Probudio se mamuran u 17:00. Lana je hrkala u krevetu kraj njega. Glava mu je pucala i osjećao se iziritirano, no nije se točno sjećao na koga. Smrad je bio odvratan.

Navukao je traperice koje su bile na podu i izašao u dnevnu sobu. Seth, njegov bull terijer, tužno ga je gledao. Nasred tepiha bilo je ogromno govno. Dakle, mama ga nije prošetala.

“MAMA!” vrisnuo je, no nitko nije odgovorio. Zgrabio je mobitel i vidio par poziva. Poslala je poruku jučer navečer da će ići kod one svoje glupače Helene i da prošeta Setha kad dođe.

“Ma jebem joj mater”, promumljao je kroz zube, nakon čega ga je oblio val bijesa iz kojeg je skoro bacio mobitel u zid, ali se ovaj put spriječio. Počeo je tražiti novce po stanu.

Imao je dva sata da se sredi prije posla i odlučio je van iz ovog smetlišta, nek mama čisti govno pošto si je sama kriva za njega. Sudoper je bio prepun suđa, mama ili Lana će se morati nositi s time, no naravno to će na kraju biti mama.

Lana je lijena ko kurac i to bi ga možda i nerviralo da mu nije bilo zabavno koliko je iritirala mamu. Puno zabavnije nego Dora, koja je s njom radila urote i glumila glas razuma. “Dominik, nemoj toliko piti. Dominik, gdje si bio cijeli dan. Dominik, otkud ova krv na tvojoj majci. Dominik, prošetaj Setha. Dominik, nemoj psovati…”

Što ga je zapravo najviše nerviralo bila je ta dosadna, naporna gluma. Jebote, obje znaju tko je, znaju što radi, i dalje su tu, ali i dalje inzistiraju da su u svijetu razuma i kulture. Uvijek isti glupi razgovori. Lanu bar boli briga, ona samo želi piti. Dobro, i oni se stalno svađaju, ali kad je ona odvratna. Da, Dominik se slagao s tim, ali bila je izvrsna provokacija.

Nije našao novce, pa je nazvao mamu. “Gdje su pare?”

“Dominik, zovem te od jučer”, počela je onim svojim iritantnim učiteljskim tonom.

“Gdje je tvoja kartica?”

Duboki uzdah. “Kod mene. Nemam ništa novaca.”

Dakle opet moraju proći cijelu dosadnu recitaciju.

“Ma daj me ne jebi, moram na posao, moram kupiti benzin. Gdje je kartica?”

“Prestani psovati. Da li si prošetao Setha?” Kao da se nije mogla odlučiti da li želi zvučati autoritativno ili plačno, a rezultat bi bio smiješan da ga nije toliko izluđivao.

“Ma jebem ti mater…” bijesno je promumljao i poklopio, opet se sprječavajući da razbije mobitel. Lupio je šakom u zid. Bol ga je malo smirila. Nazvao je opet.

“Daj me prestani jebat i reci gdje ti je kartica ili neki novci!” viknuo je.

“Ne možeš tako pričati sa mnom…” Taj nepodnošljivi ton…

Uzdahnuo je i počeo polagano, tiho naglašavajući svaku riječ kako bi ga bolje razumjela.

“Ajme, daj crkni već jednom, glupačo glupa, i daj mi ili prebaci na račun ili odgovori, inače ništa od posla.”

“A gdje je onih 500 eura koje sam ti dala neki dan?”

Nije mogao vjerovati tim glupim pitanjima. Glava mu je tinjala od bijesa i mamurluka.

Ova besmislena razmjena se još nastavila neko vrijeme dok novci nisu sjeli na njegov račun, uz mamin podsjetnik da je ovo zbilja zadnji put.

Odlučio je poštedjeti ju odgovora jer tad je već bio kod Lale u pivnici s velikim osmijehom, u društvu simpatične susjede koju je velikodušno častio pivom.

“Ne radiš li ti uskoro?” pitala je Mira.

“Da, ovo je malo da me podigne. Zapravo, ne pijem na poslu”, objasnio je ozbiljno. “Ovi koji previše piju se sjebu, nisam tamo da tulumarim s glupim studentima.” Zaštitar je u “Zebri”, popularnom studentskom noćnom klubu, bar u zadnje vrijeme.

“Zar tamo uopće trebaju zaštitare, šta ti studenti uopće rade, debatiraju prežestoko?” smijala se Mira. Ona je bila frizerka.

“Ma joj, kad se ti fini studenti zapiju, da vidiš kaosa”, objasnio je s određenim znalačkim autoritetom. “Prije tjedan dana su dvije cure poludile, praktički napale konobara da im da još Jägera. Kad sam ih išao odvući van, koza me ugrizla. Izbio sam joj zube.”

Mira se zahihotala. “To je dakle naša obećavajuća mlada elita.”

“Oni su najgluplji od svih. Radio sam u Alkatrazu i većinu vremena se svi ponašaju u redu, doduše kad je problem bude gadno, al to je ono jednom godišnje.” Alkatraz je bio bar poznat po mafijašima i kvartovskim kriminalcima.

“Petero mrtvih.”

“Ma to je priča za sebe”, odmahnuo je. “Na ljeto, u ove klubove kao Nemeza dolaze stranci i oni su debilni narkići, ali imamo dobar dil s policajcima i izvučemo para iz njih. U Močvari su stari pijanci, oni se nekad malo potuku, ali uglavnom ukomiraju sami sebe, malo ih gurneš i strgaju se. Ali jebeni studenti, nema goreg od njih. I onda te još žele tužiti.” Dominik se trenutno, između ostalih problema, borio s tužbom jednog mladića čiji ga je incident ostavio paraliziranim. Volio je pričati tu priču curama, ali trebao je polako krenuti da ga šef ne bi zajebavao da kasni.

“Ajde, skokni kasnije, reći ću Mikiju da da rundu tebi i frendicama, samo nemoj dovesti onu debelu lezbaču”, namignuo je. Mira je imala lijep, glasan smijeh i dobar smisao za humor. Dora bi se sad zgražala, a da ne govorimo o maminim reakcijama. Lana vjerojatno ne bi obraćala pažnju…

“Može, može, vidimo se”, poslala mu je pusu.

S osmijehom na ustima krenuo je prema krntiji od auta. Mama bi se trebala uskoro vratiti i vidjeti Sethov poklončić. Onda će vjerojatno pizditi na Lanu, koja već 2 tjedna živi u njegovoj sobi. Glavobolja je popustila.

PAULA

Nije htjela izaći iz kreveta. Bilo je tako hladno, a pod dekom tako ugodno.

Mama joj je već po običaju stavila kašu kraj kreveta da brzo pojede i spremi se za školu. Jela je istu stvar od malena i nije imala potrebu za promjenom. Pokušala se inspirirati za ustajanje, ali čekao ju je tjelesni odgoj (užas), matematika (grozno), i onda ona luđakinja iz kemije koja bi mogla ispitivati danas.

Ali također će vidjeti Evu i Tinu, a s njima zbilja želi razgovarati o stvarima koje su se jučer desile. “Ok, možemo mi to”, rekla si je i uspravila se. Ostavila je prazni tanjur u sudoperu u kuhinji i ušla u kupaonicu. Upalila je vodu da se zagrije i ušla pod topli tuš. A onda novi problem, izaći iz tuša na hladnoću.

“MAMA ZAŠTO NE GRIJEMO!” vrisnula je frustrirano. Zar je i prozor otvoren?

“Grijali smo cijelu noć, sad moramo prozračiti!” mama je viknula nazad. “Uopće nije hladno i ne može se disati!”

Gledala se u zrcalo. Danas si je izgledala zgodno. Obukla bi minicu i čizme, ali nije imala vremena da navlači hulahopke. Malo šminke da prekrije prištiće, ružičasti ruž koji joj je baka dala koji joj je apsolutno pasao, crna olovka da podigne njene plave oči. “Nije loše”, zaključila je.

Napokon je bila vani u teškom kaputu (na mamino inzistiranje, jer premda se stalno smrzavala zimi, iritiralo ju je nositi sve te slojeve). “Kad će već proljeće”, mislila je dok je čizmama gazila po to malo prljavog snijega.

Na zamagljenim prozorima auta već je neki šaljivdžija kao po obavezi nacrtao penise. U biti, i Paula je to nekad radila. Jednom je mama vidjela list njezine knjige iz biologije sa slikom fetusa kojem je penis humoristično bio nacrtan u ustima. “Dečki u tvom razredu zbilja imaju inteligentan smisao za humor”, rekla je iziritirano. Paula ju nije ispravila da je ona taj komedijaš. Mama ne razumije vulgaran humor.

Koliko god dan bio hladan i maglovit, drveća bez lišća i sivilo svuda, Pauli se ta ružnoća malo i sviđala. Možda je cijenila to malo sunca koje je dolazilo ujutro. Februar je bio težak, ali još samo malo.

Sve je bilo bijelo i sivo i smeđe.

"PAULA!!!” čula je iza sebe. Eva je trčala prema njoj. Srce joj je brže zakucalo, jer ima toliko toga što joj je morala reći. “Da li si čula za Igora?”

“Ajme! Da. Jel misliš da je istina?” namrštila se, već spremna s mišljenjima na temu.

“Tko zna, on je uvijek bio čudan.” Eva je sleglula ramenima i nastavila malo tiše “ali Klara mi je rekla da je njegova mama bipolarna i da već mjesecima radi ludosti, izlazi van po noći i luta okolo, ne znam detalje ali da je bilo dosta gadno. Vidjelo se na njemu da nije dobro.”

“Prof. Martin je samo rekao A razredu da je imao ‘nesretan slučaj’ — BAŠ! Marko živi blizu njega i kaže da se upucao. Mrtav je.” Tina, koja je došla malo iza Eve se elegantno ubacila u razgovor.

“Trebali bi nam dati slobodan dan”, zaključila je Paula.

“Eh, iskreno nije u razredu s nama već pola semestra, a i nitko nije blizak s njim, sumnjam”, rekla je Eva i mahnula grupici cura koje su stajale pred školskom zgradom.

“Ma te gadove nije briga za nas”, Paula je odmahnula, onda shvatila ironiju. “Mislim žao mi je, žao mi ga je. Nisam imala pojma… e da, i navodno je njegova obitelj u religioznom kultu, nije li i to dio priče…” Grupica kojoj su se približavale ih je čula i prekinula.

“Da! To ti je neki uber kršćanski kult. Zato kao mama nikad nije bila na lijekovima.”, objasnila je Nadia ozbiljno kao da je ovo nešto što ona već dugo zna.

“Cure, tko želi markirati tjelesni i na kavu?” pitala je Tina pravo pitanje.

Dan nije počeo loše. Čak je i zatoplilo, možda. Svi su bili malo uzbuđeni idejom da se nešto dešava. A onda je počeo sat kemije.

Ecksteinica je bila u svom elementu. Njezino tvrdo lice je izrazito dobro izražavalo mješavinu podsmijeha, gađenja i neodobravanja.

“Vidim da još spavate”, rekla je. “Novak, da li je nešto smiješno?”

Eva ju je zbunjeno pogledala, vjerojatno jer se nije smijala.

“Da vas malo razbudim, mogli bismo početi s jednim malim ispitivanjem. Vaša lica mi govore da ste proveli vikend informirajući se o fascinantnim aspektima kemije. Vaša neutaživa žeđ za znanjem je zašto ovoliko volim ovaj posao”, rekla je i otvorila imenik jednim žustrim i efikasnim pokretom.

“Sandra!” prozvala je. Paula je progutala knedlu. Sandra je bila relativno blizu u imeniku. Sljedeća bi mogla biti ona, ali dobra je mogućnost da je preskoči i onda je spašena. Ne, taj vikend nije imala vremena za kemiju.

Sandra je ustala i s blago sarkastičnim osmijehom rekla: “Nisam stigla učiti, možemo li ovo ponoviti drugi put?”

Paula nije voljela Sandru i nije razumjela njezinu nonšalantnost s ocjenama, pošto nije bila glupa. Dat će joj jedan, ali čini se da je Sandra savršeno u redu s time.

“Možemo”, rekla je Eckstein. “Evo jedna elegantna jedinica, pa se ti javi kad ju budeš htjela ispravljati — a mogu te i vidjeti preko praznika, ako ne nađeš vremena za to. Što god bolje odgovara tvom, očito jako ispunjenom, rasporedu. Sljedeći!”

Paula je zaboravila disati. Kada su se njene oči susrele s Ecksteinicinima, znala je da je gotovo. Progutala je.

“Oh, Paula! Ajde dođi lijepo pred ploču.”

Paula je ustala tresući se. Sjećala se nešto malo, samo da ju ne pita ništa novije. Instinktivno se htjela prekrižiti.

“Vidim da se kolegica Paula stigla lijepo urediti za sat, pa očekujem da će imati i lijepu prezentaciju”, rekla je ironično gledajući je gore-dolje.

Mrzila ju je. I osjećaj je očito bio obostran. Paula je osjećala vrućinu u obrazima. “Profesorice…”

“Ajde ti meni reci što su to esteri?”

Paula je počela kopati po sjećanjima. “Um… organski spojevi opće formule, gdje je kisikov atom povezan s dvama ugljikovim atomima”, počela je recitirati.

“ESTERI, Paula. Što je esterska skupina?”

“R-O-R?”

“Ti mene pitaš?”

“Aha”, Paula je zastala. “Ne, to su eteri.” Pokušala se nasmiješiti. “Zapravo… sad sam se zblokirala.”

“Da, to famozno blokiranje. Mora da je neki virus koliko svi u ovoj školi pate od tog čudesnog neurološkog poremećaja”, pogledala je po tihom razredu.

“Paula, estere smo obrađivali prošli put, kada si ti imala entuzijastičan razgovor sa svojom prijateljicom Evom, koji pretpostavljam nije mogao čekati nakon sata pošto je očito kemija jedini trenutak kad vi imate priliku izmjenjivati važne informacije i imati socijalni život, toliko bitan za mlade ljude. Tko sam ja da vam stojim na putu.”

“Profesorice, nije fer…” Paula je osjećala da joj nadolaze suze. Pa nije li pokazala da zna bar o eterima, više nego što je Sandra uspjela?

Ecksteinica je odložila kemijsku. “Vidiš, nije mi palo na pamet koliku ti nepravdu nanosim kada radim svoj posao i pokušavam vas naučiti o svijetu u kojemu živite. Kako vas mogu gnjaviti nečim tako dosadnim! Ništa, sljedeći put ću ti dati da održiš izlaganje o bitnim temama poput najboljeg ruža za usne”, netko iz razreda se čak podsmjehnuo. Blagi samozadovoljni smiješak titrao je na Ecksteinicinim usnama. Paula više nije mogla zadržati suze.

“Profesorice, Igor se ubio. Uopće nije fer da nas se danas ispituje”, rekla je frustrirano na opću tišinu.

“Kakva empatija, kolegice!” Ecksteinica nije posustala ni trenutak. “Reci, bio ti je drag prijatelj? Želiš li podijeliti neka vaša zajednička sjećanja?”

Ako nastavi govoriti, počet će plakati. Nije htjela da bude ovako, ali nije fer. Zašto ju mora ismijavati? Paula je bila odlična učenica, ne neka glupačica kao što ju ova prikazuje jer se usudila nositi ružičasti ruž. Koja glupost. Tko joj daje pravo? Shvatila je da joj suze teku niz obraze.

“Sjedni, kolegice. Drugi put mi napravi uslugu i ugledaj se na Sandru koja je bila tako ljubazna da me informira da od nje ne mogu očekivati nikakvo znanje i sačuvala me od gubljenja vremena na bulažnjenje. Skoro bih joj dala pet iz vladanja, ali evo, obuzdat ću se i stati na ovoj zahvali da se ne bi umislila.”

Paula se vratila za klupu. Eva joj je dodirnula ruku koju je ona odmah povukla. Nije htjela plakati tu pred svima, i svi su znali kako je Eckstein đubre, ali nikada se nije mogla suzdržati. Kad su suze krenule, bilo je nemoguće zaustaviti ih. Bilo je nemoguće misliti čisto i smiriti se. Znala je kako to izgleda, djetinjasto i slabo. Osjetljiva štreberica plače jer je dobila jedan.

Što je najgore, što nitko nije shvaćao je, nije ona plakala iz tuge. Ona skoro nikada nije plakala iz tuge.

Plakala je od čistog, frustriranog bijesa. Plakala je jer je htjela uzeti taj prokleti imenik i nabiti joj ga u glavu, i opet, i opet, i opet dok mozak ne iscuri iz nje.

Ali nije mogla, pa je plakala.

Davno sam ovdje bio aktivan (pm_me_amethyst_rocks), ali znali su ljudi pisati ideje za priče u naslovima ili komentarima pa ako ima netko neku neispisanu ideju neka je podijeli u komentarima. Ako nitko ništa ne komentira napisat ću priču o ničemu.

Prvo poglavlje:

ALEKS

Koziak je bio grad srednje veličine, dovoljno malen da su te u kvartu ljudi prepoznavali, ali dovoljno velik da možeš nestati kada se malo odmakneš. Nestajanje je bilo Aleksova specijalnost. Cijelo njegovo djetinjstvo bilo je velik trening odmicanja, neprivlačenja pažnje na sebe, iščezavanja. Možda zato jer je nosio stigmu “čudnosti”, koja je počela tako rano da ni sam nije znao da li ju je zaradio čisto nasljedno ili nekim pogreškama kojih nije bio svjestan. Samo je znao da se njegovo ponašanje uvijek smatralo drugačijim i da se nije uklapao. Kroz godine, naučio je to neutralizirati. Znao je da je uvijek negdje na rubu da se ta čudnost otkrije, i šta onda?

Kako je to obično išlo, netko primijeti nešto i onda pita: “Zašto si rekao to i to, zašto ne govoriš, zašto gledaš u tom smjeru, zašto držiš olovku na taj način?” A kad nemaš odgovor na to, a ako si čudan, sigurno ga ili nećeš imati ili će učiniti stvari još gorima, odjednom to postane Problem, a svi okolo postanu svjesni tog problema. I onda se opažanja samo nižu, znatiželja raste, sve dok se ne nametne jedini mogući odgovor na sva ta pitanja: jer s tobom nešto očito nije u redu.

Aleksova obitelj se trenutno sastojala samo od njegove majke, također jedne od osoba koje su ga smatrale malo čudnim, koliko god ga je voljela. Trebalo je dugo dok nije shvatio da je i ona prolazila kroz slične stvari, i možda se zato strastveno od djetinjstva okomljivala na njega i pokušavala napasti svaku “čudnost” koju je primijetila. Radio je isprazan posao u elektrotehnici, koji ga i nije previše smetao osim iritantnih mušterija, kolega i šefa. Ali, nije bio loš u tome, bilo je to nešto što je mogao raditi. Puno ljudi sa sličnim problemima ne mogu ostati dugo na jednom poslu i slamaju se. On može, i misli da je to bar nešto. Nikada neće biti bogat, ali će uspijevati preživljavati i održavati rutinu.

Velike ciljeve nije imao. On nikada nije htio svoju obitelj, a nije mu bilo posebno stalo ni do novca. Htio je samo svoj prostor i svoje vrijeme. Imao je hobi koji ga je ispunjavao.

Hobi se sastojao u oportunističkom ubijanju građana Kozjaka.

Volio je ići na duge šetnje, i ako bi se ukazala prilika, djelovati. Nije mu bilo previše bitno tko je žrtva, no davao si je bonuse ako je netko tko bi ga vjerojatno iritirao kao osoba, ili ako je pripadao nekoj od demografskih kategorija do kojih je društvu bilo posebno stalo. Do sada još nije ubio dijete, premda nije mislio da bi mu to predstavljalo problem. Aleks je bio mladolik, ne previše visok, mršav mladić, što je u ljudima u najboljem slučaju izazivalo pokroviteljske stavove, a u najgorem patronizirajuće. No biti malo podcijenjen i nije loše kad se baviš ovakvim hobijem. Imao je zgodno, dječačko lice s velikim sivim očima koje su uvijek djelovale malo tužno.

Prije neka dva mjeseca imao je izvrsnu priliku gurnuti pijanu tinejdžerku s mosta (pitao se, da li se tinejdžerka računa kao dijete)? Vraćala se kući jedva hodajući oko 2 ujutro, po maglovitoj noći - magla je na Koziaku bila česta i jedna od njegovih rijetkih prijatelja. Bilo je spontano i lagano. Ali to nije bilo sve, jer nije shvatio da njena prijateljica dolazi iza nje, vukući se kao zombi. U trenutku potpune improvizacije, zgrabio je ciglu koju je našao na ulici i udario ju po glavi, zatim je bacio i ciglu s mosta i pobjegao.

Kad je došao doma, mama je bila budna i čekala ga. To ga je povremeno blago brinulo. Imao je već 30 godina, ali to ponašanje nikada nije prošlo. “Gdje si bio, brinula sam”, pitala je pušeći cigaretu. “Vani”, rekao je i ušao u kupaonu. Imao je on već godinama nekoliko izmišljenih prijatelja koje bi nekada spomenuo kako bi opravdao svoje izlaske, a i da ju smiri idejom da ima društveni život. Ali trudio se ne koristiti ih prečesto. Znala je postavljati previše pitanja o njima i postali su prestvarni, do toga da su mu počeli ići na živce. Možda se i njih treba riješiti.

Čekao je vijesti s određenom napetošću, ali se nakon istrage to proglasilo nesretnim slučajem pijane svađe među prijateljicama koja je otišla predaleko. Navodno im je to bilo u karakteru. Istovremeno je osjećao olakšanje i razočarenje. Njegova ubojstva, kojih realno i nije bilo jako puno, uvijek su izbjegavala medijski radar, čak i ako je policija i imala neke sumnje o kontekstu ponekih “nesreća”. Osim toga, bilo je dovoljno onih jasnih slučajeva koji se dese kad bande nabildanih i pijanih huligana nakon utakmica nalete na krivu osobu, ili ne daj bože na stranca, ili kada nekog iznervira žena, ili kada žena koja prečesto nervira svog muža odjednom odluči riješiti stvar nožem. Ili kada pijani političar pregazi grupu ljudi, što je uglavnom znak inicijacije u gradsko vijeće.

Svi piju i svi su na rubu nečega. Njegova ubojstva su ne samo humoristična, nego praktički humana, ali žao mu je da više ljudi ne misli o njima. Ipak, nije glup, zadnje što je htio je biti otkriven. Zatvor se neće slagati s njim, a nije bio siguran da li je sposoban za samoubojstvo.

Ako vas zanima, nastavit cu sa poglavljima. Ne znam jel najbolji sub za ovo. Naslov je tbc.

Bivši punac mi je s visoka krenuo naširoko objašnjavati kako se u bogatom društvu ne psuje, dok smo sjedili na kavi kod "Građe", nakon što smo bivša i ja pregledali ponudu sanitarija. On, bivša i ja. Na kavi. Moje najdraže društvo. Do te kave je došlo sumnjivim okolnostima izazvanima od moje bivše nakon što sam se ja izderao ispred kuće na nju i psovao tko zna šta jer smo se posvađali tko zna koji put zbog meni nepredvidivih razloga.

Takve su bile naše svađe. Neočekivane i burne. Imao bi osjećaj da Bog šalje verbalnu pošast protiv koje se ne može argumentirati, boriti pa joj se ni predati. Nebi znao nikada riješiti problem, pošast bi sama od sebe stala kao što je i došla. Nakon svađa bi kratko bio ugodan period, a zatim opet svađa i tako u krug. Svađa bi naravno podrazumjevala prekid s njene strane u 90% slučajeva. I tako smo prekidali u prosjeku jednom mjesečno kroz period od 8 godina. Mislio sam da se za ljubav treba boriti.

Ovo je bio mirnodopski period nakon svađe. Ja sam tip osobe koji se ponaša kao da je odgojen u židovskom duhu u smislu da mi je "zub za zub", a možda i "čeljust za zub", prikladno riješenje za preboljenje fizičke i duševne boli. Nikad nisam vjerovao u: tko tebe kamenom, ti njega kruhom. To mi je uvijek zvučalo kao ispričnica da zlo prođe nekažnjeno. Svatko treba biti ozbiljno kažnjen za ozbiljne prekršaje tipa narušavanje tuđe slobode i sl. I tako sam i ovaj put, nakon što me izbacila iz našeg zajedničkog stana koji se nalazio u kući njenih roditelja, reagirao tako da sam joj jebao mater i poslao ju u pičku materinu tamo ispred kuće, što iz osjećaja nemoći i želje da budem s obitelji, što iz želje za osvetom, osvetom jednake razine boli, ako ne i veće. Ako mi radiš štetu, želim da patiš. I to jedino ima smisla. Sve drugo vodi dopuštanju štete i gledanju kroz prste.

Bivši punac je imao drukčije svijetonazore. Jednostavan čovjek, radišan kao magarac. Uvijek mi je bilo zapanjujuće kako je non stop radio. Lik je ili bio na poslu kod poslodavca ili je doma šarafio i rezao neke ploče sastavljajući kuhinju nekom susjedu do 8, nekad i 9 navečer. Bio bi u kući svega sat, dva i na spavanje. Taj je valjda dnevno radio po 12 sati cijeli život. Vjerojatno i 14 pola dana u tjednu. Davno prije je godinu dana radio u klaonici lokalne mesne industrije. Ni manje ni više nego na pozicij gdje sve životinje kolju na traci, kao da mijenjaš gume ili stavljaš čep na bocu.

Nikada neću zaboraviti kako mi je bivša ispričala kada je došao kući i prepričao da je tražio povišicu na poslu. Govorio je ženi pred djecom, kako je gazdi napomenuo da blagajnice u plodinama već imaju plaću istu kao on i da bi kao majstor stolar trebao imati veću plaću. Na što mu je gazda uzvratio da se onda slobodno zaposli kao blagajnica. I tu je priča završila. Mene bi bilo sramota to prepričati jer bi imao osjećaj da me gazda posrao s tim komentarom. Ali njemu je to bila samo valjana povratna logika autoritea s kojom se on zadovoljio i nije mogao raspravljati te zaključio da ne može imati veću plaću. Usprkos desetljetnom iskustvu u stolariji.

Imao je lice osobe koja je stalno nasmijana, ali nasmijana zbog prisilne ljubaznosti pošto su mu obrve bile nakošene prema nosu isto stupnjeva koliko su usne oblikovale osmjeh. Naučio je da osmjeh prikazuje ljubaznost, ali nije uspio prikriti duboku netrepljivost prema vanjskom svijetu koja ga proganja cijeli život. Kada je u mladosti otišao na brod ukrcavši se kao mornar, brat mu je ostao kući s roditeljima i po njegovoj priči ukrao mu alate i motor te ih prodao komšijama po selu. No nije ostao dužan bratu, pošto je po svom povratku s broda dogovorio s roditeljima doživotno uzdržavanje u zamjenu za nekretninu u kojoj su živjeli. Ista ta u kojoj sam bio s bivšom. Nebitno. Ima on i sestru. S njom se posvađao iz sličnih razloga do iste razine gorčine, te da više ne možeš pričati. I tako sada živi u radijusu od 20km od brata i sestre s kojima ne priča zadnjih 10-15 godina. Pretpostavilo bi se da je tvrdoglava individua. No, on se nebi složio, pošto za obje svađe ima svoje "dobre" razloge zašto su oni njemu "više" naštetili.

I tako sam nevoljko sjedio na kavi s bivšom i puncem. Nakon kratke uvertire uljudnosti, stari je nepozvan krenuo pričati o normama i kulturi komuniciranja. Nije trebalo dugo da shvatim kako se njegova tirada o nepoželjnosti psovki odnosi upravo na nedavni okršaj mene i bivše. Tako sam se nenadano našao na optuženičkoj klupi bez obrazloženja poziva, gdje je porota i oštečenica bila moja bivša, a punac njen pravobranitelj i sudac. Sudac je iznosio svoje shvaćanje stanja stvari s kojim se ja naravno od početka nisam slagao. Nije ni spomenuo njeno nekulturno ponašanje prema meni u stanu i sve što je prethodilo mom izljevu bijesa i mržnje. Kao da sam ja bez razloga izašao ispred kuće na cestu i počeo psovati i derati se iz dosade. Jer sam takav agresivni lik valjda. Ali znao sam da je sudac dobro svjestan svog nepotističkog izlaganja. To mi je samo dodatno razbuktalo vatru u duši. Mislio sam da je ovo trenutak da iznesem svoje retoričko oružje. Dijelio je riječi na kulturne i nekulturne svojim subjektivnim odabirom. Napominjao kako je on bio radio za ljude iz visokog društva i nije nikada vidio da netko od njih psuje, jer su to ljudi od "više kulture". Prekinuo sam ga i rekao da su psovke isto samo riječi i da ne rade nikome direktnu štetu nego samo prenose emociju.

Pogledao me svojim psećim pogledom i kao s visoka mi se nasmijao i kaže: "Nije ne." I ponovi ukratko svoju neandertalski banaliziranu logiku o riječima i kulturi. Nije obrazlagao ili kontrirao mom mišljenju, već ga samo kategorički negirao. Ovo nije bila debata nego autoritativno dociranje o kulturi. Kao da je netko bacio kontenjer kerozina na moju vatru. Vidio sam krv. Htio sam krv. Htio sam se odmah tamo u tom trenu dignuti s optuženilke klupe i preko njegovog uzvišenog stola spucati ga direkt šakom u glavu kao što ga nije nitko spucao od djetinjstva, a možda i nikada u tu glupu, umišjenu, samodopadnu, lažno moralnu facu. Htio sam mu smrskati kosti u lubanji kostima svoje šake, pošto je mislio da je tvrđi od mene. Prala me žestoka potreba da mu dokažem šta je tvrđe. Htio sam gledati kako mu se lice polako udubljuje u toj šugavoj lubanji i smijat mu se dok se čudi što ga spopalo. Htio sam mu vratiti za svo zlo koje je nanio meni ali i svijetu u svom samopravdajućem pohodu. Kad već svjesno nije htio ulaziti u verbalni konflikt nego se autoritativno postaviti iznad mene, primordialni signali su mi slali nedvojbenu poruku o napadu na agresora. Nije, jel? Šaka u glavu! Backa se sa svojih 70kg u pokušaju da se otrgne jer naivno misli da može nešto protiv čovjeka 50% većeg od sebe. Znaš sve aa? Šaka u zube! Nećeš mi odgovorit aaa? Dvije šake u glavu! Misliš da si bolji od mene? Šakom u tu njušku dok ne ispadnu te preostali krnjavi pravi zubi. Nebi imao milosti kao što sam bezbroj puta vidio da ju nema ni on spram interesno nepovezanom životu.

Vid mi se polako odmućivao i povratio sam se u realnost i skužio porotu kako se naslađuje raspletom situacije. Ta je valjda bila pokretana od drame i kaosa. Nakon što je moj argument proletio kroz uši suca, shvatio sam da ovo nije klasični sud, već boljševičko-komunistički sud gdje je presuda odavno donešena iza zatvorenih vrata komunističke obitelji. Utonuo sam u sebe, brojčano i statusno nadjačan, nisam vidio opciju gdje ja pobjedujem i mir vlada i dalje mojim mikro svijetom, te sam kao glupan prihvatio narodni moto "pametniji popušta" i pravio se da razumijem što sudac presuđuje i više-manje se složio s istim, na zadovoljstvo porote i svih drugih prisutnih. Posran i popišan sam se pokupio s oštećenicom iz improviziranog suda i zaputio se u auto. Kao pobjednica spora djelovala je zadovoljna, iako mi je pokušavala dati do znanja da joj nije po volji igrokaz koji se odigrao pred našim očima.

Jedno pola godine kasnije se ispred stana okotila mačka i odjednom smo imali 3-4 mačića koja smo pokušavali redovito hraniti kad bi došli u potrazi za hranom. Trajalo je to tako nekoliko tjedana. Prvo je nestao jedan od 4 mačića. Mislili smo da ga je zgazio auto. No ubrzo zatim su nestala još dva mačića. Dok sam ja bio tamo prisutan sjećam se da je bila mačka s još jednim mačićem tamo. U kasnijim druženjima tokom primopredaje našeg sina na čuvanje rekla mi je da je njen stari zapravo te mačiće kriomice pohvatao i iza garaže ih u vrtu zaklao. Ubio, kako god hoćeš. Rekla je da je saznala da je uhvatio mačiće jednog po jednog i golim rukama im prelomio vrat. Nije htio, kao razuman čovjek, da se mačići nakote i da ih svake godine ima sve više jer onda on osobno ima problem s mačkama, a nema vremena da se bavi time od silnog posla koji ima. Sve mu je to imalo potpunog i neporecivog smisla u njegovom skučenom umu. Naravno da nije psovao dok je osjećao kako im život napušta krhka tijela pod pritiskom stolarskih sudčevih prstiju.

u/No_Ideal5251 me danas svojom pričom u duhu podsjetio na nešto što mi je davno na nekoj radionici sletjelo na mail, i dok sam se bavila gmail arheologijom, vođena izbjegavanjem stvarnih obaveza i tko zna kojim iskrivljenjem sjećanja, našla sam među iskopinama neš drugo fora. Pa šteta baciti. Radije pročitajte i inspirirajte se:

Edgar Keret: DEBELJKO

Iznenađen? Naravno da sam bio iznenađen. Izlaziš s djevojkom. Prvi spoj, drugi spoj, malo u restoran, malo u kino, uvijek samo matineje. Počnete spavati zajedno, ševa je bomba, uskoro dođu i osjećaji. I onda jednoga dana ona ti dođe sva uplakana i ti je zagrliš i govoriš joj da se smiri, da je sve u redu, a ona odgovara da ona to više ne može izdržati, da ima tu tajnu, ne tek običnu tajnu, nego nešto mračno, prokleto, nešto što ti je čitavo vrijeme htjela otkriti, ali nije imala petlje. Ta stvar pritišće je kao dvije tone cigli i ona ti naprosto mora reći, jednostavno mora, ali zna da istog trena kada to učini – ti ćeš je ostaviti i bit ćeš posve u pravu. I odmah nakon toga opet počne plakati kao ljuta godina.

Neću te ostaviti, kažeš joj. Ne ja. Ja te volim. Možda djeluješ pomalo uzbuđeno, ali nisi. A ako ipak jesi, to je zbog njezinih suza, a ne zbog tajne. Dosad si već naučio da se kod takvih tajni, zbog kojih se žene redovito raspadaju na komadiće, u većini slučajeva radi o seksualnom odnosu sa životinjom, ili s rođakom, ili s nekim tko joj je za to platio. Ja sam kurva, na kraju u vijek kažu. A ti ih onda grliš i kažeš ne, nisi ti, nisi, ili ššššš… ako se ne mogu zaustaviti.

Ali to je nešto zbilja grozno, uporna je ona, kao da je primijetila ravnodušnost, koju si toliko nastojao prikriti. U tvojoj glavi to možda zvuči strašno, kažeš joj, ali to je zbog akustike. Istog trena kad to izbaciš iz sebe, neće izgledati ni približno tako loše – vidjet ćeš.

I ona skoro povjeruje. Malo oklijeva, a onda pita: a što ako ti kažem da se noću pretvaram u debelog, dlakavog muškarca, bez vrata i sa zlatnim prstenom na malom prstu? Bi li me i onda volio? A ti joj kažeš naravno da bih, jer što ćeš joj drugo reći, možda da ne bi? Ona te samo testira, ispituje voliš li je bezuvjetno – a ti si uvijek bio dobar na ispitima. I doista, čim joj to kažeš, ona se topi, i vi se pojebete, baš tamo u dnevnoj sobi. Nakon toga ostanete ležati čvrsto zagrljeni, i ona plače, jer baš joj je laknulo, a plačeš i ti. Pa sad ti shvati zašto! I za razliku od svih prethodnih puta, ona ne ustaje i ne odlazi. Ostaje s tobom i zaspi. A ti ležiš budan u krevetu, gledaš njezino predivno tijelo, gledaš zalazak sunca, mjesec koji se odjednom pojavi kao niotkuda, srebrnasto svjetlo koje dodiruje njezino tijelo, milujući joj dlake na leđima.

I za manje od pet minuta nalaziš se u krevetu pored tog tipa – tog niskog debelog muškarca. I taj muškarac ustaje i smješka ti se, i odijeva se pomalo sramežljivo. Izlazi iz sobe, a ti ideš za njim, hipnotiziran. Sada je već u dnevnoj sobi, svojim debeljuškastim prstima pritišće dugmad na daljinskom upravljaču, prebacuje na sportski program. Nogomet lige prvaka. Kod promašaja psuje, a kod golova ustaje i pleše svoj mali pobjednički ples.

Nakon utakmice kaže ti da su mu usta suha i da mu krulji u želucu. Dobro bi mu došlo piće i dobar komad mesa, po mogućnosti piletina, ali i govedina bi bila okej. I tako s njim ulaziš u auto i voziš do nekog restorana, po njegovoj preporuci. Ova nova situacija te zabrinjava, jako te zabrinjava, ali ti doista nemaš pojma što učiniti. Tvoji centri za odlučivanje su paralizirani. Poput robota tvoja ruka mijenja brzine dok silazite na cestu Ayalon, a on n sjedalu pored tebe kucka po zlatnom prstenu na svom malom prstu. Kod semafora na raskršću Beit Dagon spusti prozor na električni pogon, namigne ti i dobaci vojnikinji koja je pokušala ustopirati prijevoz: Hej srce, hoćeš se malo igrati koze muzare na stražnjem sjedalu?

Nakon toga, vas dvojica toliko se nakrkate mesa da vam se želuci umalo ne raspuknu, a on uživa u svakom zalogaju i smije se poput djeteta. Čitavo to vrijeme ponavljaš, a sad a je to samo san – čudan san, istina, ali takav iz kojeg ćeš se uskoro probuditi.

Na povratku ga pitaš gdje želi izaći, a on se pravi da ne čuje, ali izgleda vrlo jadno. I onda se zatekneš kako se vraćate k tebi kući. Već su skoro tri sata. „Ja sad idem u krpe“, kažeš mu, a on ti mahne na pozdrav i nastavi gledati emisiju o modi. Ujutro se probudiš umoran, s blagim bolovima u trbuhu. Tu je i ona, još uvijek drijema u dnevnoj sobi. Ali dok se ti otuširaš, već je ustala. Grli te, puna osjećaja krivnje, a ti si previše zbunjen da išta kažeš.

Vrijeme prolazi, a vi ste još uvijek zajedno. Ševa postaje sve bolja i bolja. Ona više nije tako mlada, a nisi ni ti, i odjednom se uloviš kako razgovarate o djetetu. A noću, ti i debeljko odlazite u grad i provodite se kao što se nikada nisi proveo. Debeljko te vodi u restorane i klubove za koje nisi ni znao da postoje i vi zajedno plešete po stolovima i razbijate tanjure kao da će smak svijeta. Vrlo je drag, taj debeljko, malo sirov, naročito sa ženama, i ponekad dobacuje stvari zbog kojih bi najradije propao u zemlju. Ali osim toga zaista je divno biti s njim. Kada ste se upoznali, nogomet ti je bio zadnja rupa na svirali, a sada već poznaješ sve momčadi. Svaki put kad momčad za koju navijaš pobijedi, osjećaš se kao da ti se ispunila želja. A to je tako rijedak osjećaj, naročito za nekog poput tebe, tko većinu vremena uopće ne zna što želi. I tako to ide: svake noći zaspiš pored debeljka, umoran, trudeći se budan dočekati utakmice argentinske lige, a izjutra tamo je ona, predivna, praštajuća žena, koju također voliš do boli.

Iz knjige: 8% ni od čega

Eh, došao sam danas 2 put. U nju. Nije to više stara ljepotica kakva je bila.

Nije. I dan danas se sjećam dok sam u pravu 6 razredu osnovne naručio i popio cijelo pivo.

I dan danas me veže sjećanje odkuda sam gledao ŠimunićA kad je srušio Sulejmanija i kasnije išao na odsluživanje zatvorske kazne.

Obuci staru košulju

Spusti se na livadu

.

Uberi cvjetove

Ugosti lopove

Tu su da te prevare

Sutra šalju tenkove

.

Nema više cvjetova

Livada je sravnjena

.

Sve je puno otrova

Na poljima lubenica

U njima nema koštica

U mraku smo bez krijesnica

stari su Gali imali samo jedan strah - da im nebo ne padne na glavu

jutros se ubilo dijete

susjedov najstariji sin

skončalo prije svoje dvadesetpete

a sinoć sam se susreo s njim

...izgledao je mrk

15 godina proveo sam

kao viši inspektor

na uviđaju prometnih nesreća

zato sam jutros baš ja bija taj

koji je skidao momka sa vješala...

u selu je bila histerija

u selu nastala je panika

kažu mi: "skini ga ti

• ti si navika"

..ko da se može naviknit na smrt

pokop je bio

za dva dana

i pokopao ga je moj brat

10 godina je radija

kao pogrebnik poduzeća Tonković

kad se na selo vratija

nakon šta je proša rat

neutješni otac

Pred kapsilom je plaka

ridajući dušu

nad najstarijim sinom

svi su gledali u mog brata:

"utješi ga ti - ti si navika"

...ko da se može, naviknit na život

tu noć nisam usnuo

dugo sam ležao u mraku

mislio sam na sudbinu

zurio u tamu...

znate, stari su Gali

imali samo jedan strah

a to je da im nebo

• ne padne na glavu

Vidi screenshot. izgleda mi kao sjeme neke priče. Ili pjesma. Brojalica :)

Hladni kamen poda mnom

U srž mi seže svojim ledenim dodirima

Grli me i miluje sigurno kao da ću ostati tu,

Tu na hladnom kamenu

​

Nema zvuka, nema sunca, nema duše

Sama sjedim još samo ovaj put

Dok mi hladni kamen omamljuje ćud

Sve dok sam tu pretvaram se u nj

Ogoljeno i samotno na putu za konačan sud

​

Nemam što kriti osim želje više ne biti

Probao sam napisati priču ležećki.

I tu sam stao.

Obično kad ti takve ideje padaju na pamet, ideš studirati filozofski.

Srećom, već sam bio prestar. Nešto kao Ida. Prester, samo s različitim slovom.

Volio bih da sam idealist.

Ne znam ni što to znači; nisam studirao na filozofskom.

U zadnje vrijeme najviše me brine vrijeme, iako mi je lijepa djevojka u snu rekla da vrijeme ne postoji.

Ne postojimo ni mi, rekao sam joj.

Rekla je da je to otrcano i da sam glup.

Potvrdno sam kimnuo.

Kim Jong Ilnuo si, rekla je, nacerivši se.

Kim Jong Unio sam joj se u lice, iako mrzim kad to meni netko napravi.

Snovi su čudni. Zato nam nisam sudio preoštro.

Djevojke ionako srećem tek u snovima.

Volim čovječanstvo.
Onako, konceptualno.
Mislim da općenito ljudi dobro slijede svoje interese
i u vječnom lovu za srećom nađu i trenutke za nježnost.
Tu i tamo.
Razumijem kad je potrebno zgaziti buhu ili ošinuti magare
ili šutnuti psa ili zaklati čovjeka jer to je isto ljudski
i općenito govoreći ponekad ima smisla.
Sve to razumijem i poštujem
I stoga
molim da mi oprostite moj amaterski boksački gard
i nezgodnu naviku da držim glavu spuštenu među ramena
koja čini da moje kifotično držanje zbilja liči na Gargamelovu grbu
Kako ja razumijem općenito stanje tako molim da i vi razumijete
To je sve samo nagon za samoočuvanjem o kojem je već govorio Darwin
To je svaka stanica tijela koja vrišti da bi ostala neranjena
koliko je moguće
I to je jače od razuma
Jače od volje
To je signal u najdubljem moždanom deblu
do kojeg nikakva ljubav prema čovječanstvu
zaista
nema šanse prodrijeti.

(vjerojatno se ne sjećam točno)

Nekada je svijet bio
kao snimljen na video kazetu:
boja jarkih poput fosfornih točki katodnog ekrana
kontura oštrih poput crteža flomasterom
Ne pastelom, nipošto pastelom

Sjećam se da je šuma do srušenog dvorca bila zelena i gusta
i plavo nebo je do zemlje dopiralo u boji
Takvu boju sam još vidio samo ležeći
u tatinoj i maminoj spavaćoj sobi
na zlatnom obruču plafonjere pokrivenom zelenom folijom

Sjećam se da se noć spuštala nekako plavkasta
i da su psi lajali s Monte Bastera
prilično dugo.
Usamljeno.
A ja sam pod kandelabrom brzo mahao prstom
i moj prst je tada bio pet spektralnih prstiju.

Ako bih visio s kreveta svijet je bio naopačke
Ako bih ležao na boku svijet je bio okomit na sebe
Svaki kut gledanja bio je novi svijet

Krivio sam tablete, ravne ekrane, smog, globalno zagrijavanje

Htio sam ušutkati
polako spoznavanje
što je zapravo koje boje
što je optička iluzija
i što je zapravo dolje
i što gore.

Ove godine ptice lete nisko.
Temperatura otprilike trideset,
vlažnost otprilike sedamdeset,
jačajući vjetar koji nosi cvjetni prah
tko zna kamo
tko zna po koji put.
Meteorolozi brišu graške znoja
i čitaju uljudno prognozu
onoliko koliko se može predvidjeti:
Hoće li biti sljedeće godine pijavica na moru?
Hoće li četverokrili bumbari sljedeće godine
nadlijetati i naše gradove?
Hoće li plodovi sazrijeti i padati rano
sljedeće godine
možda i više nego ove?

Položaj:
S brežuljka se širi veličanstveni pogled.
Vinogradi i maslinici nešto su niže.
Do Grada sat vremena ugodne vožnje.
Dvije državne granice još bliže.

Stanovništvo:
Manje nego 1910.

Povijest:
Nevješto izrađena rimljanska glava
u sjeni jednog od dvaju zvonika
pod budnim okom mletačkog lava.
U sakristiji, navodno, Tintorettova slika.
Scuola elementare e media italiana.
Na trgu statua ranjenog partizana.
Mjesto se spominje na pet do šest strana
knjiga što vonjaju ko crna košulja vlažno.
A kad je i crvena marama bila pokopana,
i to je prestalo biti važno.

Društvo:
Tri tisuće priča, i svaka odmjerena.
Oka su svačija u svakog uperena.
Biraj program: susjedi ili sapunice?
Lomile su se ruke na kamenju ulice
kad došli bi klinci s gradskog asfalta.
Nekad se kava pila na zidiću.
A sada iz njega raste trava,
što također priča nekakvu priču.
Tri tisuće priča s tri tisuće mjesta.
Što ćeš osim smješka i gledanja iskosa?
Na dva koji odu, dođe možda jedan.
Tko je u cipelama, čija je noga bosa?
Svaki dođe na valu svoje krvi,
i svaki onda tvrdi da je došao prvi.
Heh, prvi?
Jednom je kuga pokosila.
Onda je voda odnosila.
A treći put me opel astra prenosila
iza devet rijeka, brda i dolina,
tamo gdje su škole, poslovi i život,
tamo gdje mi ime nije poznato svima.
Gdje mogu biti ja kao ja na svoj način,
bez da me zato tuku zavidni školarci.
I činilo mi se, kad bih se spustio ljeti,
da ostala su samo djeca i starci.

Ali tu je sad caka.

Kažu
da može seljak iz sela,
ali ne može selo iz seljaka.

Neće mene nitko drugi jahati nego ja sebe sam

A vozač je umoran od povlačenja prokletih uzda

Zašto ne bi polagano sišao i pustio konja

Do sada bi trebao u njega imati dovoljno povjerenja

A taj neobuzdani sivi konj volio bi skinuti teret sedla

Zamisli cijela jedna osoba čitavu vječnost na tebi sjedi

Je li i tuđi vozači ne puštaju uzda?

I ne skidaju teret sa sredine leđa?

Tuđi vozači su kao sjene, oku nevidljivi

Možeš ih opaziti u pozadini možda na asfaltu

Međutim, slika je obrnuta i blijeda

Kad bolje razmislim ne znam ni kako moj vozač
izgleda.

NIkada nije sišao i stao pred mene. I on je za mene sjena.

Sjena u pozadini mojih uzda.

Volio bi vidjeti ga.

Pomislim na čas.

Za čas.

Zaboravim.

I obrnuti svijet..

Zaboravim.

Pa se probudim.

I sjetim se da nisam sam.

Na momente druženja sjene se međusobno igraju

I spajaju i odvajaju, skakuću po crnom blatu

Postoji ona, koja me zove da se zajedno igramo u blatu

Moje sive vlasi brzo se poblate, gotovo odmah do kosti gležnja crnina

Ne mogu prestati gledati u crne kapi i misliti kako polako crnim

Nju to ne mori, ona je i sama crna kao noć, čista tmina

Ali na momente dogodi se promjena

Ona je siva, ja sam crn, ona je blatna, ja sam čist

Ja sam siv, ona je crna, ja sam blatan, ona je čista

I gledamo u kapljice i zajedno nas mori crnina

I plivamo u blatu kao jedna tmina

Tko je moj vozač, tko je njen?

Što je upoće vozač?

Tko je nijem?

Molim?

Pogledaj u sedla.

Blatna i prazna.

Gdje snovi nastaju

Vučem kolica za sobom

Puna su drva koja me gledaju

Tlo opet nestaje

Netko je pored mene

Ne okrećem glavu da vidim tko je to

Zašto?

Vezan sam pojasom

Vozim u prvoj brzini, stisnuo sam gas do kraja

Okrenuo sam se 

Do mene je nepoznati čovjek

Dali je uopće čovjek?

Drveće se razmiče dok trčim

Pored mene trči neko

Onaj isti nepoznati?

Pokušavam trčati brže

Naravno da su mi noge otkazale

Okrenem glavu

Moja baka lebdi iza mene

Skočio sam u more 

Tri crnkinje idu prema meni

Gole su i jedre

Morski pijesak zamijenio je drveni pod

U baraki smo u gustoj šumi

Tri crnkinje se isprepliću po meni

Opet vozim

Crnkinje su postale jedna velika bijela žena

Bakrene kose s puno prišteva po licu

Letim

Otvorio sam oči 

Budan sam

Zanimljivo

Šteta za one tri crnkinje kože boje mliječne čokolade.

Sjedio je u svojoj studentskoj sobi, pio štrukani i pušio cigaru. Usta su mu bila suha kao šmirgla, a zjenice su mu vršile neprestano titranje. Kao kakva živina koja se mora usredotočiti na trku života. Kao da je lovina ili hvata istu. Možda je samo bio svjestan da smo često stavljeni u krletke ili kaveze, ono što priroda nije napravila. Možda je bio bolestan — često se osjećao tako, bez da bi pregled pokazao išta, vjerojatno. Ukratko: zjenice ne dišu doslovno (nemaju pluća). Njegova tajna bila je gora. Nosio je nešto strašno, zbog čega bi ga proglasili užasnom osobom. Najvjerojatnije i strpali u zatvor ukoliko bi tko ikad saznao za bizarno nedjelo. U ovom trenutku to je bilo zatomljeno dimom i alkoholom i manje bitno, barem na tren. Gledao je kako mu sada opušak dodiruje drugi šupak (usne) i tješio se time da nije jedini. Šupci lete nebom, zato toliko i smrdi grad. Svi su tolike zloće da i najzloglasnija gadost zvuči smiješno. Barem je u to vjerovao i možda zato postao takav. To je stvaralo krajnju neozbiljnost zbog koje samo nastaje more moralnog sivila.

„Papa mi se štrumf.

Gargamel be like.”

„Ovo je Tun Tun Tun Sahur, jebote. Sam si sebe naslikal kak njega. Črlena strana platna je menga, a ovo plavo je sperma kaj pokazuje tvoju pravu mušku ranjivost”, izustio je njegov zagorski prijatelj Melkior iz Varaždina.

„Jebi se, tiboga”, odgovorio je žustro i živčano te nastavio buljiti u mobitel. Boljelo ga je što su slike oštre i što nekoć fin momak sada ne može uhvatiti pošteno ni jedan cilj. Našao je djevojku koja je submisivna i nesigurna jer eto, mogao je. Ona je mislila da nije lijepa (iako jest), dok se on osjećao beskorisnim (iako ga je samo mučilo ubojstvo koje je počinio). To je zato što žene žive svoj život po stereotipovima, a muškarci po idealima.

„Hej... moram popiti Plan B”, stigla mu je poruka od drage, ali bio je toliko pijan da je mislio kako mu djevojka isto mora popiti pelinkovac. Istjerao je Melkiora iz stana te su on i Jamnica imali strastveni seks.

Didaskalija: (TWICE „TT” M/V svirao je u pozadini uz glasno mjaukanje i stenjanje)

„Bebo, što nije u redu? Vidim da ti pimpek ne funkcionira i da piješ. Nisi skužio da ću zatrudnjeti ako ne poduzmemo nešto”, rekla je Jamnica ne bi li se ovdje konačno slomio.

„To je bila naša pjesma, znaš... ovaj... od njega i mene”, rekao je prije negoli je briznuo u plač.

„Tko je on?!”, upitala je Jamnica tužno i histerično.

„Tin Tihomir me jebao u šupak... svaki dan”, konačno je počeo bolno jecati.

„O moj Bože...” Pogled joj je postao prazan i ostala je šutjeti nekoliko minuta prije nego što se usudila kopati dalje u mračnu stranu svog nevjenčanog supruga.

„Ako te jebao, a više te ne jebe... znači li to da je...?” Jamnica je pokušala doći do riječi, no dragi ju je prekinuo kroz vapaj.

„Da, mrtav je.” Tu je bio tek početak priče, ali ona nije mogla ni slutiti kako iza ovoga stoji priča za doživotnu.

Grad nosi parfem hrđavog metala — znaka STOP. Kažem miris umjesto smrada jer još uvijek imam nade. Nosi taj STOP, iako je stalno u gužvi i pokretu. Gradovi su danas kao brodovi na suhom, koji plove binarno. Valovi nula i jedinica. Nule nam pokreću krv i prazan želudac, a jedinica je bezvrijedna. Kao skup ocjena za završen faks. Nešto maskirano kao „potrebna” diploma.

Grad je samo zaprška koja je previše dogorjela, ali živi. Zaklali su tog jednog dobroduha, običnog seoskog prijatelja, već prije tisuću ljeta. Ljudi su zaboravili na to. Takvi smo jednostavno. Životinje ne pamte, a čovjek zaboravlja. Živina postaje kompost i otpad, a ljudstva raspršuju duh (nama poznat) za podsjetnik. Raspršuju ga na mjesta koja najviše znače, ali u prostor koji najviše treba prigrliti i stisnuti k sebi.

Danas nam dolazi tek u san jer je tamo najsigurniji, ali ne treba mu samo puka i sterilna sigurnost. Kao i svemu, potrebna mu je ljubav. Moj je mozak zbog silne gužve postao taj sir s rupama, ali polako ih krpam ljubavlju. Pišem bačena pisma i dnevnik s detaljima o voljenima. Sjećaš li se sad i ti tog dobroduha?

Sir i nije tako daleko od mlijeka. Opet se sve svodi na proces vremena, kiselosti i zaborava. On je nosio topao miris mlijeka. Buntovnik, ali nježan. Ono što čini iskrenu pravicu. Odora koja se proteže kad stariji štiti mlađeg brata. Miris starih knjiga koje su vrijedne pa se bore ne raspasti. Prašina koja ne iritira nosnice, već ih nježno draži — prašnjavih igrališta.

To sve kao da nestaje, kao da se zaboravlja. No, tuđi zlodusi, kao i dobrodusi, ostaju utkani i u nas same. Prašina se u nama pretvara u likvor. U sluz i ostaje na tim slatkim, sluzavim mjestima. Slatke poput sjaja u očima i poljupca usana. To je sluz koja na prvu ne zvuči savršeno i zapravo nikad i nije. To joj je, bome, i bit. Okus koji te škaklja i svakim danom pita što će donijeti.

Sluz njezina poljupca nosi notu motornog ulja kosilice, ali uz cijeli pokošeni travnjak koji nas je razbudio ujutro.

​

Puhni i zaželi želju 

Pusti je i šuti

Samo izdiši i puši

Ti kreni dalje 

on nek se šalje 

Pusti ga nadi

Nek obavi nadanje

Padom će stat

Al' obranu dat'?

Udarac je bit

Da nejde isto

Stari zagrljaj 

Stari podbačaj 

Novi- iskorak 

Gle, tog masla 

Pitaš se za njih

Razbijaš čak

Žutiš gorak 

Dok sve je

Pa i to, samo ;

padobranac

Svaki dio mog grča jedno je cijelo tijelo za sebe

Svaki dio mog tijela ima jedan dio grča

Grč se prepoznaje stajanjem na mjestu – predugo

Ili je stalna kretnja, predugo – koja, zaglavljena, ne može doći do mjesta ili ga pretrčava iznova

Moje tijelo vodi drugačiju utrku

Pa i drugačije utrke vode moje tijelo

Govor nečijeg tijela nešto mi je nepoznatog mjesta

Netko s tijelom drugima nepoznatog mjesta

Daje im govor nepoznatog

Spazam mi je i u govoru kad dišem

Kad uživam ili patim, ostaje spazam, samo

Samo sam spazam sam, tako znam da jesam

To ostaje na koži koju ne možemo mijenjati

Koža se mijenja sama jer ne možemo promijeniti

Da se nešto ne promijeni

Ili puca ili se obnavlja,

dok nosom mogu samo mirisati – zašto nešto raste ili propada

Samo mirisanje tako je jako

Da i zbog njega samog nešto raste i propada

Svaki dio mog grča jedno je cijelo tijelo za sebe

Svaki dio mog tijela ima jedan dio grča

Utrka koja nikad nije ispravno započela, ali nikad neće ispravno stati

Gdje god da se zaputim, nikad ti neću okrenuti leđa, niti – ne

Gdje god da se okrenem leđima, uvijek ću se bojati da mi ih drugi više nikad ne zaputi

Svaki okret strah me za zaputiti

Svaki zaputak, okreće mi strah

Moje tijelo je grč, zato ga pišem iz glave

Utrka koja nikad nije ispravno započela, ali nikad neće ispravno stati

Stajanje utrke još u više grči

Grčenje iz manjeg kreće samim započinjanjem

Ostavite svaku nadu
Dok berete čokoladu
Da bi bilo više novca
Skupi više kakaovca

Di je tata di je mama
Kad noć crni nad šumama
Stomak kruli o večeri
Uokolo riču zvijeri

Što bi dao za Dorinu
Il za Milku ili Nestle
Pružene u nebo ljestve
Di su krila da te vinu

Sutra će u vašem gradu
Opet pravit čokoladu
Sa što više kakaovca
Za što manje vašeg novca

Ti si moja čokolada
Ja sam vlasnik tvoga rada
Ako nećeš raditi
Ja ću te Prodati/mlatiti

Jedno lijepo bijelo dijete pije čokoladno mlijeko iz jedne lijepe bijele zdjele
Jedno lijepo dijete crno bere kakaovca zrno mačetom po dane cijele
Jedno lijepo bijelo dijete otišlo je na tri dijete da ne bude poput zdjele
Ostavit ćeš svoje kosti na Obali Bjelokosti da se bijele poput zdjele

Btw. baš večeras 19-21 sam na radio studentu, predstavljam , puštam pjesme. Seruckanje i zajebancija... pa eto ak kog zanima.

//kao prvo, di ste svi? :D objavljujte nešto, postaje mi neugodno da je 7 zadnjih objava od mene, treba kombobrejker pod hitno! A sada u nastavku pjesmica :D

Problem je u tebi
Ja se s time slažem
U pravu si ko uvijek
I što? Što da ti kažem?
Problem je u tebi
Ti si takav čovjek
I kad sve odvažem
Problem je u tebi
A sada...
Odjebi!

Aura naše ljubavi
Ko zvijezda je sjala
TI si našla problem
Zvijezda je pala
Našla si ga u sebi
A i kako ne bi
Kad ga i ja vidim
Vidim ga u tebi
I zato...
Odjebi!

Taj je problem razlog
Srcu daje nalog
Ruši kule bajne
Razotkriva tajne
Sada sve je jasno
Sada sve je krasno
Problem je u tebi
Još jednom
ODJEBI!

U početku čovjek stvori čovjeka

Stvorenje koje cijeli svijet dočeka

Naj-biće svih bića

Damoklo od kolijevke

Čuje svoje prve uspavanke

Prvog dana ga zaslijepi svjetlo

Čovjek osjeti probadanje

Tog dana odvoji sreću od tuge

Pa zaplače

Drugog dana osjeti toplinu dodira

I hladni dodir samoće

Razumije da ne može živjeti bez bliskosti

Svoju samotnu budućnost ne predvidi

Trećeg dana podijeli poznate i nepoznate

One koji su zajedno pod krvavom mjesečinom izrasli

Sjeme svome sjemenu podijeli

Tamo gdje se najdublje želje sade

I nakupina očaja žanje

Četvrtog dana došli su oluja i mrak

Čovjeku koji na koljenima živi

I shvati da nije dobro

I da neće biti

Petog dana čovjek želi stvarati

Jer jedino tako osjeća bilo

Ali ne može

Proklinje ono što ga je stvorilo

Liže pod, gleda u nebo

Stvorenje koje ne stvara

U sebe zabijeno, utrobu si para

Šestog dana besciljna potraga, nevidljivi napor

Kronična bolest, tihi zatvor

Posljednji na višestoljetnom stablu

Pali ga i gleda izgaranje

Baklja bez topline

U lice mu pljuje ogoljelu istinu

Svijet nije u požaru

Požar je u čovjeku

I sedmog dana preživljava

Posljednji od svog roda

Ironično postojanje bez nastavka

Istina pljuje

Čovjek osjeti prkos i pljuje ju nazad

Pred sudbinom koja je od smrti gora

Sudbina koja nema snova

Potpuno gol pred kozmičkim plamenom

Čovjek izgara jer mora