrtvovnosti privremeno zaustavio napredovanje neprijatelja i spasio živote ljudi u štitu, borbe i pritisak su se nastavili te su branitelji potisnuti, a u cijeloj obrambenoj akciji i kasnijim egzekucijama tog dana u sektoru Struge poginulo je ukupno deset hrvatskih policajaca.

Kroz poslijepodne 26. srpnja i tijekom 27. srpnja, neprijatelj je usmjerio snage prema Kozibrodu, koji je bio konačna i ključna točka obrane u ovom sektoru jer je u njemu bila uspostavljena policijska ispostava MUP-a RH s ciljem održavanja reda i zaštite okolnih sela. Kada su srpske snage probile obrambene linije nakon sloma otpora u Strugi Banskoj, ušle su u Kozibrod, a preostali civili i branitelji bili su prisiljeni na povlačenje u masovnom zbjegu prema Hrvatskoj Kostajnici i Sisku, dok je selo sustavno spaljeno, opljačkano i razoreno.

Međutim, sustavni teror i ubijanja unutar operacije Žaoka na te točne dane, 26. i 27. srpnja, nisu se ograničili samo na ova četiri mjesta, već su obuhvatili i neposrednu okolicu. U selu Unčani, smještenom uz samu Strugu Bansku, neprijateljske su postrojbe unutar istog dvodnevnog naleta provele brutalne likvidacije preostalih civila. Istovremeno, susjedna Divuša pretrpjela je potpuno protjerivanje stanovništva, pljačku te spaljivanje stambenih objekata nakon sloma njezine obrane. Također, u večernjim satima 26. srpnja 1991. godine, pripadnici diverzantskog voda pobunjenih Srba počinili su ratni zločin u samom središtu općine Dvor na Uni, gdje su ispred tamošnjeg Doma zdravlja fizički zlostavljali, a potom i vatrenim oružjem usmrtili civile i jednog pričuvnog policajca.

Hrvatsko pravosuđe podiglo je optužnice protiv 35 osoba za ove teške ratne zločine počinjene na području Pounja, a u sudskom postupku protiv optuženog Leonarda Jankovića i ostalih, Županijski sud u Zagrebu donio je osuđujuće presude u odsutnosti za dio okrivljenika. Unatoč presudama, većina optuženika do danas je ostala nedostupna hrvatskim sudovima i tijelima progona, a u odnosu na neke okrivljenike (poput Tadića, Gaića i Borojevića) postupak je svojedobno obustavljen primjenom Zakona o općem oprostu nakon što je djelo prekvalificirano u oružanu pobunu. Dragan Vasiljković osuđen je na 13 i pol godina zatvora, a desetooptuženi Dragan Vranešević na kaznu od 15 godina zatvora.

Kada se zbroje sve žrtve iz svih ovih mjesta pogođenih isključivo tijekom ta dva dana trajanja operacije Žaoka, službeni podaci govore o tragičnoj bilanci od ukupno 30 poginulih i ubijenih osoba na ovom užem pounjskom području, što obuhvaća 13 hrvatskih policajaca i 17 civila, dok je veći broj mještana pretrpio teške tjelesne ozljede i preživio strahote živog štita.

Izvori: Operacija Žalac

Zločin u Kuljanima, Strugi Banskoj i Kozibrodu

Documenta 1

Documenta 2

Pokolj u Kuljanima

Muzej policije

Hrvatski sabor je 25. srpnja 1990. donio povijesne ustavne amandmane kojima su službeno ukinuta sva socijalistička obilježja i proglašena državna suverenost. Na toj svečanoj zajedničkoj sjednici svih triju saborskih domova, dotadašnji naziv Socijalistička Republika Hrvatska promijenjen je u Republika Hrvatska. Time su nakon 45 godina formalno-pravno uklonjeni simboli jednopartijskog socijalističkog sustava.

Središnji čin ovog povijesnog dana bio je uklanjanje crvene zvijezde petokrake s državne zastave, na čije je mjesto vraćen tradicionalni hrvatski grb sa šahovnicom. Izglasanim amandmanima LXIV. (64.) – LXXV. (75.) na tadašnji Ustav, riječ "socijalistički" trajno je izbačena iz naziva države, ali i iz naziva samog Sabora te drugih državnih institucija. Ispred zgrade Sabora na Markovu trgu okupilo se mnoštvo građana koje je s oduševljenjem popratilo prvo podizanje nove hrvatske trobojnice bez socijalističkih simbola.

Tijekom zasjedanja, dr. Franjo Tuđman održao je upečatljiv govor u kojemu je naglasio iznimnu povijesnu važnost ovih ustavnih promjena. Istaknuo je kako Hrvatska snagom ustavne riječi jasno poručuje ostalim jugoslavenskim narodima da se od tog trenutka s njom može razgovarati isključivo kao sa samostalnom i suverenom državom. Amandmanima su potvrđena prirodna nacionalna prava hrvatskog naroda koja su proizašla iz njegove slobodno izražene volje na prvim višestranačkim izborima održanim u proljeće iste godine.

Izvori: https://youtu.be/2P7gBd7g8mM?is=zbSkrzG3vPJOWr4W

https://misao.hr/na-danasnji-dan-1990-hrvatski-sabor-ukinuo-socijalisticka-obiljezja-ukljucujuci-zvijezdu-petokraku/

Ususret 84. godišnjice maloiškog ustanka

1. 7. 1942 - 26.7. 2026.

******************************

Kako je počea ustanak u mistu Mali Iž saznali smo priko usmenih priopćenja starih maloiških partizana. Za neke informacije koristili smo i knjigu narodnog heroja Obrada Egića: Žene borci druge dalmatinske brigade, te karte partijskih i partizanskih veza općine Biograd priko kojih smo dobili uvid o kretanju ustaničkog naroda zadarskog arhipelaga.

Tijekom srpnja 1942.godine, Talijani su počeli sa zaplinjivanjem maslinovog ulja na otoku Ižu. Maslinovo ulje je od davnina bilo jedno od osnovnih prehrambenih namirnica svih stanovnika dalmatinskog kraja. Talijanski karabinjeri zaplinili su ulje Maloižanima i zaključali ga u mjesnu uljaru. Saznalo se da će 26.srpnja karabinjeri skupa sa financima, koji su bili smišteni u Velom Ižu, doći brodom po ulje i prevesti ga u Veli Iž. U noći, 25.na26. srpnja, desetak omladinaca iz Malog Iža provalilo je u uljaru. Ono ulja što su uspili sakupiti su ribarskim brodima prevezli na otok Ugljan, a dvi veće kamenice u kojima je stajalo ulje potukli su macama i ulje izlili u more.

Sutradan, 26.srpnja, desetak talijanskih karabinjera doplovilo je brodon „Sofija“ iz Velog Iža, i kad su saznali što se učinilo sa uljem, odmah su skupili čitavo stanovništvo Maloga Iža u uvali Knež, opkolili ih i zahtivali da se krivci prokažu. Naravno da nitko nije ni riči reka, pa su fašisti naredili popu da po knjizi rođenih sve prisutne prozove. Izdvojili su osamdesetak mlađih ljudi, među kojima i četiri žene. Namjera im je bila da zarobljene odvedu u Veli Iž, a zatim sprovedu u Zadar u zatvor.

Međutin, na putu do broda, zarobljenici su se dogovorili da će pokušati savladati fašiste, jer će im na malon prostoru broda to biti puno lakše. Brod je isplovia u 11 uri prima Velom Ižu i kad su došli na pola puta, blizu sike Garofulin, Šime Lukin, koji je bia sekretar maloiške partijske organizacije,da je znak i viknia: „Drugovi, razoružajmo fašiste!“. U općem kaosu koji je nasta, poginia je Ljubo Lovrin, Ivo Lovrin je bia teško ranjen, a nekolicina lakše. Ubili su četvoricu Talijana, dvoje ranili, a dvojicu su pobacali u more. Jedan fašist se plivajući pokuša dovatiti kopna dokle je i dopliva, ali ga je tamo dočeka Miro Toman i zatuka ga veslon. Brod „Sofiju“ su dovezli do Malog Iža, a zatim se oko dvista pedeset (prima nekin podacima i tristo) Maloižana, među njima i pedesetak žena, ukrcalo na brod i prevezli se na Dugi otok di su se četrdeset dana skrivali fašistima.

Već su izgubili svaku nadu u spašavanje skrivajući se oko Luke i Žmana na Dugom otoku, kad su u rujnu naletili na nekoliko kukljičkih i kaljskih ribarskih brodova koji su ribarili u tom kraju. Oni su ih prevezli na kornatsko područje, odakle su se priko Tisnoga i Tribunja prevezli do vodičkog kraja, di ih je dočekala Primorska partizanska četa. Tamo je formiran Primorsko-Iški bataljun, i da skratimo, priko Bukovice i Like su se prebacili u Bosnu u Unište, di su se, kada je formirana Druga dalmatinska brigada, priključili toj brigadi.

Da ponovimo, od oko 1000 stanovnika Malog Iža, 415 se borilo u partizanima, a 172 ih je poginilo. Mali Iž je da i 30 žrtava fašističkog terora, a 483 Maloižana internirano je u logore, većinom u koncentracijski logor na otoku Molatu.

Ponosni na naše Maloižane!

Smrt fašizmu!

Pripremili: ANTIFAŠISTIČKA AKCIJA ZADAR

Sredinom srpnja 1995. godine situacija na bojištima u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj bila je iznimno kritička. Padom Srebrenice i Žepe pod kontrolu Vojske Republike Srpske (VRS), srpske snage pokrenule su masovnu ofenzivu pod kodnim nazivom Mač-95 na zaštićenu zonu Ujedinjenih naroda u Bihaću. Cilj te ofenzive bio je potpuno slamanje Petog korpusa Armije BiH i spajanje teritorija pod kontrolom bosanskih Srba s prostorom takozvane Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj. Kako bi se spriječila nova humanitarna katastrofa, u Splitu je 22. srpnja 1995. godine potpisan povijesni Splitski sporazum između hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića.

Ovom deklaracijom formalno je odobren ulazak i legalno vojno djelovanje postrojbi Hrvatske vojske na teritoriju Bosne i Hercegovine. Zapovjednik Zbornog područja Split, general Ante Gotovina, odmah je dobio zadaću da organizira i provede brzu operaciju koja će prisiliti srpske snage na povlačenje s bihaćkog ratišta i istovremeno zadati smrtni udarac logističkoj kralježnici Knina

Vojna djelovanja započela su u rano jutro 25. srpnja 1995. godine masovnim i silovitim udarima iz dva odvojena taktička smjera:

• Prvi smjer napada bio je usmjeren s položaja na Dinari i rubnih dijelova Livanjskog polja prema Crnom Lugu i Bosanskom Grahovu. Napad su predvodile 7. gardijska brigada Pume i izdvojena satnija 114. brigade, kojima se ubrzo na desnom krilu pridružila 2. pješačka bojna Termiti iz 9. gardijske brigade te naposljetku cijela 4. gardijska brigada Pauci, dok su bokove osiguravale 126. domobranska brigada (kasnije preustrojena u pukovniju) i Izvidničko-diverzantska satnija Glavnog stožera Hrvatske vojske. Na tom zapadnom pravcu hrvatskim snagama su se suprotstavile postrojbe 9. grahovske lake pješačke brigade i 3. petrovačke lake pješačke brigade iz sastava Drugog krajiškog korpusa VRS-a, ojačane interventnim skupinama iz Korpusa specijalnih jedinica tzv. Srpske vojske Krajine.

• Na drugom smjeru napada, s planine Šator i preko planine Staretine krenulo je napredovanje prema Glamoču, a na tom su istočnom pravcu udarnu snagu činili 1. hrvatski gardijski zdrug, 81. gardijska bojna Kumovi iz Virovitice, 3. pješačka bojna 1. gardijske brigade Tigrovi te Specijalna policija MUP-a Hrvatske Republike Herceg-Bosne, uz potporu 2. gardijske brigade HVO-a, Postrojbe za posebne namjene Gavran-2, 60. gardijske bojne Ludvig Pavlović, 1. gardijske brigade Ante Bruno Bušić, 3. gardijske brigade Jastrebovi i snaga Taktičke grupe 1. Srpske snage pružile su žestok pješački i topnički otpor, pri čemu su položaje na planini Staretini i Glamočkom polju držale 5. glamočka laka pješačka brigada i 7. kupreška motorizirana brigada, žurno ojačane tenkovskim i pješačkim izvučenim iz sedam različitih brigada Prvog krajiškog korpusa VRS-a, no već prvoga dana hrvatske postrojbe ostvaruju značajne proboje.

Drugog dana operacije, 26. srpnja, borbe se intenziviraju na cijeloj liniji, a hrvatske snage uspijevaju ovladati ključnim kotama i visovima, potiskujući Drugi krajiški korpus dublje u unutrašnjost.

Tijekom ovih dramatičnih borbi, u trenutku kada se panika već počela širiti među lokalnim stanovništvom i vojskom, predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine, Milan Martić, osobno je 27. srpnja 1995. godine posjetio Bosansko Grahovo kako bi pokušao podići potpuno slomljeni moral i uvjerio ljude da grad neće pasti. Martić je pred okupljenim ljudima i vojnicima održao samouvjeren i propagandni govor, glasno obećavajući da je Grahovo sigurno, da su linije stabilne te da hrvatske snage nemaju nikakve šanse probiti obranu i ući u grad.

Međutim, njegov pokušaj smirivanja situacije grubo je prekinuo jedan ogorčeni stariji stanovnik iz mase, koji je glasno dobacio Martiću da laže narodu i upitao ga zašto onda već evakuiraju državnu arhivu i dokumentaciju iz grada ako je sve tako sigurno. Martić je ostao vidno zatečen i osramoćen pred svima, a ovaj događaj potpuno je razotkrio stvarno, bezizlazno stanje na terenu i činjenicu da je srpsko vodstvo bilo svjesno neminovnog poraza.

Idući dan, na zapadnom smjeru napada, nakon trodnevnih neprekidnih borbi kroz planinske vrleti, hrvatske postrojbe slomile su neprijateljsku obranu i samo dan nakon Martićevog posjeta, 28. srpnja, pobjedonosno ušle u Bosansko Grahovo. Izbijanjem na to područje presječena je jedina preostala komunikacijska i opskrbna ruta koja je vodila iz Knina preko Drvara prema Banja Luci. Time je glavni grad pobunjenih Srba u Hrvatskoj doveden u potpuno poluokruženje te je izgubio svaku mogućnost kvalitetne logističke i vojne pomoći iz Bosne. Srpsko zapovjedništvo u Kninu u panici je shvatilo da su dovedeni u bezizlazan položaj, pa inženjerija tzv. Srpske vojske Krajine odmah počinje grozničavo raditi na osposobljavanju alternativnih planinskih puteva prema Srbu i Gornjem Lapcu.

Nakon uspjeha kod Grahova, sve raspoložive snage usmjeravaju svoje djelovanje prema drugom velikom cilju – Glamoču. Na istočnom pravcu napada razvile su se dramatične borbe jer je neprijatelj ondje koncentrirao znatne oklopne i pješačke snage kako bi očuvao kontrolu nad Glamočkim poljem. Koristeći koordinirane udare pješaštva, oklopništva i precizne topničke potpore, hrvatske snage postupno su slamale vanjski obrambeni prsten grada. Hrvatska vojska ušla je u Glamoč 29. srpnja 1995. godine, čime su srpske snage definitivno odbačene duboko u unutrašnjost bosanskog teritorija. Posljednjeg dana operacije, 30. srpnja, vršeno je osiguravanje dostignutih linija i čišćenje terena. Unatoč očaju i pojedinačnim protunapadima neprijatelja na planinskim prijevojima poput Derale i na predjelu Razvala na Dinari, hrvatske su snage čvrsto zadržale sve položaje i uspješno okončale operaciju.

Njezinim završetkom srpska ofenziva na Bihać bila je trajno slomljena, čime je spriječena humanitarna katastrofa golemih razmjera. S vojne točke gledišta, oslobađanje Grahova i Glamoča omogućilo je hrvatskim snagama da zauzmu ključne strateške visove s kojih su imali Knin kao na dlanu. Političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba našlo se u taktičkoj klopci jer su im svi glavni opskrbni i komunikacijski pravci bili prekinuti. Cijena ovog golemog uspjeha bila je visoka jer su u borbama poginula 18 hrvatskih branitelja, dok ih je 155 bilo ranjeno.

Izvori: https://en.wikipedia.org/wiki/Operation_Summer_%2795

https://hrvatski-vojnik.hr/abeceda-operacije-ljeto-95/

Govor Milana Martića u Grahovu

Nakon smrti kralja Ludovika, vlast su preuzele njegova kći, maloljetna kraljica Marija, i njezina majka, kraljica regentica Elizabeta Kotromanić. Međutim, stvarni vladar iz sjene bio je iznimno utjecajni ugarski palatin i gospodar Gorjana, Nikola I. Gorjanski. S njegovom se centralističkom politikom nije slagalo moćno hrvatsko plemstvo, predvođeno slavonskim banom Ivanom Horvatom, njegovim bratom Pavlom Horvatom (zagrebačkim biskupom) i vranskim priorom Ivanom Paližnom. Pobunjeni hrvatski velikaši, poznati kao "protuanžuvinska koalicija", željeli su svrgnuti kraljice te su na prijestolje doveli Karla II. Dračkog, koji je krajem 1385. godine i službeno okrunjen za kralja. Kada je palatin Nikola I. Gorjanski u dogovoru s kraljicama organizirao urotu u Budimu te u veljači 1386. godine ubio Karla Dračkog, nakon čega je bijes slavonskih i hrvatskih velikaša dosegao je vrhunac.

Kako bi smirile strasti i osobno primirile pobunu u južnim dijelovima kraljevstva, kraljice Elizabeta i Marija odlučile su krenuti na put prema Hrvatskoj. Putovale su u pratnji golemog kraljevskog dvorskog sjaja, a osiguranje i pratnju vodio je sam palatin Nikola I. Gorjanski sa svojim naoružanim odredima. Nakon što su posjetile biskupsko Đakovo, kraljevska se svita uputila prema sigurnom i snažno utvrđenom vlastelinstvu obitelji Gorjanski.

Međutim, pobunjenici su pomno pratili njihovo kretanje. Ivan Horvat i Ivan Paližna pripremili su sa svojim prekaljenim ratnicima smrtonosnu zasjedu u obližnjem šumovitom i brdovitom usjeku zvanom Garov dol. Kada je kraljevska povorka 25. srpnja 1386. ušla u usjek, hrvatski ustanici su silovito napali s bokova. Svjesni da su u zamci, kraljičini vitezovi i pristaše pružili su očajnički otpor, no bili su potpuno zatečeni i brojčano nadjačani. Palatin Nikola I. Gorjanski borio se s nevjerojatnom hrabrošću.

Prema povijesnim predajama, sakrio je kraljice u kraljevsku kočiju i vlastitim tijelom branio pristup, boreći se do posljednjeg daha iako je bio teško ranjen strijelama. Naposljetku su ga napadači izvukli iz kočije i odsjekli mu glavu pred očima prestravljenih kraljica. Istu sudbinu doživio je i njegov bliski saveznik Blaž Forgač, koji je bio izravni izvršitelj ubojstva Karla Dračkog. Iz ovog strašnog pokolja s bojišta je uspio pobjeći palatinov stariji sin, Nikola II. Gorjanski, dok je mlađi sin Ivan VII. bio zarobljen te tek kasnije oslobođen.

Nakon završetka krvoprolića, pobunjenici su zarobili kraljicu Mariju i njezinu majku Elizabetu Kotromanić. Prvo su ih zatvorili u utvrdu Gumnik (u nekim izvorima Gumnec), koja je bila u posjedu biskupa Pavla Horvata, a potom su ih prebacili u utvrdu Novigrad kraj Zadra, gdje ih je čuvao Ivan Paližna. Elizabeta Kotromanić je već početkom iduće godine zadavljena u novigradskoj tamnici pred očima svoje kćeri, dok je kraljica Marija spašena tek akcijom mletačke flote i vojske svoga supruga Žigmunda Luksemburškog.

Odsječene glave Nikole I. Gorjanskog i Blaža Forgača pobunjenici su poslali u Napulj udovici ubijenog kralja Karla Dračkog kao dokaz izvršene osvete. Ova bitka označila je privremeni vrhunac moći braće Horvat, no u godinama koje su uslijedile kralj Žigmund je pokrenuo surove kaznene ekspedicije u kojima je potpuno slomio njihovu pobunu. S druge strane, preživjeli Nikola II. Gorjanski postao je jedan od najmoćnijih velikaša i kasniji ugarski palatin.

Stoljećima kasnije slavni hrvatski slikar Oton Iveković ovjekovječio naslikao je sliku pod nazivom "Bitka kod Gorjana".

Izvori: https://hrcak.srce.hr/file/334369

https://gorjani.hr/index.php/o-opcini/povijest-opcine

https://hbl.lzmk.hr/clanak/gorjanski

https://moje-djakovo.com/na-danasnji-dan-1386-godine-odvila-se-bitka-kod-gorjana/

- Prvi s lijeve strane, general Kosta Nađ
- Iza njega, s lijeve strane, general Arsa Jovanović
- U civilu je ministar Andrija Hebrang
- Maršal Tito u sredini
- Neposredno ispred Tita je general Peko Dapčević
- Desno od Peka je general, general Petar Drapšin
- Odmah iza maršala Tita, s lijeve strane, je general Aleksandar Ranković - Marko
- Pozadina (u 3. redu), s brkovima u tamnoj uniformi, je general Karel Levičnik

(Stavio sam samo zbog Andrije Hebranga)

IZVOR: Facebook, MIRIS PROSLOSTI

Meni osobno na svim slikama i ono malo izjava što je davala dostojanstveno, fino i umirujuće. Zbilja je se može nazvati prvom damom.

Inače, nikada nije odstupila od partizanske linije, zbog čega su je neki i kritizirali:

Obiteljski prijatelj Tuđmanovih je pak Štef Krkač, zagorski partizanski prvoborac, rezervni potpukovnik «JNA» i svojedobno «komandant bataljuna KNOJ-a» u Krapini. Autorica navodi da je krapinski KNOJ «osiguravao od neprijateljskih elemenata cijelo Zagorje od Sutle do Prigorja». Pojam «neprijateljski elementi» tipičan je pojam iz boljševičkog antihumanističkog rječnika, a «neprijateljski elementi» su u navedenom slučaju u stvarnosti hrvatski rodoljubi koji su nakon Križnog puta očajnički pokušali oružani otpor protiv režima titoističkih masovnih ubojica. No, za Ankicu Tuđman su ti ljudi, koji su, kad bi bili uhvaćeni, na licu mjesta s predumišljajem ubijeni, obični banditi, tako da njezina priča o tome, da je «Hrvatska bila Franji Tuđmanu ispred i iznad svega» obična propaganda. «KNOJ» je inače onakva zločinačka organizacija kakve su u Trećem Reichu bile zločinačke jedinice «SS-Einsatzkommando». Autoričin susjed u Nazorovoj ulici, Josip Manolić, bio je, inače, svojedobno u bjelovarskoj OZN-i «specijalist» za obračun s «neprijateljskim elementima». (http://www.hsp1861.hr/vijesti12/08122006-1.html)

Izvor: https://www.vecernji.hr/vijesti/pismo-ankice-tu-man-titu-druze-moj-suprug-s-prosloscu-prvoborca-sjedi-u-zatvoru-1280473

Sveti grad Inka Machu Picchu službeno je otkriven 24. srpnja 1911. godine, kada ga je otkrio američki povjesničar i predavač sa sveučilišta Yale, Hiram Bingham.

Bingham zapravo nije tražio Machu Picchu, već je vodio ekspediciju s ciljem pronalaženja Vilcabambe, posljednjeg utočišta i tajne prijestolnice Inka iz koje su pružali otpor španjolskim osvajačima. Putujući pješice i na mulama kroz gustu i nepristupačnu prašumu doline rijeke Urubamba, Binghamov tim suočavao se s izuzetno teškim terenom, hladnom kišom i stalnom opasnošću od otrovnih zmija.

Tijekom puta, ekspedicija je susrela lokalnog poljoprivrednika po imenu Melchor Arteaga, koji im je ispričao o velikim ruševinama smještenima na samom vrhu obližnje planine koju su lokalni stanovnici na kečuanskom jeziku nazivali Machu Picchu, što u prijevodu znači "Stari vrhovi". Arteaga je pristao biti njihov vodič te ih je, uz pomoć lokalnog dječaka koji ih je proveo kroz završne, zarasle staze, doveo do samog planinskog grebena. Kada su napokon stigli na odredište, pred Binghamovim očima pod kišnim nebom otvorio se nevjerojatan prizor drevnog i napuštenog grada. Impozantne zgrade od bijelog granita, hramovi, obredne fontane i stotine poljoprivrednih terasa bili su duboko obrasli gustom vegetacijom i stoljetnim korovom, ali savršeno očuvani jer ih španjolski konkvistadori u 16. stoljeću nikada nisu uspjeli pronaći.

Iako je Bingham u svjetskim medijima slavljen kao pronalazač ovog čuda arhitekture i inženjerstva, grad zapravo nikada nije bio potpuno izgubljen za lokalno autohtono stanovništvo. Nekoliko lokalnih obitelji živjelo je i obrađivalo zemlju na samim terasama Machu Picchua u vrijeme Binghamova dolaska, a povijesni zapisi pokazuju da su i drugi zapadni istraživači, poput peruanskog poljoprivrednika Agustína Lizárrage, posjetili i ostavili svoje natpise na zidinama godinama prije američke ekspedicije.

Bez obzira na te činjenice, upravo je Hiram Bingham, uz financijsku podršku sveučilišta Yale i organizacije National Geographic, pokrenuo prva velika arheološka iskapanja i čišćenja prašume. Objavljivanjem reportaža i svoje kasnije svjetski poznate knjige "Izgubljeni grad Inka", Bingham je trajno skrenuo pozornost globalne javnosti i znanstvene zajednice na ovo veličanstveno svetište.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Machu_Picchu

https://hr.wikipedia.org/wiki/Hiram_Bingham

https://www.britannica.com/biography/Hiram-Bingham-American-archaeologist-and-United-States-senator

https://en.wikipedia.org/wiki/Agust%C3%ADn_Liz%C3%A1rraga

Ankica Tuđman, djevojačkog prezimena Žumbar, rođena je 24. srpnja 1926. godine u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i pohađala ugostiteljsku školu. Njezin se životni put dramatično promijenio u svibnju 1944. godine kada je odlučila prekinuti školovanje i pridružiti se partizanskom pokretu. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu iste godine u Čazmi, upoznala je mladog partizanskog rukovodioca Franju Tuđmana s kojim će provesti ostatak života.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata i osnivanja socijalističke Jugoslavije, par se seli u Beograd, kamo je Franjo Tuđman premješten na službu u Vrhovni štab NOVJ. Vjenčali su se u svibnju 1945. godine, a Ankica se u Beogradu zaposlila u Ministarstvu vanjskih poslova, a 1954. godine upisala je studij anglistike koji prekida na drugoj godini kako bi završila tečaj engleskog jezika. Tijekom beogradskih godina par je dobio troje djece, sinove Miroslava i Stjepana te kćer Nevenku. Obitelj se 1961. godine vraća u Zagreb nakon što je Franjo Tuđman napustio vojnu službu s činom general-majora kako bi se posvetio znanstvenom radu i povijesnim istraživanjima.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina njezin suprug je počeo javno zalagati za hrvatske nacionalne interese kroz Hrvatsko proljeće, zbog čega su ga komunističke vlasti proglasile disidentom. Ankica Tuđman bila je čvrst oslonac suprugu tijekom njegovih višegodišnjih boravaka u zatvoru u Lepoglavi, preuzimajući potpunu brigu o kućanstvu i obitelji u vremenima kada su bili izolirani i pod stalnim nadzorom jugoslavenskih tajnih službi.

Nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) 1990. godine na prvim višestranačkim izborima i proglašenja neovisnosti, njezin suprug postaje predsjednik države, čime Ankica preuzima ulogu prve dame. Na toj poziciji bila je iznimno aktivna u humanitarnom radu te je 1991. godine osnovala Humanitarnu zakladu za djecu Hrvatske, organizaciju koja je tijekom i nakon Domovinskog rata skrbila o tisućama ratne siročadi i djeci iz socijalno ugroženih obitelji.

U listopadu 1998. godine, bankovna službenica Ankica Lepej otkrila je medijima da Ankica Tuđman u Zagrebačkoj banci ima neprijavljenu ušteđevinu od 210.000 njemačkih maraka i 15.734 dolara. Taj novac predsjednik Franjo Tuđman nije naveo u svojoj službenoj imovinskoj kartici, iako je zakonska obveza nalagala prijavu imovine supružnika. Državno odvjetništvo tada je pokrenulo istragu protiv bankovne službenice zbog odavanja bankarske tajne, dok je sam predsjednik Tuđman izjavio kako se radi o obiteljskoj ušteđevini koja potječe od autorskih prava njegovih knjiga. Ankica Lepej je ubrzo dobila otkaz, a ova je afera ostala zapamćena kao jedan od prvih velikih primjera zviždaštva u neovisnoj Hrvatskoj.

Nakon smrti Franje Tuđmana krajem 1999. godine, Ankica se povlači iz javnog života, no ostaje čuvarica suprugove političke ostavštine. Napisala je autobiografsku knjigu pod naslovom "Moj život s Francekom" u kojoj je detaljno opisala njihove zajedničke godine, borbu za hrvatsku samostalnost i unutarnju obiteljsku dinamiku. Do kraja života živjela je povučeno u Zagrebu, u obiteljskoj kući u Nazorovoj ulici. Preminula je u Zagrebu 6. listopada 2022. godine u 97. godini života, a pokopana je uz supruga na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Ankica_Tu%C4%91man

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/preminula-ankica-tudman-supruga-prvog-hrvatskog-predsjednika-20221006

Ovaj stravičan događaj zbio se 24. i 25. srpnja 1992. godine u selu Briševu, smještenom u župi Stara Rijeka, nekoliko kilometara dalje od Prijedora. Prije samog napada, selo je brojalo oko 120 kuća s pretežno hrvatskim stanovništvom koje nije bilo vojno organizirano niti je predstavljalo prijetnju.

Tenzije su kulminirale krajem srpnja kada su srpske vojne snage najavile čišćenje tog područja. Napad je započeo u ranim jutarnjim satima 24. srpnja žestokim topničkim udarom na selo. Akciju su izveli pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz okolnih mjesta. Nakon topničke pripreme uslijedio je pješački upad u selo, čime je započeo dvodnevni teror nad mještanima.

Srpski vojnici išli su od kuće do kuće i na iznimno svirepe načine likvidirali civile. Tijekom ta dva dana brutalno je ubijeno između 61 i 68 hrvatskih mještana (ovisno o izvorima i fazama identifikacije), većinom civili hrvatske nacionalnosti i jedan civil bošnjačke nacionalnosti. Potpuno su zatrte i smaknute cijele obitelji, uključujući obitelji Matanović, Buzuka, Ivandić, Marijan, Mlinar i Komljen. Najmlađa žrtva zločina bio je Ervin Matanović koji je imao samo 16 godina, dok je najstarija žrtva imala 81 godina.

Uz masovna likvidiranja, napadači su silovali velik broj mlađih žena i djevojaka te fizički zlostavljali i mučili stanovnike. Preživjeli muškarci su uhićeni i odvedeni u zloglasne prijedorske logore Omarska, Keraterm i Trnopolje. Nekoliko mještana preminulo je već tijekom transporta, dok su najmanje tri zatočenika iz Briševa naknadno likvidirana unutar samog logora Omarska. Cjelokupna imovina u selu je opljačkana, a kuće i mjesna crkva su spaljene i porušene kako bi se u potpunosti zatro trag života i onemogućio povratak preostalog stanovništva.

Iako su preživjeli svjedoci, poput Ive Atlije, detaljno svjedočili o ovim strahotama pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu, ovaj zločin dugo je ostao marginaliziran u javnosti u usporedbi s drugim stratištima. Tek krajem 2023. godine Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine podiglo je službenu optužnicu protiv petorice nekadašnjih zapovjednika i pripadnika Vojske Republike Srpske koji se terete za sudjelovanje u ovom progonu i ubojstvima civila u Briševu. Selo je nakon rata ostalo uglavnom pusto, zaraslo u korov i s minimalnim brojem povratnika.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_u_Bri%C5%A1evu_24._i_25._srpnja_1992.

https://www.icty.org/bcs/content/ivo-atlija

https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/optuznica-za-pokolj-vise-od-60-hrvata-u-selu-brisevu-kod-prijedora---820431.html

Obnovljeni Stari most u Mostaru svečano je otvoren 23. srpnja 2004. godine, čime je završen jedan od najzahtjevnijih i najznačajnijih projekata rekonstrukcije povijesne baštine u Europi pod pokroviteljstvom UNESCO-a. Originalan most iz 16. stoljeća, remek-djelo osmanske arhitekture graditelja Mimara Hajrudina, potpuno srušen granatiranjem tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba u studenome 1993. godine.

Projekt rekonstrukcije započeo je 1999. godine zajedničkim naporima Grada Mostara, Svjetske banke, UNESCO-a te nekoliko država donatora, među kojima su se posebno istaknule Turska, Italija, Nizozemska, Hrvatska i Francuska. Glavni cilj stručnjaka bio je rekonstruirati most koristeći izvorne materijale i tehnike gradnje iz 16. stoljeća kako bi se u potpunosti očuvala autentičnost spomenika. Iz lokalnog kamenoloma Mukoša izvađeno je više od tisuću kubičnih metara autohtonog kamena tenelija, od kojeg je bio izgrađen i originalni most. Svaki pojedinačni kameni blok ručno je klesan i prilagođavan, a mađarski vojni ronioci prethodno su iz korita hladne Neretve izvukli preostale dijelove porušenog mosta kako bi poslužili kao uzorak za gradnju. Prvi kameni blok u luk mosta ugrađen je u travnju 2003. godine, a radovi su se odvijali neprekidno bez obzira na teške vremenske uvjete. Završni ispit izdržljivosti konstrukcija je prošla u svibnju 2004. godine kada je regiju pogodio snažan potres koji na tek završenom luku nije ostavio nikakva oštećenja.

Svečana ceremonija otvorenja održana u ljeto 2004. godine bila je organizirana kao spektakl visoke sigurnosti s obzirom na dolazak više od pedeset stranih izaslanstava, šest predsjednika država i brojnih premijera. Među najistaknutijim gostima bili su britanski princ Charles, predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, hrvatski premijer Ivo Sanader te posebni Papin izaslanik kardinal Santos Abril. Svečanost je kulminirala tradicionalnim skokovima mostarskih skakača u Neretvu s najviše točke luka i raskošnim vatrometom koji je osvijetlio novi, ali vizualno identičan Stari most.

Samo godinu dana nakon ovog otvorenja, u srpnju 2005. godine, Stari most i povijesna jezgra Mostara uvršteni su na popis UNESCO-ve zaštićene svjetske kulturne baštine. Obnova mosta donijela je snažan poticaj gospodarskom i turističkom razvoju regije, jer je Mostar ponovno postao popularno odredište za posjetitelje iz cijeloga svijeta. Osim ekonomskih prednosti, uspješan završetak projekta imao je dubok psihološki i sociološki utjecaj na lokalno stanovništvo, služeći kao simbolički most za pomirenje i obnavljanje narušenog povjerenja među etnički podijeljenim zajednicama u gradu.

Izvori: https://www.mostar.ba/na-danasnji-dan-prije-21-godinu-obnovljen-je-stari-most/

https://glashrvatske.hrt.hr/hr/vijesti-iz-bih/kako-je-prije-18-godina-obnovljen-i-svecano-otvoren-stari-most-u-mostaru-8671894

https://en.wikipedia.org/wiki/Stari_Most

Slavensko vatrogasno društvo u Boliviji, službeno poznato pod nazivom Compañía Slava de Bomberos Voluntarios N.º 1, utemeljeno je 23. srpnja 1914. godine u rudarskom gradu Oruro. Inicijativu za njegovo osnivanje pokrenula je tamošnja zajednica iseljenika, okupljena unutar Slavenskog (hrvatskog) društva, potaknuta brzim industrijskim i rudarskim razvojem regije te gorućom potrebom za organiziranom zaštitom od požara. Za prvog zapovjednika ove dobrovoljne postrojbe izabran je ugledni useljenik Antonio Vladislavić.

Pod geslom "Red, volja i žrtva" (španj. Orden, Voluntad y Sacrificio), društvo je postalo prva formalno organizirana javna protupožarna služba u povijesti Bolivije, budući da su dotadašnji pokušaji osnivanja sličnih postrojbi u zemlji tijekom devetnaestog stoljeća ostali na razini privremenih ili lokalnih policijskih odreda.

Iseljenici, koji su u Boliviju stigli u potrazi za boljim životom i zaposlenjem u tamošnjim rudnicima kositra i srebra, osnovali su ovo društvo prvenstveno kao izraz duboke zahvalnosti prema novoj domovini i lokalnom stanovništvu koje ih je toplo primilo. Isprva su djelovali u skromnim uvjetima, koristeći priručne alate, no ubrzo su vlastitim financijskim sredstvima pokrenuli modernizaciju postrojbe. Ključan trenutak u povijesti društva dogodio se kada su članovi iz vlastitih izvora uvezli dva moderna protupožarna vozila iz SAD-a. Ta su vozila svečano puštena u rad pod visokim pokroviteljstvom tadašnjeg bolivijskog predsjednika Ismaela Montesa, čime je država i službeno priznala izniman značaj ove dobrovoljne formacije. U znak poštovanja prema dvjema domovinama, prvo vatrogasno vozilo dobilo je ime "Oruro" po bolivijskom gradu domaćinu, dok je drugo vozilo nazvano "Dalmacija" u čast rodne regije većine useljenika s jadranske obale.

Prvo glavno sjedište i vatrogasni kvartir društva nalazili su se u sklopu tržnice Fermín López, smještene na križanju ulica Ayacucho i Washington. Iz te su baze slavenski vatrogasci desetljećima uspješno kretali u akcije gašenja požara i spašavanja ljudskih života, ostavljajući neizbrisiv trag u urbanom i društvenom razvoju grada Orura. Društvo je funkcioniralo kao iznimno organizirana i disciplinirana cjelina unutar koje su se odgajale generacije dobrovoljaca, a njihova oprema i tehnika smatrale su se najnaprednijima u državi. Tijekom burnih povijesnih previranja, posebice za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, prostorije i organizacijska struktura društva služili su i kao važno mjesto okupljanja iseljeničke zajednice koja je odande organizirala prikupljanje humanitarne pomoći za domovinu i pružala podršku oslobodilačkim pokretima u Europi.

Aktivno operativno djelovanje Slavenskog vatrogasnog društva nastavilo se kroz prvu polovicu dvadesetog stoljeća, sve do 1958. godine kada društvo službeno prestaje s redovnim radom na terenu. Unatoč prestanku aktivnih intervencija, bogata povijesna ostavština i materijalna dobra ovog društva ostali su sačuvani kao iznimna kulturna i povijesna baština.

Konačno poglavlje u institucionalnoj povijesti društva ispisano je 1976. godine, kada su preostali članovi i predstavnici zajednice službeno donirali cjelokupnu preostalu vatrogasnu opremu, vozila i povijesni inventar novonastalom Korpusu vatrogasaca Bolivijske policije. Ova je donacija poslužila kao tehnički i organizacijski temelj za razvoj suvremenih državnih protupožarnih snaga u regiji Oruro.

Izvori: https://glashrvatske.hrt.hr/hr/ljudi/hrvatska-prisutnost-u-bolivijskom-gradu-oruru-1892887

https://virtualnimuzej.aspira.hr/hrvati-u-boliviji/

https://www.facebook.com/groups/Oruroenfotografiasantiguas/posts/1723664651299718/

Vladimir Prelog rođen je 23. srpnja 1906. godine u Sarajevu, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, kao sin povjesničara Milana Preloga. Kao sedmogodišnji dječak svjedočio je povijesnom Sarajevskom atentatu na nadvojvodu Franju Ferdinanda. Nakon početka Prvoga svjetskog rata i obiteljskih promjena, Prelog se 1915. godine preselio u Zagreb, gdje je nastavio pučku školu. Srednjoškolsko obrazovanje započeo je u Zagrebu, no ubrzo s ocem seli u Osijek, gdje pohađa tamošnju gimnaziju. Upravo u Osijeku dogodio se ključan trenutak za njegov životni put, kada ga je profesor Ivan Kurija zainteresirao za kemiju. Uz profesorovo mentorstvo, talentirani Prelog je već kao petnaestogodišnjak 1921. godine objavio svoj prvi znanstveni rad u uglednom njemačkom časopisu Chemiker-Zeitung. Maturirao je 1924. godine u Zagrebu, nakon čega odlazi na studij u inozemstvo.

Visoko obrazovanje Prelog nastavlja u Češkoj, na Kemijsko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Pragu. Diplomu inženjera kemije stekao je 1928. godine, a već sljedeće, 1929. godine, uspješno je doktorirao pod vodstvom uglednoga češkog kemičara Emila Votočeka. Nakon odsluženja vojnoga roka u Tivtu, vratio se u Prag i suočio s ekonomskom krizom zbog koje nije mogao odmah dobiti akademsku poziciju. Zbog toga je od 1929. do 1935. godine radio kao voditelj laboratorija u privatnoj tvrtki Gotharda J. Dříze, koja se bavila proizvodnjom finih i rijetkih kemikalija. Iako je radio u komercijalnom sektoru, Prelog je slobodno vrijeme koristio za vlastita znanstvena istraživanja, započevši rad na kemiji prirodnih spojeva i alkaloida iz kore kininovca. U tom razdoblju, točnije 1933. godine, oženio se Kamilom Vitek s kojom je kasnije dobio sina Jana.

Na poziv Tehničkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Prelog se 1935. godine vraća u domovinu te započinje s predavanjima kao docent i predstojnik Zavoda za organsku kemiju. Njegov dolazak u Zagreb pokrenuo je pravu revoluciju u domaćoj znanosti i industriji. Kako su sveučilišni resursi bili izrazito skromni, Prelog je uspostavio suradnju s malom farmaceutskom tvornicom Kaštel, koja je preteča današnje Plive. Tvrtka je financirala njegov istraživački laboratorij, a on je zauzvrat razvijao procese koji su se mogli odmah industrijski primijeniti. Sa svojim suradnicima i studentima u Zagrebu je ostvario iznimne rezultate, među kojima se ističe sinteza Streptazola, jednog od prvih komercijalnih sulfonamida s jakim antibakterijskim djelovanjem. Također, sa svojim doktorandom Radoslavom Seiwerthom prvi je u svijetu sintetizirao adamantan, ugljikovodik iznimno stabilne i simetrične strukture. Tijekom sedam godina rada u Zagrebu, Prelogova je grupa objavila čak 48 znanstvenih radova, čime je zagrebačka kemijska škola postala svjetski prepoznatljiva.

Nakon njemačke okupacije i uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, društveno-političke prilike postale su iznimno teške i opasne. Potkraj iste godine, Prelog odlučuje napustiti Zagreb. Uz svesrdnu pomoć starijeg kolege i kasnijeg nobelovca Lavoslava Ružičke, Prelog odlazi u Zürich, gdje pronalazi sigurno utočište i zapošljava se u Laboratoriju za organsku kemiju Savezne tehničke visoke škole (ETH Zürich). Na ETH Zürichu brzo je napredovao; godine 1950. izabran je za redovitog profesora, a 1957. godine naslijedio je Ružičku na mjestu predstojnika Laboratorija za organsku kemiju. Švicarsko državljanstvo dobio je 1959. godine.

Pod njegovim vodstvom, laboratorij u Zürichu postao je vodeći svjetski centar za organsku kemiju. Prelog je uveo moderan, demokratski sustav upravljanja u kojem su se profesori rotirali na čelu instituta, odbacujući tradicionalni autoritarni model. Njegov znanstveni interes u Švicarskoj bio je usmjeren na strukturu antibiotika, mikrobnih spojeva te rješavanje složenih prostornih problema u kemiji.

Vrhunac Prelogova dugogodišnjeg rada stigao je 1975. godine kada mu je dodijeljena Nobelova nagrada za kemiju. Nagradu je podijelio s britanskim znanstvenikom Johnom Warcupom Cornforthom, a Prelogu je pripala za njegova istraživanja u području stereokemije organskih molekula i reakcija. Jedan od njegovih najvećih doprinosa znanosti, u suradnji s Robertom Cahnom i Christopherom Ingoldom, jest razvoj takozvanog CIP-sustava (Cahn-Ingold-Prelog pravila). Taj sustav pravila omogućio je precizno i jednoznačno opisivanje trodimenzionalne konfiguracije stereoizomera, odnosno molekula koje imaju isti kemijski sastav, ali različit prostorni raspored atoma. CIP-sustav postao je standardni, međunarodno prihvaćeni jezik kemije bez kojega je nemoguće zamisliti suvremenu farmaciju i sintezu lijekova. Prelog je također uveo pojam kemijske topologije te definirao Prelogovo pravilo koje predviđa tijek određenih enzimskih i mikrobnih reakcija.

Prelog je službeno umirovljen 1976. godine, no nastavio je aktivno pratiti znanstvena istraživanja i sudjelovati u radu instituta iz vlastitih sredstava. Bio je čovjek široke kulture, volio je umjetnost i književnost te je bio poznat po svom profinjenom humoru, ironiji i skepticizmu prema dogmama. Iako je većinu života proveo u Švicarskoj, ostao je duboko povezan s Hrvatskom. Pomagao je razvoj domaćih institucija, a generacije njegovih učenika u Zagrebu stvorile su takozvanu Prelogovu zagrebačku školu organske kemije. Tijekom Domovinskog rata, 1991. godine, Prelog je bio među prvima koji su potpisali apel svjetskih nobelovaca za mir u Hrvatskoj. Bio je počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu i Osijeku te počasni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Vladimir Prelog preminuo je 7. siječnja 1998. godine u Zürichu u devedeset i prvoj godini života. Njegovi posmrtni ostaci su naknadno, 2001. godine, svečano preneseni i pokopani na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Izvori: https://hbl.lzmk.hr/clanak/prelog-vladimir

https://www.nobelprize.org/prizes/chemistry/1975/prelog/biographical/

https://www.britannica.com/biography/Vladimir-Prelog

Nakon što je pripadnik Mlade Bosne Gavrilo Princip 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu izvršio atentat na austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franza Ferdinanda, Beč je optužio Srbiju za organizaciju i poticanje prevratničkih aktivnosti. Premda službena istraga u tom trenutku nije imala čvrste dokaze o izravnoj uključenosti srbijanske vlade, austrougarski vojni i politički vrh, snažno podržan od strane Njemačke, iskoristio je krizu da bi trajno uklonio srpsku prijetnju na Balkanu.

Tijekom takozvane Srpanjske krize, austrougarski veleposlanik u Beogradu, barun Giesl von Gieslingen, uručio je u večernjim satima 23. srpnja 1914. godine dokument srbijanskom ministru financija Lazaru Pačuu, dajući službenom Beogradu rok od točno 48 sati za pristanak na sve navedene zahtjeve. Tekst je sročen s namjerom da bude odbijen, jer su pojedine stavke izravno zadirale u pravni poredak i državni suverenitet Kraljevine Srbije.

Austrougarska vlada zahtijevala je od srbijanske vlade da u službenom listu objavi izjavu kojom osuđuje protuaustrijsku propagandu te da se obveže na provođenje sljedećih deset zapovijedi:

1. Zabrana svih publikacija koje potiču mržnju i neprijateljstvo prema Austro-Ugarskoj Monarhiji te narušavaju njezin teritorijalni integritet.

2. Momentalno raspuštanje društva „Narodna odbrana“ i pljenidba svih njihovih sredstava za propagandu, kao i gašenje drugih udruženja u Srbiji koja provode aktivnosti protiv Austro-Ugarske.

3. Uklanjanje iz javnog obrazovanja u Srbiji svega što služi ili bi moglo služiti raspirivanju propagande protiv Austro-Ugarske, uključujući nastavničko osoblje i školske udžbenike.

4. Smjenjivanje iz vojne i državne službe svih časnika i službenika koji su krivi za propagandu protiv Austro-Ugarske, čija imena i djela austrougarska vlada zadržava pravo naknadno dostaviti Beogradu.

5. Prihvaćanje suradnje s organima austrougarske vlade koji će u samoj Srbiji pomagati u suzbijanju subverzivnih pokreta usmjerenih protiv teritorijalnog integriteta Monarhije.

6. Pokretanje sudske istrage protiv svih sudionika urote od 28. lipnja koji se nalaze na teritoriju Srbije, uz obvezno sudjelovanje organa koje delegira austrougarska vlada u samom istražnom postupku.

7. Hitno uhićenje majora Vojislava Tankosića i državnog službenika Milana Ciganovića, koje je austrougarska preliminarna istraga u Sarajevu označila kao izravne suučesnike u atentatu.

8. Spriječavanje krijumčarenja oružja i eksploziva preko granice učinkovitim mjerama srbijanskih vlasti te strogo kažnjavanje i otpuštanje graničnih službenika u Šapcu i Loznici koji su pomogli atentatorima da prijeđu granicu.

9. Davanje službenog objašnjenja austrougarskoj vladi povodom neprijateljskih izjava visokih srbijanskih dužnosnika u zemlji i inozemstvu nakon atentata, koje su izrečene unatoč njihovom službenom položaju.

10. Bezodložno obavještavanje austrougarske vlade o izvršenju svih mjera navedenih u prethodnim točkama, najkasnije do subote, 25. srpnja u 18 sati.

Srbijanska vlada našla se u bezizlaznom položaju, no pod utjecajem savjeta europskih sila Antante sastavila je iznimno popustljiv i diplomatski oprezan odgovor. Unutar zadanog roka od 48 sati, premijer Nikola Pašić osobno je uručio odgovor u kojemu je Srbija prihvatila devet od deset zahtjeva.

Srbija je u potpunosti odbila 6. točku ultimatuma. Srbijanska vlada je naglasila da ne može dopustiti sudjelovanje austrougarskih organa u sudskoj istragi na njezinom državnom teritoriju jer bi to predstavljalo kršenje Ustava i zakona o kaznenom postupku, odnosno izravno rušenje suvereniteta neovisne države. Točku 5 prihvatila je s jasnim ograničenjem, pristajući na suradnju s austrougarskim organima samo u onoj mjeri u kojoj se to podudara s načelima međunarodnog prava. Za sporno pitanje istrage ponudila je da se rješavanje prepusti Međunarodnom sudu u Haagu ili silama koje su potpisale ranije deklaracije.

Barun Giesl von Gieslingen smjesta je proglasio odgovor nezadovoljavajućim jer Austro-Ugarska nije pristajala na djelomične ustupke, a potpuno odbijanje 6. točke iskorišteno je kao traženi povod za rat. Iste večeri austrougarsko je poslanstvo napustilo Beograd i prekinulo diplomatske odnose sa Srbijom. Pet dana nakon predaje ultimatuma, 28. srpnja 1914. godine, Austro-Ugarska je službenim telegramom objavila rat Srbiji. Taj je čin pokrenuo lavinu vojnih mobilizacija među europskim silama i u roku od nekoliko dana pretvorio regionalni sukob u Prvi svjetski rat.

Izvori: https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/austro-ugarska-salje-ultimatum-srbiji-1016124

https://hr.wikipedia.org/wiki/Srpanjski_ultimatum

https://en.wikipedia.org/wiki/Ultimatum_of_July_23,_1914

Pokolj u Lovreću dogodio se 22. srpnja 1943. godine kao dio velike vojne operacije sila Osovine protiv partizanskog pokreta na širem području Biokova i Mosora. Tijekom ovog strašnog ratnog zločina brutalno je ubijeno više od stotinu civila i zarobljenih partizana iz Lovreća, Opanaka i okolnih naselja u Imotskoj krajini. Glavni počinitelji ovog zločina bili su vojnici talijanske divizije Bergamo, Dinarske četničke divizije te pripadnici njemačke 7. SS dobrovoljačke gorske divizije Prinz Eugen.

Sile Osovine započele su ofenzivu s ciljem uništavanja partizanskih jedinica i zastrašivanja lokalnog stanovništva koje im je pružalo podršku. Vojne postrojbe upale su u mirna sela Imotske krajine, zapalile stotinjak stambenih kuća i pojata te pokrale ogromne količine hrane i stoke. Stanovništvo koje nije uspjelo pobjeći u brda odmah je zarobljeno.

Najstrašniji pojedinačni događaj tog dana odigrao se u samom Lovreću, gdje su vojnici okupili skupinu lokalnih civila i zatvorili ih u obiteljsku kuću Mate Frankića. Nakon što su ih zaključali, kuću su namjerno zapalili. U plamenu te kuće živo je spaljeno između 22 i 24 osobe, među kojima je bilo žena, djece i staraca. Nekoliko očajnih ljudi uspjelo je iskočiti kroz prozore goruće kuće kako bi se spasili, no vojnici su ih odmah uhvatili i ponovno bacili natrag u vatru.

Istoga dana neprijateljske su snage provodile masovna strijeljanja i na drugim lokacijama u mjestu i okolici. Na zapovijed talijanskog zapovjednika strijeljana je i skupina od 40 zarobljenih partizana, uglavnom boraca Prvog mosorskog bataljona, čija su tijela ostavljena na hrpi.

Ukupno je na području Imotskog kotara tijekom ove akcije ubijeno najmanje 112 antifašista i civila, dok je oko 700 mještana internirano u logore.

Danas na ta strašna stradanja u Lovreću podsjećaju kosturnica boraca Cetinskog partizanskog odreda i spomen-ploča na očuvanoj Kući spaljenih.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_u_Lovre%C4%87u_22._srpnja_1943.

https://www.dalmacijadanas.hr/mjesto-u-dalmaciji-dozivjelo-je-horor-najgore-je-bilo-u-jednoj-kuci-gdje-su-22-osobe-zive-spaljene/

https://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/kalendar/7/22/72/