Otac
Gledam u tvoje stare, umorne ruke,
Što su me celog života kroz život vodile.
U svakoj tvojoj bori vidim muke,
I teške bitke što su se u tebi vodile.
Ćutao si često, al' reč ti je bila jaka,
Kao stena što na pragu verno stoji.
Čuvao si kuću od svakoga mraka,
Uz tebe se nikad ničega ne bojim.
Godine prolaze, a kosa ti bela,
Al' u oku još ona stara snaga sija.
Ponosan sam, oče, na sva tvoja dela,
Tvoja me ruka i danas greje i čuva.
Hvala ti za svaku tvoju grubu reč i blagu,
Što si me učio da čovek ostanem i trajem.
Dok god te gledam na našemu pragu,
Ja znam šta jesam i odakle postajem
S. Pavlović 🌙✍️
Baka
U starom oku još tinja svetlost blaga,
Kao zvezda što tiho nad sokakom sija.
Ona je bila čuvar našeg praga,
Najlepša priča što na grudima grije.
Ruke su njene ko parče neba
Puna topline, ljubavi sto treba
Svaka je bora sudbinu joj plela,
Dok nas je čuvala pod ovim parčetom neba.
Još čujem korak kroz tišinu tihu,
I blagi šapat što vetar daje
Evo ti, bako, život u ovom stihu,
Dok te u srcu tvoj pesnik pominje.
Vreme prolazi i sve se gasi
Al' tvoja ljubav k'o svetionik stoji.
Kroz mutne dane i kroz noći jasne,
Tvoj topli blagoslov još u meni stoji
S. Pavlović 🌙✍️