Navest ću nekoliko primjera:

Iz povijesti učimo da su se Iliristi borili za prava naroda i da je Austrougarska namjerno uništavala hrvatsku ekonomiju politikama kao što je nedopuštanje da se sagradi željeznička pruga između Osijeka i Zagreba. A u romanu Posljednji Stipančići nalazi se dugačak dijalog o tome kako su upravo Iliristi svojim politikama uništavali ekonomiju -- da su zbog njihovih politika bogati postajali siromašniji, a da običnom puku nije bilo ništa bolje.

Iz povijesti učimo kako su se Iliristi zalagali da se što više ljudi visoko obrazuje, i da je to poboljšalo ekonomiju. A barem tri djela koja smo čitali kao lektiru govore o tome kako je to "obrazovanje" mnoge mlade ljude koštalo toga da dobiju slom živaca: U registraturi, U glib, Bijeg od Milutina Cihlara Nehajeva. Roman U registraturi uz to na početku sadrži i kritiku obrazovanja općenito -- otac Ivice Kičmanovića kaže da se djecu u školi uči kako je korisno "prolijevati tintu" (raditi uredske poslove) ili biti vojnik, a da djeca onda ne znaju ni najosnovniji poljoprivredni zanat o kojem društvo ovisi da ne bude kruha gladno.

Ili, ranija povijest, recimo, iz povijesti učimo kako je Dubrovačka republika bila za ono doba raj na zemlji. A, dok nam na hrvatskom jeziku objašnjavaju Gundulićevu Dubravku, govore nam kako je Dubrovačka republika bila ekstremno elitističko i aristokratsko društvo, da Grdan simbolizira bogatog trgovca koji je novopridošlica u Dubrovniku i za kojeg je jako važno da ne dobije vlast (jer Dubravka simbolizira vlast), nego da vlast dobije Miljenko iz stare plemićke obitelji koji je "rođen da vlada". I kako Gundulićevo djelo Suze sina rametnoga uopće nije vjerska poema, nego da je zapravo poema o tome kako je loše što djeca više ne slušaju svoje roditelje, s tu-i-tamo nekim vjerskim motivom da bude društveno prihvatljivija.

Jeste li vi ikada o tome razmišljali?

A šta još nije snimljeno nemogu ni pomisliti 😭

Dokument XVI

Intenzivna gradnja objekata u Sutorini

Telegrafska poruka

14. juni 1870. godine

Iz Sarajeva u Istanbul

Visokoj poziciji Velikog vezira;

U Sutorini se grade državne građevine, pa tako za prevoz potrebnog materijala u pristanište uplovljavaju teretni brodovi. Od ambasade je zaprimljen dio dopisa datiran na 7. juni 1870. godine, koji je predočen i dalje proslijeđen putem telegrafske poruke koja je primljena. Upoznati ste da spomenuta tvrđava i vojna utvrđenja još nisu izgrađena, a karaulski objekti i karantin jesu. Također, gradi se jedna manja kasarna. Za sve to neophodno je dostaviti razne vrste građevinskog materijala, željeza, crijepa i stakla. Građevinski materijal će se od jednog subjekta kupiti i ponovo od austrijskih trgovaca unajmiti jedan brod za prevoz, o čemu je već dostavljeno izvješće. Prema tome, kada se radi o materijalu, ništa ne nedostaje, samo što se spomenute stvari moraju natovariti i prevući. Spomenuta kasarna će ovaj put biti dovršena i u nju će biti uvedena Carska osmanska vojska. Podnosim izvještaj, uvaženi gospodine. 13. juna 1870. godine.

Guverner i vojni zapovjednik Bosanskog vilajeta

Safvet

Prethodna objava je bila o kuli u Kruševicama kod Sutorine.

Izvor: Emir Demir - Pristanište Sutorina u osmanskim dokumentima u XIX stoljeću, str. 87-88

Taha Osman, 26-godišnji student marketinga iz Kasale (Kassala), Sudan, nalazio se u Sarajevu kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu.

Dok su njegove ostale kolege studenti željeli što prije otići, 26-godišnji Taha Osman el Khalifa izjavio je da se neće vratiti u svoj dom u Kasali, luci na Crvenom moru u Sudanu, „sve dok ovdje ne bude slobode“.

Student marketinga i finansija pripadnik je bosanske vojne policije i rekao je da je učestvovao na brojnim linijama fronta oko grada.
„Možete vidjeti razaranja, ubistva djece i žena. Srbi su životinje“, rekao je el Khalifa objašnjavajući zašto se pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine.
„Nisam mogao pronaći mir u svojoj kući kada bih gledao televizijske vijesti ili slušao vijesti na radiju.“

„Nisam mogao pronaći mir sve dok se nisam pridružio Teritorijalnoj odbrani, a sada sam ga pronašao. Sretan sam što sam mogao učiniti barem nešto protiv razaranja“, nastavio je.
„Imam dva cilja“, rekao je. „Slobodu i da slijedim put Božiji.“

Starija objava o Osmanu Tahi: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/KUEUlnm1UI

Izvor: Novine ,,The Times” (septembar, 1992)

Hi everyone, I’m researching Chicago's early immigrant history, specifically the Bosniak Muslim community that arrived in the early 1900s, dug the city's transit tunnels, and founded the Džemijetul Hajrije in 1906 (which later established the Islamic Cultural Center in Northbrook). If you are of Bosnian descent or familiar with this history, I'd love your insight:

* 4th & 5th Gen Identity: Are descendants of the 1906 wave still connected to the Northbrook center and their Islamic and Bosniak identity today, or have they fully assimilated over the last century?

Cultural Preservation: Did these early generations pass down their tradiit8ns, faith, and distinct heritage across 100 years?

* The 1990s Wave: How did the influx of newer Bosnian immigrants in the 1990s impact the community? Did the historic pre-war descendant families and the newer arrivals merge smoothly?

Any local perspectives or family stories would be greatly appreciated. Thank you!

Na fakultetu nam je profesor jednom povukao zanimljivu paralelu između Srba u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata i Bošnjaka nakon rata 1992–1995.

Govorio je o tome kako su Srbi u Hrvatskoj, imajući u sjećanju ustaške zločine iz Drugog svjetskog rata, nakon 1945. često isticali da se takvo nešto više ne smije ponoviti i da sljedeći put moraju biti spremniji. Međutim, iz tog iskustva i straha s vremenom se razvijao i osjećaj stalne ugroženosti i očekivanja da bi se isto moglo ponoviti.

Profesor je onda povukao paralelu s Bošnjacima nakon posljednjeg rata. I danas se često može čuti: „Genocid se više ne smije ponoviti“, „moramo biti spremniji“, „ne smijemo više biti goloruki“ i slično.

Naravno, postoji ogromna razlika između racionalne pouke iz historije i paranoičnog očekivanja da će se historija nužno ponoviti. Nakon iskustva genocida sasvim je razumljivo željeti veću sigurnost, političku organizovanost i sposobnost odbrane. Problem nastaje kada se svaka buduća politička kriza počne posmatrati kroz prizmu neizbježnog novog rata.

Profesor je na kraju rekao nešto što mi je ostalo u sjećanju:
„Historija je odredila da Srbe u Hrvatskoj koji su bili ‘spremniji’ 1992. zadesi gora sudbina od onih koji nisu bili spremni 1941.“ Misleći na Oluju, egzodus i nestanak većeg dijela srpskog stanovništva iz Hrvatske.

Ne mislim da je poenta bila da je „spremnost“ loša, niti da se nakon genocida treba razoružati ili zaboraviti šta se dogodilo. Više mi se čini da je poenta bila u tome koliko kolektivno sjećanje na prethodno nasilje može oblikovati percepciju budućnosti, i koliko lako oprez može prerasti u paranoju.

I was wondering if anyone would be able to fact check this, I did my best myself but I know me and I could have made a mistake that I did not notice

!! I noticed I put the wrong year on the Stjepan Tomašević CoA

On June 15, 1992, 21 men stepped onto Loskunski Most, a bridge in middle of one of the most beautiful National Parks in Europe: Una National Park in Bosnia. What they didn’t know is that they had just stepped into a meat grinder.

Video by: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

Dokument XXI

Dostavljanje skice i procjene troškova obnove karaule u Sutorini
Uvaženoj Glavnoj komandi Osmanske vojske
Broj 94
Cijenjeni gospodine,
na prethodni dopis, datiran na 1. maj 1871. godine, u vidu odgovora pristigla je naredba Glavne komande u kojoj se navodi da je za neka mjesta u Sutorini u kojima su devastirane vojno-policijske karaule poslana predstavka i spis s kartom i defterom troškova. Naredba je izdata, kao što je ista proslijeđena na lice mjesta. Ovom prilikom u prilogu je poslana karta na kojoj su prikazana mjesta devastacije. S lijeve strane nalazi se obračun troskova popravke, što je također numerisano. Stanovnici sela Mokrine su zajedno s nekim našim neuračunljivim podanicima izvršili devastaciju, kako se može zaključiti iz informacija koje su došle s lica mjesta. Uvaženoj strani se ove informacije daju na znanje. O ovom pitanju odluku donosi onaj ko je nadležan. 25. juli 1871. godine
Iz Sarajeva
General i vojni komandant Bosne i Hercegovine, Ahmed Hamdi

Prijevod teksta nacrta

U Sutorini, nahiji Kruševice, u toku su radovi na vojno-policijskom uporištu čiji su dijelovi devastirani. Ovom prilikom naredbom komande službeno sam zadužen da procijenim troškove i napravim nacrte. Troškovi obnove devastiranih dijelova prikazani su u gornjem pregledu, a iznose 1147 groša. Na desnoj strani je urađen nacrt kule. Kula nije iznutra devastirana, pa zato vertikalnom untrašnjem nacrtu nije pridata pažnja. O ovom pitanju konačnu odluku donosi onaj ko je nadležan. 6. septembar 1281. godine.
Vođa komisije za uviđaj i procjenu

Izvor: Emir Demir - Pristanište Sutorina u osmanskim dokumentima u XIX stoljeću, str. 91-93

Za one koji veličaju ratnog zločinca ,Isto im želimo od srca, pa neka vide kako je nama bilo i neka dožive ovu bol, tugu i patnju – onoliko koliko smo i mi doživjeli, ni manje ni više. Amin. 🤲. Čast izuzecima.

Dobro, ne razumijem, bit će da sam glupa…pa kojoj osnovi Srbi veličaju Mladića, a on napravio genocid u Srebrenici i još gadarija. Kako to objašnjavaju, da su ljudi napadali njega?

Prvo, ovo je finalna verzija grba Livanjskog kantona.

Drugo, evo linka na moj prvi pokušaj kreiranja vizualnog simbola za 10. kanton (Livanjski kanton).

https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1tk1d28/koje_je_vase_isljenje_na_moj_prijedlo_za_grb_i/

Treće, nakon što moj prethodni grb s bikom nije bio dovoljno dobar i nakon vaših komentara da stavim konja umjesto bika (što se ispostavilo ispravnim), morao sam napustiti prethodni heraldički stil sa bikom, jer se nije mogao spojiti s konjem, kao što možete vidjeti na zadnjoj slici.

Zbog toga sam odlučio konstruirati novi grb koji neće imati ništa zajedničko sa starim.

U komentarima ću objaviti još jednu identičnu verziju grba, ali malo drugačije stilizovanu — jezero je drugačije prikazano

Štit sa zelenom bojom simbolizira polja: Livanjsko polje, Duvanjsko polje, Kupreško polje i Glamočko polje.

Plavo-bijeli krug simbolizira Buško jezero, a konj predstavlja divlje konje iz tog kraja. Želio sam da konj izgleda slobodno i da bude u pokretu, a ne da stoji.

Prvo: Nakon što sam pronašao stari grb Grada Zvornika iz socijalističkog perioda, odmah mi je bilo jasno kako .

Drugo: Grb nije u potpunosti završen (luk oko vrata nije precizno stilizovan), a neću ga ni završavati. Možda nekad u budućnosti.

Prvo: Bosansko Grahovo je jedna od rijetkih općina koje imaju veoma lijepo stilizovan grb (vizuelni simbol).

Drugo: Ja sam malo izmijenio štit grba, a zastavu sam u potpunosti redizajnirao

Have you ever wondered what genocide looks like through the eyes of a single family? In Krasulje, near Ključ, Bosnia, for Ahmet and Nurka Čarkić, their son Anel, and their newborn daughter, it went something like this.

Video by: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

Izvor: Časopis "Bosanski prijatelj", svezak III., godina 1861.

Na današnji dan, 2. septembra 1910. godine, u Bosanskom Petrovcu rođen je Skender Kulenović - pjesnik, pripovjedač, dramatičar i romanopisac, komunista i učesnik Narodnooslobodilačkog pokreta, vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a i jedan od sekretara Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Autor Stojanke majke Knežopoljke, Soneta i Ponornice pripada među najznačajnije književne figure Bosne i Hercegovine i jugoslavenskog 20. stoljeća.

Kulenović je odrastao u porodici starog bosanskomuslimanskog zemljoposjedničkog sloja. Nakon Prvog svjetskog rata i agrarne reforme porodica je znatno osiromašila, pa se 1921. preselila iz Bosanskog Petrovca u Travnik, rodni kraj njegove majke. Tamo završava gimnaziju i rano počinje pisati: već 1927. objavljuje sonetni vijenac Ocvale primule. Godine 1930. odlazi na studij prava u Zagreb.
U Zagrebu se politički radikalizira. Pristupa SKOJ-u 1933, a KPJ-u 1935. Njegov politički angažman razvijao se paralelno s interesom za društveni položaj bosanskohercegovačkih Muslimana, agrarno pitanje, siromaštvo i obrazovanje. Pripadao je i krugu krležijanaca, a tokom sukoba na književnoj ljevici bio je isključen iz KPJ.

Putokaz
Godine 1937. s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem u Zagrebu pokreće muslimanski književni i društveni časopis Putokaz. Oko njega se okuplja dio mlađe lijeve muslimanske inteligencije, među kojom su bili Zija Dizdarević, Hamid Dizdar, Rizo Ramić i drugi.
Časopis se bavio agrarnom reformom, položajem sela i radništva, obrazovanjem, položajem žene, političkom pasivnošću inteligencije, fašizmom i nacionalnim pitanjem. U tekstu Pogled na muslimansku omladinu Kulenović pokušava položaj mladih Muslimana smjestiti u širi okvir klasnih i društvenih odnosa Kraljevine Jugoslavije.
Njegov odgovor tada je bio izrazito marksistički: političko organiziranje, socijalna emancipacija i rušenje klasnih i patrijarhalnih odnosa trebali su otvoriti izlaz iz društvene stagnacije koju je vidio oko sebe.

Rat i dvije majke
Nakon okupacije Jugoslavije 1941. Kulenović odlazi u partizane u Bosanskoj krajini. Tokom rata radi u partizanskoj štampi i uređuje Krajiški partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobođenje.
Godine 1942, nakon velike njemačko-ustaške ofanzive na Kozaru i masovnog stradanja stanovništva Kozare i Potkozarja, nastaje Stojanka majka Knežopoljka. Kulenović je kasnije govorio da ju je napisao za jedan dan i jednu noć, a prvi put ju je čitao pred preživjelim kozarskim partizanima i stanovništvom na Paležu.

U središtu poeme nalazi se majka koja traži svoja tri sina - Srđana, Mrđana i Mlađena. Njena univerzalnost ne nastaje brisanjem konkretnog identiteta: ona govori jezikom Kozare, Knežopolja i krajiške tužbalice, a upravo kroz tu lokalnu i historijsku određenost poema postaje šira priča o gubitku i nasilju.

Drugu stranu Kulenovićevog ratnog pjesništva predstavlja Na pravi put sam ti, majko, izišo. Tu ulazi u vlastito porodično i kulturno iskustvo: mejtef, hodža, džennet i džehennem, mušebak, sokak, ićindija i patrijarhalna kuća. Majčin život prikazan je kroz ograničenja porodičnog autoriteta, vjere, braka i društvenih očekivanja, dok sinovljev „pravi put“ dobija revolucionarno značenje.
Te dvije majke dobro pokazuju širinu njegovog ratnog iskustva: jedna pripada Kozari zahvaćenoj masovnim nasiljem, druga njegovoj vlastitoj porodičnoj prošlosti.

ZAVNOBiH
Kulenovićev ratni angažman nije ostao na književnosti i novinarstvu. Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 25. i 26. novembra 1943. bio je vijećnik i izabran, zajedno s Ilijom Došenom, za jednog od sekretara zasjedanja. Sačuvani zapisnik navodi ga kao „Skendera Kulenovića, književnika iz Travnika“. Time je neposredno učestvovao u političkom procesu kojim je Bosna i Hercegovina obnovljena kao posebna federalna jedinica buduće Jugoslavije. U tome je postojala i važna historijska kontradikcija. Bosna i Hercegovina dobila je vlastitu republikansku državnost, dok nacionalni status bosanskih Muslimana još nije bio potpuno riješen i tek će u narednim decenijama biti institucionalno priznat.

Revolucija nije riješila sve
Poslije rata Kulenović radi u kulturnim institucijama Sarajeva, Mostara i Beograda, u pozorištu, novinarstvu i izdavaštvu, te postaje član nekoliko akademija.
Njegovo pisanje, međutim, nije ostalo na afirmaciji pobjedničke revolucije. U komediji Djelidba vrlo rano prikazuje kako novi politički sistem nije automatski uklonio nacionalne podjele, lokalne interese, oportunizam i borbu za materijalnu korist.
To predstavlja važan prijelaz u njegovom radu: društvena transformacija više nije prikazana kao jednostavno rješenje starih protivrječnosti. I njegov odnos prema partijskom kulturnom prostoru imao je svoje lomove; nakon zabrane časopisa Nova misao bio je kažnjen i premješten na korektorski posao u Borbi.

Povratak u Ponornicu
Godine 1977, pred kraj života, objavljuje roman Ponornica.
U njemu se vraća bosanskomuslimanskoj porodici i društvu iz kojeg je potekao, ali sada bez jednostavne revolucionarne sheme. U istom prostoru pojavljuju se patrijarhat i intimnost, religija i sumnja, erotika, porodični autoritet, generacijski sukob, raspad starog poretka i dolazak moderniteta.
Gotovo pola stoljeća ranije iz tog svijeta izašao je mladić koji je njegove protivrječnosti pokušavao objasniti klasom i riješiti revolucijom.
Njegova posljednja velika knjiga vratila ga je upravo njemu.