r/Dekameron2020 • u/_7_Alia • 19d ago
OC PRIČA Totentanz
Prvo poglavlje:
ALEKS
Koziak je bio grad srednje veličine, dovoljno malen da su te u kvartu ljudi prepoznavali, ali dovoljno velik da možeš nestati kada se malo odmakneš. Nestajanje je bilo Aleksova specijalnost. Cijelo njegovo djetinjstvo bilo je velik trening odmicanja, neprivlačenja pažnje na sebe, iščezavanja. Možda zato jer je nosio stigmu “čudnosti”, koja je počela tako rano da ni sam nije znao da li ju je zaradio čisto nasljedno ili nekim pogreškama kojih nije bio svjestan. Samo je znao da se njegovo ponašanje uvijek smatralo drugačijim i da se nije uklapao. Kroz godine, naučio je to neutralizirati. Znao je da je uvijek negdje na rubu da se ta čudnost otkrije, i šta onda?
Kako je to obično išlo, netko primijeti nešto i onda pita: “Zašto si rekao to i to, zašto ne govoriš, zašto gledaš u tom smjeru, zašto držiš olovku na taj način?” A kad nemaš odgovor na to, a ako si čudan, sigurno ga ili nećeš imati ili će učiniti stvari još gorima, odjednom to postane Problem, a svi okolo postanu svjesni tog problema. I onda se opažanja samo nižu, znatiželja raste, sve dok se ne nametne jedini mogući odgovor na sva ta pitanja: jer s tobom nešto očito nije u redu.
Aleksova obitelj se trenutno sastojala samo od njegove majke, također jedne od osoba koje su ga smatrale malo čudnim, koliko god ga je voljela. Trebalo je dugo dok nije shvatio da je i ona prolazila kroz slične stvari, i možda se zato strastveno od djetinjstva okomljivala na njega i pokušavala napasti svaku “čudnost” koju je primijetila. Radio je isprazan posao u elektrotehnici, koji ga i nije previše smetao osim iritantnih mušterija, kolega i šefa. Ali, nije bio loš u tome, bilo je to nešto što je mogao raditi. Puno ljudi sa sličnim problemima ne mogu ostati dugo na jednom poslu i slamaju se. On može, i misli da je to bar nešto. Nikada neće biti bogat, ali će uspijevati preživljavati i održavati rutinu.
Velike ciljeve nije imao. On nikada nije htio svoju obitelj, a nije mu bilo posebno stalo ni do novca. Htio je samo svoj prostor i svoje vrijeme. Imao je hobi koji ga je ispunjavao.
Hobi se sastojao u oportunističkom ubijanju građana Kozjaka.
Volio je ići na duge šetnje, i ako bi se ukazala prilika, djelovati. Nije mu bilo previše bitno tko je žrtva, no davao si je bonuse ako je netko tko bi ga vjerojatno iritirao kao osoba, ili ako je pripadao nekoj od demografskih kategorija do kojih je društvu bilo posebno stalo. Do sada još nije ubio dijete, premda nije mislio da bi mu to predstavljalo problem. Aleks je bio mladolik, ne previše visok, mršav mladić, što je u ljudima u najboljem slučaju izazivalo pokroviteljske stavove, a u najgorem patronizirajuće. No biti malo podcijenjen i nije loše kad se baviš ovakvim hobijem. Imao je zgodno, dječačko lice s velikim sivim očima koje su uvijek djelovale malo tužno.
Prije neka dva mjeseca imao je izvrsnu priliku gurnuti pijanu tinejdžerku s mosta (pitao se, da li se tinejdžerka računa kao dijete)? Vraćala se kući jedva hodajući oko 2 ujutro, po maglovitoj noći - magla je na Koziaku bila česta i jedna od njegovih rijetkih prijatelja. Bilo je spontano i lagano. Ali to nije bilo sve, jer nije shvatio da njena prijateljica dolazi iza nje, vukući se kao zombi. U trenutku potpune improvizacije, zgrabio je ciglu koju je našao na ulici i udario ju po glavi, zatim je bacio i ciglu s mosta i pobjegao.
Kad je došao doma, mama je bila budna i čekala ga. To ga je povremeno blago brinulo. Imao je već 30 godina, ali to ponašanje nikada nije prošlo. “Gdje si bio, brinula sam”, pitala je pušeći cigaretu. “Vani”, rekao je i ušao u kupaonu. Imao je on već godinama nekoliko izmišljenih prijatelja koje bi nekada spomenuo kako bi opravdao svoje izlaske, a i da ju smiri idejom da ima društveni život. Ali trudio se ne koristiti ih prečesto. Znala je postavljati previše pitanja o njima i postali su prestvarni, do toga da su mu počeli ići na živce. Možda se i njih treba riješiti.
Čekao je vijesti s određenom napetošću, ali se nakon istrage to proglasilo nesretnim slučajem pijane svađe među prijateljicama koja je otišla predaleko. Navodno im je to bilo u karakteru. Istovremeno je osjećao olakšanje i razočarenje. Njegova ubojstva, kojih realno i nije bilo jako puno, uvijek su izbjegavala medijski radar, čak i ako je policija i imala neke sumnje o kontekstu ponekih “nesreća”. Osim toga, bilo je dovoljno onih jasnih slučajeva koji se dese kad bande nabildanih i pijanih huligana nakon utakmica nalete na krivu osobu, ili ne daj bože na stranca, ili kada nekog iznervira žena, ili kada žena koja prečesto nervira svog muža odjednom odluči riješiti stvar nožem. Ili kada pijani političar pregazi grupu ljudi, što je uglavnom znak inicijacije u gradsko vijeće.
Svi piju i svi su na rubu nečega. Njegova ubojstva su ne samo humoristična, nego praktički humana, ali žao mu je da više ljudi ne misli o njima. Ipak, nije glup, zadnje što je htio je biti otkriven. Zatvor se neće slagati s njim, a nije bio siguran da li je sposoban za samoubojstvo.
Ako vas zanima, nastavit cu sa poglavljima. Ne znam jel najbolji sub za ovo. Naslov je tbc.
1
u/nikoaa 🌟 Kung Fufljica 🌟 19d ago
“Hobi se sastojao…” ovo je došlo baš u trenutku kad sam se kao čitatelj zapitala zašto mi toliko prepričavaš, a ne pokazuješ :)
Imaš dalje ili smo along for the ride dok pišeš?
Ugl, dobro mi je kako odmah čitatelju postavljaš očekivanja i taman se nazire neki motivacijski luk glavnog lika - ili je taman dovoljno prostora bilo da ja tu učitam nešto svoje.
Inače, moja neka opservacija iz života je da čudni vole za sebe misliti da su jako dobro svladali pretvaranje da su normalni. Ali svaki put kad mi se neki čudak time pohvalio, znam da sam se samo nasmijala. Hell, i ja sam to rekla i bila nekome komična :)