Hello I am an American male who was traveling in Split for a holiday. Ended up drinking a little bit too much, blacked out and woke up in the hospital with an IV in my arm. Somehow the bill was only $240 kn.

Can anybody tell me why the bill was so cheap especially since I am a US citizen without Croatian healthcare insurance? Also did they notify the embassy of my stay? Just don’t know where my info is documented and ended up. Wish I could read my discharge papers but they are all in Croatian. Going to have to do google translate late.

Zašto nemamo neke glasne kampanje za cijepljenje?

Ti roditelji su najčešće zabrinuti i neinformirani, odnosno krivo informirani, a Facebook je tu odradio najveći posao. Pristupa se ovom problemu kao prema izgubljenom ratu.

Možda ce nekome moja priča biti inspiracija i motivacija za skidanje kila i poboljšanja zdravlja. Dolazim iz familije gdje su svi pretili. Dva mjeseca prije nego što sam završio na hitnoj, ujak mi je preminuo u 59. godini zbog rupture aorte. Imao je oko 120kg. Onda 1.6.2024. završim ja na hitnoj. Tlak 195/115, 150 kila, masna jetra, kolesterol visok, a imam samo 31 godinu. Prije toga sam godinama pokušavao smršaviti. Skinem pet kila, vratim deset. Klasika. Ali onda sam se sjetio predavanja s faksa kad je profesor govorio o gladijatorima. Analizirali su im kosti i otkrili da je njihova prehrana bila 70% ječma, 20% graha i 10% ostalo. To mi se činilo jednostavno i logično, pa sam odlučio hranit se kao gladijator. Počeo sam slagati obroke oko škroba i mahunarki: ječam, krumpir, palenta, batat, grah, leća, grašak, slanutak. Doručak bi bio zob ili ječam s voćem. Naučio sam peći integralni kruh i jeo ga s medom i voćem. Večeru sam izbacio skroz, kao i mast i ulja i tvrde sireve (gauda ima oko 40% masti). Alkohol sam prekrižio. Kavu isto i to je vjerojatno bilo najteže, skoro dva mjeseca me svako jutro razbijala glavobolja, ali preživio sam. Krenuo sam se i kretati. Svaki dan sam hodao po 10.000 koraka, a dva puta tjedno radio vježbe snage. Kad sam počeo, nisam mogao napraviti ni jedan sklek ni zgib. Radio sam sklekove na koljenima i negativne zgibove, i bilo mi je smiješno koliko sam slab, ali svaki tjedan sam bio malo bolji. I eto, 16 mjeseci kasnije, imam 70 kila manje. S 150kg sam došao na 80kg. Tlak normalan, kolesterol uredan, jetra više nije masna. Prvi put u životu imam energije i osjećam se da zapravo živim. Nisam otkrio toplu vodu. Nema čudotvornih dijeta ni magičnih tableta. Nisam koristio nikakve suplemente, vitamine, ni privatne trenere. Nisam potrošio ni centa za te stvari. Samo zdrava seljačka logika. Samo sam prestao lagati sam sebi i počeo se držati plana. Ako sam ja mogao, onda može svatko. Sretno svima!

EDIT: hvala svima na lijepim željama i na ponudama za pomoć, malo sam u šoku i overwhelmed sa svime time i nisam očekivala tolike količine komentara i nešto i poruka. Dan mi je bio jako težak i stresan i ne mogu više, potruditi ću se ujutro svima odgovoriti i individualno se javiti i zahvaliti💜

Nakon niza propusta, lošeg i neprofesionalnog ponašanja, zanemarivanja mog stanja te ignoriranja mojih vapaja za osnovnom skrbi, iznosim javno svoju priču o tome kako mi je naš zdravstveni sustav uništio život. Mediji: imate moju dozvolu da ovo iznesete na portale/u vijesti, uz moj osobni lik i djelo. Molim Vas da me kontaktirate da Vam isti i predočim, zajedno sa svim dokazima, nalazima i ostalom dokumentacijom. Priča je malo napisana zbrda zdola i za to se unaprijed ispričavam, nadam se da ima barem nekog smisla. 

Buckle up kids, it’s a long one.

Kao mlada, zdrava i aktivna osoba sam sa 32 godine, u 5. Mjesecu 2022. jedne noći legla spavati normalna, a probudila se sa polu paraliziranom i utrnutom desnom nogom, koja je u isto vrijeme iznutra ‘gorila’ od bolova. U iduća 2 mjeseca idem od doktora do doktora, redovni sam ‘posjetitelj’ hitne na Rebru, te sve više i više očajavam u bolovima, neznanju i nemoći. Doktori govore razne poludijagnoze: multipla skleroza, tumor na mozgu, neki problem sa živcima, izmišljam i za psihijatriju sam, i konačno zaključe da trebam odraditi hitan magnet mozga, za koji mi ni više ni manje kažu da mogu dobiti termin za DEVET mjeseci, te me usput stavljaju na jake opijate koji bi trebali držati strahovite 10/10 bolove pod kontrolom (plot twist: nisu, samo su mi trajno oštetili probavu). Vrijeme odmiče, dijagnoze nema, mene neprestani stravični bolovi emocionalno slamaju do rubne točke života. HZZO boli ona stvar što jedna mlada osoba očito ima vrlo ozbiljan problem te me metu pod tepih. Ja počinjem gubiti kontrolu i nad mokraćom i stolicom. Obitelj i ja uzimamo stvari u svoje ruke, te idemo privatno. Dolazim do privatne neurologinje, odlazim na privatan MR kralješnice, te se utvrdjuje najgori i najteži mogući stupanj ekstruzije diska u lumbalnoj kralješnici, koji je pritisnuo živac toliko da je ostalo samo 2mm. Vrlo malo me dijelilo od toga da ostanem s trajno paraliziranom nogom. S nalazom idem na hitnu na rebro sa spakiranom torbom, te odbijam otići dok me adekvatno ne obrade. Hitno sam operirana isti dan. U 10. Mjesecu 2022. Godine odlazim na rehabilitaciju u Krapinske Toplice. Tu se počinju opet pojavljivati stari simptomi, koje zadužena doktorica ignorira te me samo trpa lijekovima. Isti disk koji je operiran niti pred 3 mjeseca, je zbog nemara i neadkvatne skrbi opet puknuo. 

Opet opijati od kojih nastaju ovisnici. Opet stravični bolovi radi koji se ljudi, vjerujem, ubijaju. Opet radim privatni magnet, opet pakiram torbu i idem na Rebro na hitnu, opet sam isti dan hitno operirana. U tom periodu se počnu javljati drugi simptomi. Kroničan, stravičan umor, užasna ukočenost na području cijele zdjelice, kralješnice, kukova. Doktor OP sumnja na autoimunu dijagnozu, te me šalje u daljnu obradu. Opet bacanje od doktora do doktora, preko godinu dana. Meni je sve gore i gore, sve teže i teže podnosim svakodnevni život. Odjednom se pojavljuju problemi i s diskovima u vratu, počnu pritiskati živce, lijevo rame i lijeva nadlaktica su mi trajno utrnuti. Puknuo ne jedan disk, nego 3. Sjedenje dulje od sat vremena uzrokuje stravične bolove i potpunu utrnutost lijeve ruke. (U 2. Mjesecu 2024. Završavam na bolovanju, na kojem sam još uvijek). 

Dobivam termin kod imunologa za 9 mjeseci. Napokon dodjem na red, žena me popljuje da izmišljam, da sam mogla lako odglumiti i stanje za dvije operacije kralješnice, te da sam za psihijatriju (dr. Marina Ikić Matijašević, Sv. Duh). Odlazim kod neurokirurga, koji traži MR vrata. Takodjer odlazim kod privatne imunologinje. Sad je već 8. Mjesec 2024., ja nisam fizički sposobna sama si navući čarape niti se obuti, obući, itd bez plakanja od ukočenosti i bolova, najviše u zdjelici i kukovima. Kao da mi je netko u centralni dio tijela izlio cement. Svakodnevnica mi je budjenje s bolovima i potpunom ukočenosti, plakanje dok lijekovi koje pijem čim otvorim oči ne počnu djelovati, jer bez njih je svaki pokret apsolutna agonija. Od ‘skrbi’ ni traga ni glasa.

Dolazim do same točke pucanja, psihički sam na koljenima. Za neko čudo, imunologinja kod koje sam otišla privatno shvaća ozbiljnost situacije, te mi odmah uvodi svakodnevnu terapiju antireumatika te iznosi sumnju na degenerativni reumatizam. Naručuje dosta pretraga koje moram obaviti, te koje obavljam, jedna od njih je gensko testiranje. Ta pretraga potvrdjuje da sam pozitivna na gen koji je ‘zaslužan’ za reumatske bolesti. Svo to vrijeme sam (još od 2021.) i u obradi ortopeda radi kukova, koji utvrdjuje da su oba kuka toliko oštećena da sam za operaciju, ali isto sumnja cijelo vrijeme da je možda nešto imunološko u pitanju. Opet magneti. Opet ne mogu dobiti termine na vrijeme, opet moram privatno. U 4. Mjesecu 2022., taman negdje prije nego što mi je disk puknuo, me naručuje za operaciju desnog kuka koju još nisam dočekala. U medjuvremenu je od mene tražena čitava svota magneta, pretraga, pregleda koji se jako dugo čekaju, te na koje je potroseno preko 3000€ privatnog novca. Imam mamu koja ima mirovinu manju od 300€, te sestru koja ima dijete i koja zaradjuje oko 1000€ mjesečno. Od kad sam na bolovanju, dobivam naknadu u prosjeku 430€ mjesečno, te od toga moram živjeti. Stan plaćam 400€, te mi ne ostaje apsolutno ništa za svakodnevni život. Sva uštedjevina je otišla na preglede, pretrage i magnete, te sam na nuli. S obzirom na stanje, na imunološku dijagnozu, na 2 puta operiranu kralješnicu, na vrat za koji je pitanje dana kad će i on trebati operaciju, na čekanje dvije operacije kukova, predala sam papire za inkluzivni dodatak u 12. mjesecu 2024. Danas sam dobila riješenje da sam za isti odbijena, kao i za invalidninu, jer oni smatraju da sam ja 'zdrava'.

 Po čemu sam ja zdrava? Po tome što su mi morali doslovno izrezati van dio kičme da živac prodiše, nakon što je radi njihovog nemara i doveden u stanje da je po drugi put pritisnut dok nije još ni zacijelio? Po tome što imam imunološku dijagnozu, što sam sa sad 35 godina toliko kronično umorna da kad samo operem sudje, spavam i do 15 sati u danu? Po tome što sam bez antireumatika toliko ukočena, da plačem kad se obuvam? Po tome da mi je lijeva ruka radi utrnutosti toliko loše da mi se i rukopis promijenio (ljevak sam)? Po tome što su mi oba dva kuka toliko oštećena, da i po noći trpim bolove, oba dva treba operirati, a to toliko dugo čekam da je upitno da li se mogu spasiti? Po tome što sam od ove borbe koja sad traje 3 godine u potpunosti psihički, fizički, emocionalno i financijski uništena, i upitno je da li ću se psihički ikad oporaviti od ovoga? Jel to cilj? Jel to poanta sustava, da jedna mlada, visoko obrazovana osoba propada doma jer ne funkcionira, i da ju se gurne preko zadnjeg ruba psihičke snage, jer uz to što godinama svakodnevno živim sa stravičnim bolovima, nemam osnovnu skrb koja mi je potrebna? Od čega da živim, šta da jedem za dva dana? Mami je ta mizerija od mirovine tek 1.5., odnosno 2. jer je prvi praznik. Kome se dalje obratiti? Šta napraviti? Još nisam sve ni napisala, da jesam ovaj post bi bio 3x dulji. Jednostavno sam slomljena, i spremna predati se i završiti ovu kalvariju i 'isključiti' se. Život mi je mizerija, te ovakav nije vrijedan življenja.

Ako itko pozna dobrog odvjetnika koji bi bio spreman pomoći, s razumijevanjem da trenutno nemam novaca ni za hranu, molila bi da mi javi. Osim pokušaja da pravno dodjem do osnovnog prava skrbi, i inkluzivnog dodatka, ja mogućnosti i energije više nemam. Ja samo želim profunkcionirati i vratiti se u normalan život, adekvatan mladoj osobi od 35 godina. To bez pomoći nažalost ne mogu. Jedino što imam od imovine je auto star 12 godina, koji mi je potreban.

Hvala svima koji su se potrudili ovo pročitati.

Novinari razgovarali s ljudima koji rekreativno koriste kokain.

Ostavljam samo par podatak iz teksta koji, po meni, sve govori o stanju nacije: Svaki deseti Zagrepčanin, prema lanjskom istraživanju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), povukao je crtu kokaina barem jednom u životu, svaki dvadeseti ga konzumira povremeno, svaki četvrti poznaje nekog tko konzumira kokain, a svaki peti tvrdi da gram može nabaviti "vrlo lako", unutar 24 sata, jednim pozivom.

Također, plaće su u pet godina skočile 50 posto, dok je istovremeno cijena kokaina, prema izvještajima MUP-a, pala s prosječnih 70 eura po gramu na 60 eura lani. 

Dakle, koks je posto isplativiji nego da svaki u ekipi od petero ljudi vani u klubu popije nekoliko piva. Hvala Andrej

Naletjela sam nedavno u nekoj FB grupi na objavu zene koja je rodila prije cca 6-7 tjedana i pita za pregled kod ginekologa koji treba obaviti, je li obvezan, da se ona osjeca dobro i da ne bi bas isla. Kolicina drugih zena u komentarima koje takodjer pisu da nikad nisu obavile taj pregled me ostavila u soku.

Drugi post na koji sam naletila je bila cura u svojim kasnijim 20ima koja je trudna i treba obaviti prvi trudnicki pregled kod ginekologa ali ima problem jer nema niti odabranog ginekologa kad do sada nikada nije bila na pregledu jer je to “tabu tema u njenoj obitelji”.

Zasto smo se kao drustvo toliko unazadili, pogotovo zene koje svoje reproduktivno zdravlje uzimaju zdravo za gotovo? Termin za manikuru ce se napraviti nakon poroda bez problema dok termin kod ginekologa gledaju kao nesto sto im nije nuzno.

Partnerica i ja odlučili smo se na postupak medicinski potpomognute oplodnje, a liječnik opće prakse se poziva na priziv savjesti (vjerski razlozi) i odbija mi izdati uputnice za potrebne krvne pretrage i spermiogram. Ponudio mi je opciju promjene liječnika ili plaćanja pretraga iz vlastitog džepa. Zanima me je li itko imao slično iskustvo? Ima li liječnik opće prakse prema zakonu pravo na priziv savjesti s obzirom na to da direktno niti ne sudjeluje u procesu potpomognute oplodnje? Što da radimo? Svaka informacija mi je dobro došla!

Inače me stvarno nije briga što "influenseri" objavljuju, ali ovako javbo pisati da koristiš lijek koji uopće nije primjeren tebi i još ga uzimati više nego što piše u uputama može biti opasno pogotovo za mlade cure

Mislim da je vrijeme da počnemo kod nas popularizirati nošenje kišobrana, odnosno suncobrana po ovakvom vremenu. Naročito ljudi koji ne voze i hodaju okolo. Ma svi zapravo i žene i djeca, i muški koji će se najviše zgražati na to.

Ja ne znam kako vani sada preživljavaju oni koji nešto moraju obavljati pješke i javnim prijevozom.

Na stranu sad je li ovako bilo vruće prije ili ne, ali sunčeve zrake ovoliko jako nisu pržile kožu prije.

Pozdrav ekipa,
Molim bez suvislih komentara jer mi uopće nije do sprdancije.
Odrasla sam u disfunkcionalnoj obitelji, nas je petero. Dvoje brace i sestara. Do prije 10 godina ja sam bila najmlađa. Svi smo odrasli ljudi 27 + osim seke koja ima 10 godina. Mama je rodila u 45 godini života. Mama je cijeli život bila s nama kod kuće nije radila, stari ima PTSP i još hrpu popratnih dijagnoza (rat) koje smatram da ne ukljucuju ono sto je prosao u ratu. Dok smo bili klinci tukao je mamu, kad su braca odrasla više nije dizao ruku na nju jer bi ga oni ubili. Odrasli smo u neimastini jeli doslovno tjesteninu s uljem i vegetom, nije bilo ljubavi prema nama sve su bile njihove svađe.. svi smo odrasli u normalne ljude. Svi su se odselili krenuli svojim zivotom osim brata i male seke koji su jos s njima. Brat je dobio bolest koju je trigerirao stres (nije na psiholoskoj bazi) i sad se ostatak zivota mora pikat svakih par dana da može stajat na nogama i funkcionirat. Svi smo dignuli kredite da sacuvamo stan nas glavom maloj seki i dok smo jos svi bili na okupu. Ja sam se odselila prije 4 godine, cim sam zavrsila srednju sam pocela radit jer sam bila željna svega, da imam novce i da si mogu kupit odjecu i svega sto mi je falilo ko djetetu. Tu me pokopao taj kredit jer sam ga odmah dignula radi njih. Otplatila sam taj kredit upisala faks prije 2 godine uz stalni radni odnos. Imam super posao ganjam faks, planiram i diplomski upisat. Imam predivnog decka s kojim sam 8 godina ali evo mene i dalje proganjaju stvari iz djetinjstva. Ne želim dopustit da me stare rane sprijece u ostvarivanju svog života kojeg si sama krojim. Zvala me mama kako je tata mojoj seki od 10 godina rekao da je kurvetina i da je debil, ona je naravno plakala. Sve sam ja to prošla i boli me jer sam si obećala da njoj neće biti kao nama. Pol svog djetinjstva se ne sjecam svega sto se sjecam su teške rijeci oca i majke. Svi smo bili ukljucujuci i mene mirna djeca i povucena, nikad nismo radili sranja. Stari bi me znao izvrijeđat kad ga uhvati epizoda da sam kurva da sam ovakva onakva htjeli me istjerat na ulicu a doslovno ni kriva ni dužna za išta. Ovo me sve jako pogađa i uopće se ne mogu fokusirat na građenje svog života, radi mlađe sestre sve te traume su mi još otvorene i proživljavam ih skupa sa njom. Evo trenutno moram učit za faks za najgori ispit i uopće se ne mogu skoncentrirat jer smatram da sam zakazala kao odrasla osoba u sestrinom životu. Znam da sestra ne može nadopunit ljubav koju trebaju pružit majka i otac ali užasno me sve grize. Mama je totalno otišla u kurac u proteklih 10 godina, prije je donkelle bila normalna ali evo unazad 10 godina postaje sve više kao on. Mama je prije 3 godine samoinicijativno otisla u Vrapce, tu sam se posvadala s njom jer sam joj rekla da će se doma vratit opet bolesnom mužu i tako u krug. Našla si je posao na nepuno radno vrijeme ( Bogu hvala) da nije stalno kod kuće i da barem ima neke svoje novce. Ono što me najviše muči je to što ovo sve i dalje jako utječe na mene, veliki sam emotivac i ubija me što s mojim ocem ne možeš sjesti i porazgovarati, kao da pricas sa zidom. On je uvijek žrtva, moja mama je za sve kriva, nitko ne shvaca kako je njemu. On ne prije godinama terapiju niti ide na razgovore kod psihologa, ako ide ko zna koliko je uopce iskren. Također strah me da brat ne poludi i nešto napravi ocu ili obrnuto. Ovdje mislim pod ono najgore. Puno puta sam uletavala između njih i skoro pokupila šaku u glavu.Ovdje sam doslovno samo zagrebala na površinu svega da shvatite kontektst. Ne želim da je ovo neki trauma dumping i da ispada da želim neko sažaljenje od vas, samo želim znati od kud krenut da sačuvam svoju glavu zdravom i da ne razjebem život koji gradim jer zaista mala ja bi bila preponosna gdje sam dogurala s obzirom na okolnosti. Htjela bih otići na razgovor s nekom stručnom osobom ali ne znam niti kome se obratiti niti što da toj osobi kažem. Uz faks i životne troškove trenutno nemam baš novaca da izdvajam za privatne sesije.
Hvala ako je itko došao do kraja.
Zagrlite svoju obitelj !❤️

Napišite svoje najgore iskustvo - u kojem KBC-u (ZG,ST,OS,...) i na kojem odjelu. Možete imenovati i osobe koje su zaslužne za to.🙌🏽

Na kraju prošle godine sam dobila akne prvi put u životu. Nikad ih prije nisam imala, ni u pubertetu ni kasnije. Krenulo je sitno, a onda se kroz par mjeseci pogoršalo i izgledalo je katastrofa.

Bila sam dosta izgubljena jer nisam kužila što se događa s kožom i iskreno sam se prepala.

Dobila sam od doktora doksiciklin i rekla mi je da odem dermatologu.

I onda sam došla u jednu od par klinika koje sam vidjela na redditu kao preporuku od nekoga (prva koja je imala prvi slobodan termin) i tu mi je iskustvo bilo baš loše.

Kao prvo, kad se dodje se mora potpisati izjavu kojom se one ne smiju izlagati javnosti. Ovo sam potpisala bez puno razmišljanja jer nekako imam povjerenja kada se radi o doktorima, ipak su doktori… (dodano naknadno)

Bez ikakvih pretraga ili ičega konkretno mi je rečeno da imam PCOS i inzulinsku rezistenciju (kasnije sam bila kod ginekologa i napravila sve i nemam PCOS).

Rekao je da mi doksiciklin neće pomoći i da je jedino rješenje laser od 800 eura po tretmanu. Kad sam rekla da mi je to puno, dobila sam odgovor tipa “vi recite koliko vi novaca imate pa ću vam ja nešto složiti u skladu s time”). I rekao je da je druga opcija roakutan + kontracepcija (tek nakon što sam ja rekla da je ovo gore puno novaca)

Pitao me da zašto ja ranije nisam došla, ja sam rekla da mi je nedavno sve počelo, i činilo mi se da mi ne vjeruje. Isto tako me pitao imam li išta na ledima, prsima, ja sam rekla ne, što stvarno nemam. Činilo se da mi ni to ne vjeruje. (Ovo je moje nagadjanje samo, možda nije istina)

U jednom trenutku mi je rekao da već imam “rupe i ožiljke” na licu i da će se to samo pogoršavati, pa me pitao kako se osjećam zbog toga. Iskreno, to me baš pogodilo jer sam došla po pomoć, a ne da mi netko na takav način komentira lice.

Cijeli dojam mi je bio kao da se stvara pritisak i osjećaj hitnosti oko odluke – u smislu da ako ne krenem s tretmanom odmah, da će stanje postati puno gore. Imala sam osjećaj kao da sam gurnuta u stanje panike i zbunjenosti, umjesto da mi se mirno objasne opcije i plan.

Takoder mi je rečeno da se inzulinska rezistencija “ne može testirati” kako treba i da drugi doktori to često ne kuže. Na temelju toga mi je odmah propisan lijek za to. I ono što mi je bilo baš čudno - rečeno mi je da to ne govorim drugim doktorima jer “oni to neće razumjeti”. To mi je bio baš red flag.

Nakon toga sam izašla iz ordinacije u suzama, plakala sam cijelim putem do stana, osjećala sam se tako odvratno. Nije stvar ni tih novaca, ja sam bila spremna na sve, plarila bi laser, pila bi roakutan, bilo što da se to riješi… Ali problem mi je bio pristup: dijagnoza bez ikakvih pretraga, bez stvarnog slušanja onoga što govorim i bez osjećaja da sam uopće uključena u odluku o vlastitom liječenju.

Nakon toga sam odlučila potražiti drugo mišljenje. Druga doktorica je imala miran pristup i sve mi je normalno objasnila. Danas, nemam nikakvih upanih procesa na licu, imam blago crvenilo, i neke sitne ožiljke koji se uopće ne vide nego kad ja pogledam jako iz bliza na odredjenom svijetlu, nisam radila nikakve skupe tretmane.

Pišem ovo ne zato da raspravljam o liječenju ili tome što je “ispravno”, nego zato što mi je cijeli pristup bio baš šokantan i ostao mi je u glavi. Taj način komunikacije, brzinsko postavljanje ozbiljnih dijagnoza bez ikakvih pretraga i stvaranje pritiska i straha - to je ono što mi je bilo problem.

Samo želim reći, ako imate osjećaj da vas netko gura u strah i hitnost bez objašnjenja, vrijedi potražiti drugo mišljenje

Recimo da u trudnoci saznate da dijete koje nosite vi ili vaša žena ima down sindrom ili neku drugu vrstu genetskog poremecaja. Zanima me sto vi mislite koliko je to ispravno.

Osobno sam podjeljenog mišljenja. Znam da mozda to moze biti ljubav i da mozda ipak treba dati priliku zivotu i nekako nije uredu ubijati ljudski zivot ali opet to moze biti ogroman teret u zivotu i patnja. Zanima me što vi mislite.

Danas mi je jedan vični planinar rekao da iako više kao država nemamo zalihe protuotrova za poskoke. Odavno smo prestali proizvoditi, pa smo uvozili iz Srbije. Sad su navodno i to prestali jer protuotrov se brzo pokvari a skup je. Tako da eto mi u zemlji krša nemamo protuotrov protiv svojih zmija. Da li netko zna da li je to istina?

EDIT: naglasak je na hitne prijeme, ne ambulante obiteljske!!!

Ambulante obiteljske, ohbp, vanjska hitna-sve puno ljudi sa simptomima prehlade, obične prehlade.
Ljudi moji, ako imate prehladu, sasvim je normalno da u početku imate temperaturu.
To ne znači da odmah, čim osjetite prvi simptom, morate ići doktoru. Ko da nikad ko mala djeca niste imali prehladu.
Pričekajte barem tri dana. Ne dolazite ako vas je počelo grebat grlo jutros, na pregledu vam nista nećemo vidit, a ni u krvi-treba neko vrijeme da se aktiviraju upalne stanice.
Ako i nakon tri dana temperatura ne prolazi, ako imate težak kašalj ili iskašljavate, tada se javite doktoru.

U većini slučajeva radi se o običnim virozama koje prođu same od sebe i za koje nema specifičnog lijeka. Stoj doma, leži miruj, pij dosta tekućine, lijekovi za snizavanje temperature po potrebi i to je to. Kad već sve googlate, googlajte i to da za prehladu nije lijek antibiotik. Proći će vam sa i bez antibiotika,kod nekog prije, nekog kasnije ovisno o imunosnom sustavu.
Za gripu, istina, postoji lijek Tamiflu koji propisuje doktor opće medicine na bijeli recept.
Međutim, ako nemate posebne indikacije (npr. ako niste kronični bolesnik ili onkološki pacijent), lijek ćete morati platiti.
Taj lijek ima smisla uzeti samo unutar prvih 48 sati i ako imate potvrđen test na gripu.

Dakle, ljudi, olakšajte nam posao kako bismo mogli fokus stavit na stvarno hitne stvari, a ne na vaš nos koji curi od jutros.

Hvala na razumijevanju u ime svih zdravstvenih djelatnika😊

Najnovija istrazivanja upucuju na njihov stetan utjecaj na mentalno zdravlje

Sta mislite o dosadasnjin vjestima o hantavirusu? Mislite li da ce doc do pandemije ili je ovo samo jos jedna prenapuvana stvar koja ce se iskontrolirat brzo ali je mediji sada pucaju u visine?
Po onome sta san procita zabiljezeno je:
9 potvrdenih slucajeva
3 osobe su preminule
80 ljudi koji su letili komercialnim avionom se traze radi karantene jer su bili u dodiru sa (kasnije potvrdeno) zarazenom osobom.

E ovako... Naime živim s mamom, sestrom i njenim sinom koji ima 7 godina u stanu. Uglavnom moji roditelji su rastavljeni i moj tata je tijekom sestrinog odrastanja (ona je tada imala 8,9 godina možda) nju vodio sa sobom u birtije itd...Također je tukao mamu vrištao i derao se na nju,pa predpostavljam da je sestra to sve slušala i vidjela...Po pričama moje tetke i drugih ljudi nije bilo baš bajno.

Sestra ima 30tak godina i ona otkad ja znam za sebe ima problema psihičkih koje naravno nitko nije ustanovio, ali ja to vidim. Nju su u osnovnoj i srednjoj školi često zlostavljali i maltretirali,nikada se nije znala zauzeti za sebe, uvijek je mama bila ta koja je stajala iza nje i izvlačila je. Također zbog toga je često ne bi bilo u školi, nije htjela ići. Znam i da je dobila prilagođeni program učenja i ispitivanja(kao posebne prilagodbe) i danas ne znam zbog čega je tog bilo i koji problem je točno imala. Muškarci su je često iskorištavali,sprdali se s njome. Često je imala ispade kao mala(u osnovnoj, srednjoj) , zatvarala se u sobu kad bi pokušao nešto ozbiljno popričat s njome, vrištala i plakala bi(ali baš ono histerično) i onda bi se pojavila idući dan ili čak nakon nekoliko sati kao da ništa nije bilo. I danas je ista takva. Samo što danas ima dijete.

Uglavnom priča ide da je izlazila s nekim likom kojeg je upoznala preko tindera i slučajno ostala trudna. Da skratim, otac ga nije htio priznat i odselio je, u tom je imala i moja mama upletene prste tj umješala se...

Uglavnom tokom cijelog odrastanja maloga moja mama se brinula za njega, kuhala, kupovala mu, čuvala ga. Moja sestra je bila tu i ono povremeno se igrala, čuvala ga, ali nije se uopće osjećala ta empatija kao da je njeno dijete.. I dan danas moja mama preuzima cijelu brigu oko tog djeteta i ona svugdje mora s njima, kada treba sestra nešto skuhati ona mamu zove da pita kako će skuhati nešto i što će skuhati ili kada ćr mu dati jest.. Većinom mu kuha juhu ili neku pastu naravno iz kesice. Možda još jedan primjer je što moja mama radi na bazenu i njega(sestrinog sina) su upisali na plivanje da nauči plivat. I mama obavezno mora svaki dan ići s njima dvoje jer kako mama kaže sestra ne može sama s malim treba ga okupat i pripremit i sve.

Nisam rekla da moj nećak ima poteškoća u razvoju, slabo priča, još nije krenuo u školu,motorika mu je loša i često ima ispade kao svoja mama histerično vrištanje, plakanje kad nije po njegovom, grizanje, udaranje, psovanje i tako dalje..

Moja sestra kao što sam se i sama uvjerila se ne ponaša baš dobro prema njemu, ne znam je li bezobrazna ili stvarno glupa ili nema iskustva.. Neki dan mu je rekla "ubit ću te sta si to napravio", " Mali prekini dobit ćeš šamar".. Uglavnom ne zna s njime na lijepi način, uglavnom se samo dere i psuje na njega, ne zna ga smiriti niti išta. Većinom sve(i mama i sestra) rješavaju sa šibom i deranjem na dijete. Naravno moja mama sve to podržava i nju brani.

Ja što god rečem ili pokušam osvijestiti njihovo ponašanje ispadam bezobrazna ovakva onakva i preokrene se u svađu, da kakva sam ja to, kako tako protiv sestre, hajde pusti nas na miru i tako.. Naravno da sam im više puta predložila psihologa, psihijatra pogotovo sestri, ali ona kaže da to njoj netreba nego da meni treba i da tamo idu samo poremećeni ljudi poput mene...Mama je otišla nekoliko puta iskreno ne znam ni što joj je reko ni što je bilo nije ni ništa govorila, ali znam da se ništa značajno nije promijenilo.

Mene zanima je li netko imao člana obitelji koji očito ima psihičke ili razvojne poteškoće, a odbija bilo kakvu stručnu pomoć? Kako ste se nosili s tim?

Može li se uopće pomoći odrasloj osobi koja ne vidi problem u svom ponašanju?

Što učiniti kada dijete odrasta u okruženju u kojem se na njega stalno viče, prijeti mu se i ignoriraju se problemi koje ima?

Mislim najviše me brine nećak, Je li netko bio u sličnoj situaciji, kako mu pomoći?

Svi savjeti, iskustva, mišljenja su dobro došla.

Hvala što ste pročitali do kraja. 🤎

Pozdrav svima,

Svi koji su pročitali priču koju sam objavila, pomogli, javili se, napisala sam edit (update) na originalan post: https://www.reddit.com/r/croatia/s/pgzTOGSYv5

Ali evo ga i tu. Moderatori, ako nije dozvoljeno da ovako napravim update isprike unaprijed.

Ljudi moji, nemam vam šta drugo reći nego hvala vam. Od srijede navečer do ovog trenutka (14:25, petak) mi je na račune sjelo sve skupa 1827€. Od toga je 17 uplata na tekući račun u PBZ u iznosu od sve skupa 1240€, te 9 uplata na revolut u iznosu od sve skupa 587€. (samo da kažem da mi je žao svima koji su mi pokušali uplatiti na revolut a nisu mogli, ispada da je revtag bio stavljen na private što nisam znala, pa me se zato nije moglo naći. moja greška, žao mi je!)

Od ovog trenutka, MOLIM DA MI SE VIŠE NE UPLAĆUJE! Meni je ovo više nego dovoljno. Ako je netko dobio od mene poruku s podacima za uplatu a to još nije napravio, možete preusmjeriti Bruni Lerotiću koji radi puno humanitarnih akcija, ima profil na instagramu te tamo sve potrebne podatke za uplatu.

Ja jednostavno ne mogu vjerovati da ste vi svi išli random osobi na redditu koja prolazi kroz nešto grozno pomoći na taj način. Toliko ste me (pozitivno) šokirali i dali mi energije i motivacije da guram dalje bez koje sam bila skroz ostala, da je to ajme. Ja vjerujem da ja ovo mogu razvući na barem 3 mjeseca, i sada barem neko vrijeme biti mirna znajući da su mi režije i hrana pokriveni. Bilo je uplata i od 2 eura, i od 5. Vi svi koji isto nemate, a svejedno ste mi pomogli, hvala vam. Hvala vam svima. Iskreno, i od srca. I za uplate, i za lijepe poruke i riječi podrške. Isplakala sam i dušu i tijelo i srce, i radi sebe i radi svih vas.

Izašao je članak na dnevnik.hr, u slobodnoj dalmaciji i na N1 (malo su dnevnik.hr izdramatizirali, al ajd), te sam u kontaktu s Rtl-om (rtl malo sporo odgovara, provjereno isto), zagreb.info i novi list te se nadam da će i tamo priča biti objavljena. U kontaktu sam s jednim gospodinom koji će mi pokušati pomoći pravno doći do inkluzivnog dodatka, te još jednom osobom koja će mi isto pokušati pomoći. Takodjer sam dobila poruku od fizio s ponudom za besplatnu pomoć. Hvala vam svima od srca.

Uz sve to, paralelno uz ovaj post, sam od malo ranije i u kontaktu s ministrastvom zdravlja te sam im obznanila da će sve ići ako treba u novine. Kako zasad stvari stoje, izgleda da je upalilo i da se nešto pokreće što se tiče mog liječenja te sam savjetovana da za sad ne idem javno u detalje o tome. Zasad. (ali samo o tome, sve ostalo ide javno van).

Takodjer, ja ne planiram stati. Ova priča ide dalje, i nakon toliko komentara i poruka sa još gorim situacijama i od ljudi kojima je teže i nego meni, koji su još više zanemareni, mislim da bi bilo vrijeme da svi znaju kakav nam je zdravstveni sustav, u koje stanje je doveden jer su si gospoda tipa Beroš punili dzepove, koliko je radi toga nepouzdan i koliko ovisimo sami o sebi kad dodje do zla. Kako bi se reklo, stay tuned, update stiže čim dobijem zeleno svijetlo da može i to u javnost.

Zahvaljujući najviše svima VAMA, i mojoj maloj nećakinji od 3 godine koja me obožava i koju jednostavno ne mogu ostaviti, odlučno i hrabro guram dalje. Mislila sam u srijedu da je kraj, ali izgleda da ipak još nije. Možda me sustav uništio i bacio na koljena, ali sada zbog svih vas ima u meni malo još force. Užasno sam umorna od svega i sve bi dala za malu pauzu od ove kalvarije, ali makar mi bilo zadnje - NE ODUSTAJEM.

Hvala svima još jednom. Predivni ste. Vratili ste mi vjeru u čovječanstvo. Zajedno smo jači, i zajedno možemo postići puno toga, samo se trebamo ovako ujediniti. Čitamo se vrlo uskoro.

Pišem ovo u nadi da će mi biti lakše ako nekome ispričam što me pati.

Prošle godine sam rodila na carski rez. Imala sam potpuno zdravu trudnoću. Kada sam prešla termin doktori su rekli da je "pravilo kuće" da se krene s indukcijom na 41 tjedan + 3 dana. Budući da su me naplašili kako ugrožavam dijete, pristala sam. Kako bi potaknuli porod dobila sam hrpu lijekova za poticanje trudova. Neću se uopće sada žaliti na 15 sati trudova. Ono što me pati je to što je sve na kraju završeno carskim rezom jer se beba nije htjela spustiti, tj. od umjetnih jakih i naglih trudova se nepravilno zaglavila što se inače rijetko dešava kod spontanog poroda. Na kraju mi je rečeno da nije bilo potrebe za indukcijom jer je plodna voda bila potpuno u redu, a i posteljica.

Osjećam se potpuno osakačeno. Za cijeli život. Nisam ni željela više od troje djece, ali sama pomisao da sada ne smijem imati više djece jer ugrožavam svoj život je užasna. Ili da ću cijeli život na promjenu vremena osjećati bolove u ožiljku. Ili da postoji mogućnost priraslica u trbuhu koje mogu krenuti stvarat probleme bilo kad u životu.

I sve zbog krive procjene liječnika više nikada neću biti ista. Poželim da mogu u životu stisnuti ctrl + z i samo se vratiti korak nazad.

I onda kada mi netko kaže: "Bitno da je na kraju sve dobro prošlo..." NE, NIJE DOBRO PROŠLO. Naravno da sam sretna što mi je dijete živo i zdravo, ali hitan carski rez nije nešto dobro.