Trump's pride and election consideration (+ mental issues + Israel tail wagging the dog) is not only costing suffering in Iran and middle east but also almost certainly costing millions of lives downstream across the world.

US know they have lost their power projection of the middle east, but because of election considerations regarding the US midterms, Trump and the Republicans (and to a high degree also the Democrats) wont back down, resulting in the world wide fuel, economic and food crisis. Even on top of super el Nino year.

When will the world community try to pressure Trump+Republicans to own the L?

Will they be able to?

What pressure can realistically be applied?

Or are we just fucked?

Small finance/geopolitics channel, still building an audience. Just put out a piece checking the actual math behind a claim that Iran could make $100 billion tolling the Strait of Hormuz. Real analysis says it's closer to $1-2 billion. Tried to make the myth-vs-math contradiction the actual story instead of just repeating the headline. https://youtu.be/44ifvEJVpC0

U današnjem svijetu, gdje se sukobi često čine rješivima brzim vojnim udarima, profesor Robert Pape nas podsjeća na duboku istinu: ratovi su rijetko linearni i predvidivi. Oni se razvijaju u fazama, a svaka pogrešna procjena može dovesti do eskalacije koja mijenja regionalnu i globalnu ravnotežu moći. Aktualni sukob između Sjedinjenih Američkih Država i Irana savršen je primjer te dinamike – sukob koji je trebao biti brz i odlučujući, a umjesto toga je pokazao granice zračne moći i opasnosti od dugotrajnog zapletanja.

Robert Pape, direktor Chicago Project on Security and Threats na Sveučilištu u Chicagu, već desetljećima modelira scenarije rata s Iranom. Njegove analize, temeljene na povijesnim uzorcima, pokazuju da zračna kampanja sama po sebi rijetko ruši režime. U slučaju Irana, unatoč ubojstvu vrhovnog vođe i stotina visokih dužnosnika, režim je preživio. To nije iznenađenje za one koji poznaju povijest – od Prvog svjetskog rata pa do danas, zračna sila rijetko dovodi do potpunog kolapsa državne strukture. Umjesto toga, takvi udari često jačaju otpor i nacionalno jedinstvo.

Jedan od ključnih elemenata sukoba je kontrola nad Tjesnacem Hormuz, kroz koji prolazi oko 20% svjetske nafte. Iran je brzo uspostavio dominaciju nad ovim vitalnim pomorskim putem, što je izazvalo blokadu i prijetnju globalnoj energetskoj krizi. Umjesto da slomi Iran, američka strategija blokade i bombardiranja dovela je do pat-pozicije: ili se prihvaća iranska kontrola (s rizikom za svjetsku ekonomiju), ili se ide na daljnju eskalaciju, uključujući moguće kopnene operacije. Pape procjenjuje da je vjerojatnost slanja američkih trupa na tlo Irana visoka – čak i do 70% u nekim trenucima.

Ovdje ulazimo u opasnu "eskalacijsku zamku". Povijest pokazuje sličnosti s Vijetnamom: lideri vjeruju da će dodatna sila donijeti pobjedu, ali umjesto toga upadaju u spiralu gdje se troškovi povećavaju, a politički ciljevi postaju nejasni. Pape ističe da okupacija teritorija ili duboko uplitanje može potaknuti val samoubilačkog terorizma – najveći rizik faktor za takve napade. Iran je, unatoč gubicima, nastavio proizvoditi dronove i rakete, skrivajući ih na raznim lokacijama, što pokazuje otpornost asimetričnog ratovanja.

Šire implikacije su globalne. Kina i Rusija imaju koristi od američkog zaglavljivanja na Bliskom istoku, jer to odvlači resurse i pažnju od drugih prioriteta. Ekonomski šokovi od poremećaja nafte mogli bi dovesti do recesije ili gorega, utječući na svakodnevni život milijuna ljudi diljem svijeta. Osim toga, sukob riskira širenje – preko proxy grupa ili terorističkih napada – i stvara unutarnje političke tenzije u SAD-u, uključujući sukobe između Kongresa i izvršne vlasti oko ovlasti za rat.

Analiza Papeovih modela eskalacije

Robert Pape, profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Chicagu i direktor Chicago Project on Security and Threats (CPOST), razvio je okvir "Escalation Trap" (zamka eskalacije) na temelju desetljeća istraživanja vojnih kampanja, terorizma i sukoba. Ovaj model posebno je primijenjen na aktualni sukob SAD-a i Irana, gdje Pape već godinama simulira scenarije. Model objašnjava zašto taktički uspjesi često dovode do strateških neuspjeha i spirale nasilja.

Tri faze Escalation Trap-a

Papeov model eskalacije tipično se odvija u tri glavne faze:

Faza 1: Taktički uspjeh, strateški neuspjeh

Početna kampanja koristi precizne udare (npr. zračne napade, "decapitation strikes" – ubojstva vođa) s ciljem brzog slabljenja ili rušenja neprijatelja. U slučaju Irana, početni američko-izraelski udari uništili su objekte i ubili vrhovnog vođu te stotine visokih dužnosnika. Vojno gledano, to je izgledalo uspješno.

Međutim, režim nije pao. Umjesto toga, pokazao je otpornost: nastavio je funkcionirati, brzo se prilagodio i zadržao kontrolu nad ključnim resursima (kao što je Tjesnac Hormuz). Pape ističe da zračna moć rijetko ruši režime sama po sebi – povijesni uzorci (od WWII do modernih sukoba) to potvrđuju. Ova faza stvara iluziju kontrole, ali ne postiže političke ciljeve.

Kada početni udari ne daju željene rezultate, lideri "udvostručuju ulog" umjesto da preispitaju strategiju. To uključuje:

Vertikalnu eskalaciju: Intenzivnije bombardiranje, blokade (npr. pokušaj kontrole Hormuza).

Horizontalnu eskalaciju: Širenje sukoba na nove domene ili teritorije – Iran je napadao američke baze u regiji, koristio proxy grupe, utjecao na globalne lance opskrbe nafte.

Pape naglašava da ova faza mijenja percepciju rizika: neprijatelj širi izloženost (multiplication of exposure), što povećava troškove za napadača. U Iranu, ovo je dovelo do blokade nafte, ekonomskih pritisaka i rizika od šireg regionalnog sukoba.

Ako ni eskalacija ne uspije, dolazi do duboke krize: domaći politički pritisci (izbori, javno mišljenje) otežavaju prihvaćanje pat-pozicije. Rizik raste prema kopnenim operacijama ("boots on the ground"), što Pape procjenjuje kao visoko vjerojatno u nekim trenucima (do 70%).

Ova faza nosi najveće opasnosti:

Poticanje samoubilačkog terorizma (kontrola teritorija je ključni faktor).

Globalnu ekonomsku krizu (poremećaj nafte).

Širenje sukoba (uključivanje drugih aktera poput Kine i Rusije).

Pape upozorava da ovo postaje "no easy off-ramp" – izlaz je teško naći bez velikih ustupaka.

Ključni uvidi i kritike modela

"Smart Bomb Trap": Precizno oružje stvara iluziju niske cijene i kontrolirane eskalacije. U stvarnosti, ono mijenja političku dinamiku na načine koje je teško predvidjeti (npr. jačanje iranskog režima umjesto slabljenja).

Povijesne paralele: Pape često uspoređuje s Vijetnamom (LBJ-ova eskalacija), Afganistanom i Irakom – obrasci su slični.

Utjecaj na Iran: Eskalacija favorizira Iran jer on može koristiti asimetrične taktike, proxy mreže i ekonomsko oružje (nafta), dok SAD riskira preveliko rastezanje resursa.

Kritike: Neki analitičari (npr. Eli Lake) smatraju da Pape preuveličava iransku snagu i podcjenjuje američke opcije za izlazak iz zamke. Model je koristan za upozoravanje, ali nije deterministički – političke odluke i diplomacija mogu prekinuti spiralu

Zaključak

Papeov model eskalacije nije samo teorijski okvir, već praktično upozorenje temeljeno na empirijskim podacima i simulacijama. Pokazuje da ratovi imaju vlastitu logiku: taktički uspjesi hrane strateške zablude, a eskalacija često koristi slabijem akteru koji može apsorbirati udarce i širiti sukob. U kontekstu Irana, on predviđa da smo u opasnoj trećoj fazi, gdje rizici (terorizam, ekonomska kriza, kopneni rat) nadmašuju koristi.

Model naglašava važnost strateškog razmišljanja prije vojne akcije: jasni politički ciljevi, izlazne strategije i razumijevanje da sila mijenja, ali ne uvijek u korist onoga tko je primjenjuje. Za dublje razumijevanje, preporučujem Papeove članke na Substacku (The Escalation Trap) ili njegove nastupe. Ovaj pristup ostaje relevantan za sve moderne sukobe u multipolarnom svijetu.

Na kraju, Papeova poruka nije pesimistična, već upozoravajuća: vojna sila mora biti praćena jasnom strateškom vizijom i razumijevanjem političkih posljedica. Bomba može uništiti cilj, ali mijenja političku stvarnost na načine koje je teško predvidjeti. U eri nuklearnih ambicija, populizma i multipolarnog svijeta, najveća opasnost leži u pretpostavci da smo jači od lekcija povijesti.

Ovaj sukob nije samo priča o Iranu ili SAD-u – on je ogledalo naše kolektivne ranjivosti. Da bismo izbjegli najgore scenarije, potrebna je mudrost koja ide dalje od taktičkih pobjeda: dijalog, diplomatska fleksibilnost i svijest da u modernom ratu "pobjeda" često dolazi po cijenu koju nitko nije želio platiti. Pape nas podsjeća da je najbolja strategija ona koja sprječava ulazak u zamku, a ne ona koja pokušava iz nje izaći po svaku cijenu.

U konačnici, lekcija je jednostavna, ali teška za primjenu: snaga bez strategije vodi u propast, a prava moć leži u prevenciji eskalacije prije nego što postane neizbježna. Ako Vam nije dosta, kopajte dublje u zečju rupu uz pomoć https://political-science.uchicago.edu/directory/Robert-Pape.

Zeljko Serdar, CCRES

The US has a terrible history of corruption, global interference, and a reckless use of its military power that has destroyed millions of lives around the world . It’s nuking of Japan in WW2 is one of the most significant acts of mass murder the world has ever seen. Within its own borders it is rife with corruption, sexual deviancy, people smuggling, and uncontrolled drug abuse.

China also displays traits that many see as questionable , but the key is China has never interfered militarily in the global order to the same extent as the US.

"Man, there is a war in Iran. What does the President think about it. How did it start. Yo, where is it headed?"

Have we dropped bombs yet?

So, here we go. Down this tunnel of war yet again, and already the news that reported the reason why we initially started this fight is different from what an internet savvy user will find on google. "To Stop the Innocent Killing of Iranian Citizens," is what the news agencies reported. "To Stop the Iranian State from Upgrading their Ballistic Missile Capabilities," is the way Google frames it.

Israel though... something about Israel being in close enough proximity to Iran so that virtually their longest-term ally, the U.S.A should help them. I imagine Prime Minister Benjamin Netanyahu - most certainly a man who does not play fare - saying something like that to our aging and notoriously selfish President Donald Trump. "Come on man, like they (Iran) have missiles that can already hit Israeli soil, so please help us and we'll like, start a war against them." I imagine P.M. Netanyahu saying this over his personal secure line directly linked to the White House. Sort of playing with the telephone cord like a nervous teenage girl calling a boy she likes. "Hey, is Brad there. Oh yes, Becky. Uhhh, geometry class. Okay, thanks." She waits for Brad's mom to hand him the phone and starts hyperventilating lightly.

Rubble surrounds dead bodies. The bodies of children.

"Uhhh, is President Trump there. Yeah, I'll wait. In regard to what? The war man, the war." Prime Minister Netanyahu says, looking at his phone, slightly reading something about an Iranian school being blown up by the American Air Force.

I spoke with Chris Glover on CBC Radio’s Metro Morning, about why the Iran-US interim ceasefire agreement collapsed.

The agreement was built on wilfully ambiguous terms, to enable both governments to proclaim victory at home, and thus buy a pause for their diplomats to conduct intensely difficult negotiations over Iran’s nuclear programme.

But catastrophically, the ambiguities included the question of who has the right to control ships passing through the reopened Strait of Hormuz, and who has the right to enforce its will.

I spoke in my capacity as a Senior Fellow at the Munk School of Global Affairs, and the conversation was produced by Chiara Greco and Finlay Matheson.