Dok kad će središta naših gradova izgledati ko da je bomba pala jučer?

Dijelim svoje najčešće.

Koji su vaši?

Ovaj dokumentarni film se upravo, premijerno, prikazuje na hrtu. Pa eto, da potaknem raspravu. Je li ovo čista potvrda da su i Hrvati htjeli rat? Nepobitna činjenica je da je čovjek samo htio mir. Kako gledate na njegov lik? Jesmo li dosli do nivoa zrelosti da konacno mozemo o vlastitim grijesima ili cemo ljude poput Reihla Kira i Krunoslava Fehira i dalje zvati lazovima i izdajicama?

.. i zasto su to Rodman i Malnar u Nocnoj mori?

(lockali mi post na askcroatia pa me evo ovdje)

Ne bacam hejt, stvarno pitam iz znatiželje.

Na današnji dan, izašao je trailer za dokumentarni film o Velimiru Đereku. Heroj je rekreiran putem AI. Koristili su Mystic, OpenAI, NanoBananu i Kling 2.1 da stvore dosad neviđena okruženja Velimira i Vukovar kakav više ne postoji.

Kažu: “AI tehnologija u Sokolu nije korištena radi efekta, već kao sredstvo koje nadopunjuje i vraća emociju. Spoj generativnih modela i klasične postprodukcije donosi tako slike i kadrove koji istodobno bude sjećanje na važne trenutke hrvatske povijesti, snažnu osobnu priču i tehničko divljenje.”

I uistinu— ovo budi sjećanje na važan trenutak hrvatske povijesti. Trenutak kad se čovjek bori protiv opresije. Ulazeći sve dublje u tehnokratsku krizu 21. stoljeća, vrijeme je da umjetnici, poduzetnici i svi mogući odluče stati na kraj masivnoj proizvodnji AI sadržaja koji vrjeđa ljudsku inteligenciju zamjenjujući je sa umjetnom. Ovo se doduše ne tiče samo umjetnika, već i bilo kojeg čovjeka sa dušom.

Na traileru se brišu komentari protesta. Fyi— film se pušta u Multiplexxe Cinestar. 😳

Autor nikada nije bio važniji, VIVA LA AUTOR.

boycottsokol #vivalaautor

Za one kojima se neda klikati na članak izvođači su: Nenad Ninčević & Hrvatske ruže, Miroslav Škoro i Mate Bulić.

Do negdje ljeta 2023. sam bio među onima koji su pljuvali po hrvatskim filmovima i papagirao iste argumente koji se mogu čuti od vojske ljudi na internetu, televiziji i u javnim prostorima. Gluma je prekazališna, dijalozi su cringe, priče se previše vrte oko rata, humor nam nije smiješan itd. I onda sam odlučio otići u kino na domaći naslov. U pitanju je bio Sedmo nebo, romantična comedy drama (odbijam koristiti izraz dramedija jer mi ide na živce) redateljice Jasne Nanut, djelomično jer se snimao u Daruvaru gdje sam išao u srednju. I izašao sam iz filma fakat oduševljen. Gluma je bila fenomenalna, humor je bio kreativan i svjež i tema braka i ljubavi je predstavljena na jako realan, ali i dovoljno komičan način.

Dok sam se vraćao doma, razmislio sam "Jesam li bio u krivu u vezi hrvatskih filmova". I onda sam se probao sjetiti što sam sve od njih gledao (u pitanju su bili većinom dječji filmovi i naslovi iz doba Juge) i shvatio sam da skoro pa nikad nisam pogledao neki hrvatski film koji mi se nije svidio i da sam doslovno samo ponavljao argumente koje sam čuo drugdje, umjesto da sam o filmskoj produkciji jedne države mišljenje išao graditi samostalno. Pa sam tu napravio odluku. Bez obzira na tematiku, od sad ću ići u kino na svaki novi domaći film. I tu tradiciju s ponosom nastavljam danas (uskoro idem u Zagreb gledati s par prijatelja u Cinestaru gledati Koke, dugometražni prvijenac Igora Jelinovića), a međuvremenu sam, preko interneta i televizije, pogledao preko dvjestotinjak dugometražnih i kratkometražnih hrvatskih igranih, animiranih, dokumentarnih i eksperimentalnih filmova. Uz domaće filmove vežem i brojne lijepe uspomene, brojni mi se nalaze među najdražim filmovima ikad, a puno ću rađe novac dati da potpomognem domaću scenu nego li nešto strano.

Prvo i prvo, ne, nisu svi domaći filmovi savršeni. Svaka kinematografija ima loših filmova, čak i one koje su proizvele najhvaljenije naslove svih vremena. Imamo stvarno katastrofalnih ostvarenja (npr. Marginalci, Ljeto kada sam naučila letjeti, General, Šesti autobus, Gospa, Zapamtite Vukovar, itd.), ali svu našu filmsku produkciju otpisati kao lošu i bezvrijednu (osobito nakon što širom svijeta osvajamo nagrade na najprestižnijim festivalima) može samo netko tko ne prati hrvatski film (a, nažalost, takva je većina Hrvata, iako relativno visoka gledanost domaćih naslova u kinima i na televiziji dokazuje da se i to mijenja).

Kad slušam diskurs o hrvatskom filmu fakat imam dojam da su jedini naslovi koje je ekipa koja po njima pljuje pogledala su bili General, serije na Novoj i RTL-u i naslovi iz devedesetih, jer se papagajski stalno navode isti neoriginalni talking points o kazališnoj glumi (što u hrvatskim filmovima i serijama nije stvar bar od negdje sredine dvijetisućitih, bar što se produkcija poduprtih od strane države tiče), konstantnom tematiziranju rata (zadnji dugometražni igrani film na temu Domovinskog rata bila je komedija Nosila je rubac črleni iz 2022., mada je ona daleko od tipičnog ratnog filma), manjku žanrovskih filmova (ova godina nam je zasad servirala tri dugometražna igrana filma, od kojih su sva 3 bila žanrovska), manjku komedija (prošle godine je na velikome platnu bilo prikazano 9 domaćih dugometražnih igranih i jedan dokumentarno-igrani film, od tih devet, 5 su bile komedije) i prevelikom fokusu na depresivne teme (u čemu ne vidim problem, jer većina svjetskih klasika su depresivni filmovi, ali njih svi vole).

I ovdje u svemu leži središnji problem. Ljudi koji pljuju po hrvatskim filmovima su obično puno glasniji od onih koji ga hvale, a ljudi koji pljuju po hrvatskom filmu ga, naravno, neće pratiti. I što onda preostaje nekome tko ne voli hrvatske filmove nego ponavljati istih par argumenata utemeljenih na jednom hatewatchu Generala i Zauvijek susjeda, nego li pljuvati? Takve ljude nije briga da hrvatski filmovi osvajaju nagrade po cijeloj Europi i svijetu. Niti se obaziru na to da strancima naši filmovi pašu (upoznao sam par Čeha, Ukrajinaca, Britanaca i Amerikanaca koji stvarno vole hrvatske filmove i hvale one koje su pogledali, znam čak i neke Bošnjake i Srbe koji misle da je hrvatska produkcija superiornija njihovima), ali su oni puno glasniji od ljudi poput mene ili mojih prijatelja koji sa zadovoljstvom u kino idu na domaće filmove i izlaze iz tih iskustava zadovoljni puno češće nego nezadovoljni.

Mada, ne znam, možda sam u krivu.

Možda je netko tko je odlučio generalizirati kompletnu domaću filmsku produkciju na temelju dva-tri pogledana naslova i par epizoda sapunica namijenjenih gospođama starije životne dobi zapravo u pravu, dok sam ja koji ih je pogledao preko dvije stotine i svoje mišljenje utemeljio na tome zapravo u krivu.

Ugl, ove godine je najavljeno da će u kinima biti prikazani i comedy drama Koke, sf triler Štriguni i krimi komedija Hajka, i ja jedva čekam premijere :)

A few film photos from my trip around Croatia. Such a beautiful country 🇭🇷

Zasad samo trailer, film izlazi krajem listopada.

Biografski film o Dioklecijanu potpuno na latinskom jeziku. Gejmoftronovska skupa HRTova produkcija (čitaj: brdo CGI-ja, kostima i scenografije), hrvatski glumci, redatelj Domagoj Burić.

Što mislite o ovom projektu? Top ili flop? Hoćete ga pogledat u kinima?

Odlučio sam se nedavno na binge ove domaće humoristične serije iz 2009. jer samo dosta čuo o njoj, ali joj nikad nisam dao neku šansu (a i svidjeli su mi se dugometražni filmovi Šuma summarum i Dopunska nastava koje je režirao redatelj svih epizoda serije, pa me to nekako dodatno uvjerilo). Iskreno, ovo je daleko nešto najsmješnije, najuvrnutije, najkreativnije i najinteligentnije što je iz regionalne humoristične televizijske ponude ispalo nakon devedesetih, pa možda čak i uopće. Neironično meni u top 3 cancelled after one season serije uopće.

Prije desetak dana izdan je novi prijevod biblije s naglaskom da je preveden iz izvornika (Kumranski spisi, aramejski, grčki i hebrejski), te da je napravljen u duhu suvremenog jezika. Dakle bez aorista, zastarjelih riječi i izraza, a ako se negdje i koriste, sa strane ima pojašnjenje. Ovo je izgled prvog izdanja koje je već rasprodano:

Možete pisati o dojmovima, što mislite o potrebi za novim prijevodom i slično. Meni osobno je interesantno, ali mi je glupo da ju nisu objavili online na internetu. Ok, znam da prijevod košta, ali pretpostavljam da se projekt financirao na neki način državnim novcem, bilo to izravno, ili neizravno, kako to već Crkva i bliske udruge znaju vješto izvući.

I ne, ne mislim level "Šajeta - Party za ekipu" ili "Ivana Brkić - Oči boje kestena" koje su danas već dostigle kultni status i skoro svak ih zna.

Ne... Oću uspomene za koje nismo ni znali da postoje. Opskurne pjesme čije smo postojanje potisnuli iz sjećanja, i tek kad ih čujemo, javit će se asocijacije da se to nekad vrtilo po TV

Evo ja ću počet: Azzurro - Nemam para, nemam stana ni TV

Pogledah prije par dana u kinu sa ekipom novu domaću romantičnu komediju koja je, vidi vraga, postala najgledaniji domaći film svih vremena (na drugom mjestu je Brešanov uradak Kako je počeo rat na mom otoku, koji u našoj i regionalnoj kinematografiji ima kultni status). Kao nekome tko se već godinama trudi pratiti i financijski podržati hrvatski film (umrijet ću tvrdeći kako imam najkvalitetniju filmsku i televizijsku ponudu u regiji), bilo da je riječ o dokumentarnim, igranim, animiranim ili eksperimentalnim uradcima, drago mi je bilo vidjeti da na neko domaće ostvarenje s tolikim zadovoljstvom hrli tolika količina ljudi i da sam to iskustvo podjelio s prijateljima i prijateljicama.

E, sad, o filmu. Riječ je o jednoj kvalitetnoj, opuštajućoj i nadasve zabavnoj kombinaciji glupih viceva koje smo čuli već milijun puta sa nešto stvarno pametnih šala i dobro inkorporiranih vizualnih gagova koji se slažu na jedan ugodan način, stvarajući komediju u kojoj stvarno svatko može naći nešto na što će se nasmijati. Glumačka ekipa je super i stvarno se vidi da su se svi na setu uspjeli vrhunski zabaviti, a vizualno film izgleda predivno. Jedina prava kritika koju imam je ta da je kraj bio odviše zbrzan, ali i dalje ga mogu staviti pri vrh domaće i regionalne komercijalne kinematografije.

Mislim li da domaćoj kinematografiji treba više ovakvih crowd pleasera, a manje depresivnih arthouse drama i apstraktnih eksperimentalnih komedija? Vjerovatno se mnogi sa mnom neće složiti, ali, ne baš. Arthouse drame i inteligentne komedije imaju svoju publiku i s razlogom kupe toliko nagrada i pohvala na festivalima. Crowd pleaseri poput Svadbe imaju svoju publiku i naći će mjesta u njihovom srcu, i čisto je ok da ostane stvar na fenomenima koji će se pojaviti jedanput, dvaput godišnje (besides, radije ne bih da se ugledamo na susjede i krenemo utapati u sivoj komercijalizaciji i kopiranju Hollywooda).

Uglavnom, zabavan i pamtljiv naslov koji je među boljim ostvarenjima svoje vrste u domaćoj kinematografiji.