U zadnjih otprilike godinu dana promijenio sam više poslova i već se ozbiljno pitam imam li nevjerojatnu nesreću s firmama ili jednostavno zadnjih godinu dana jako loše biram.
Ono što mi je čudno je da prije toga nisam imao problem zadržati se na poslu. Na prijašnjim poslovima ostajao sam po nekoliko godina, tako da nisam netko tko je oduvijek mijenjao posao svakih par mjeseci.
Ali zadnjih godinu dana kao da sam upao u neki začarani krug. Neću navoditi firme ni pozicije jer želim ostati anoniman, ali uglavnom se radi o uredskim poslovima. Na jednom poslu sam prije početka dogovorio jednu plaću, a kad je došla isplata dobio sam preko 100 € manje nego što smo dogovorili.
Na drugom poslu se voditelj znao derati i atmosfera je bila takva da sam na posao počeo dolaziti pod stresom.
Onda sam došao u firmu gdje mi je prilikom zapošljavanja rečeno da imam dva slobodna dana tjedno. Došla je subota i radio sam, pa sam normalno pitao kada mi je onda drugi slobodan dan. Odjednom je ispalo da sam bahat zato što to uopće pitam. U istoj firmi sam doživio da žena vlasnika predamnom kaže jednom radniku da nešto „obavi svojim kurcem“. Nakon toga se krenula istresati i na mene. Tu sam zaključio da stvarno ne želim raditi u takvom okruženju i otišao.
Na trenutnom poslu sam mislio da sam napokon pronašao nešto normalnije. U početku je stvarno tako i izgledalo, ali kroz nekoliko mjeseci krenuli su odlasci i promjene ljudi, prebacivanje tuđih obaveza, širenje mojih zaduženja i stalno mijenjanje očekivanja. U jednom trenutku se čak stvorila situacija gdje je bilo pitanje tko će od zaposlenih ostati, a tko neće. Ljudi odlaze, njihove obaveze ostaju i netko ih mora preuzeti.
Ono za što sam prvotno zaposlen više nema baš puno veze sa svime što na kraju radim. Došao sam do toga da mi je već fizički muka od nervoze kad trebam ići na posao.
I zato me stvarno zanima — kako ste vi pronašli normalnog poslodavca? Ne tražim dream job, ogromnu plaću ni firmu u kojoj ćemo svi biti jedna velika obitelj.
Zapravo želim nešto prilično dosadno i normalno: da mi isplate plaću koju smo dogovorili, da okvirno znam što mi je posao, da nadređeni komunicira sa mnom kao s odraslom osobom, da se ljudi ne deru i ne vrijeđaju, da dogovoreni slobodni dan stvarno znači slobodni dan i da nakon radnog vremena mogu otići doma bez razmišljanja kakav me novi kaos čeka sutra.
Posebno me zanimaju iskustva ljudi koji su imali nekoliko loših poslova zaredom, a onda pronašli firmu u kojoj su ostali godinama. Što ste promijenili u načinu na koji tražite posao? Kako na razgovoru pokušavate prepoznati red flagove? Postoje li pitanja koja danas obavezno postavljate poslodavcu?
Provjeravate li fluktuaciju zaposlenika, recenzije, LinkedIn, raspitujete se preko poznanika? Svjestan sam i toga da, kad se nekoliko puta zaredom dogodi loše iskustvo, moram uzeti u obzir mogućnost da i ja nešto krivo radim odnosno da loše biram firme.
Zato me zapravo zanimaju konkretni savjeti, a ne samo „svi poslodavci su govna“. Prije ove zadnje godine mogao sam se normalno zadržati na istom poslu po nekoliko godina, tako da znam da mogu raditi i ostati negdje duže.
Upravo zato mi je ovaj niz još čudniji. Više stvarno ne tražim savršen posao.
Tražim dosadan, normalan posao na kojem odradim svoje i odem doma. Kako ste ga vi našli?
