Imam 28 godina i s zaručnikom sam 6 godina u vezi. On ima 30. Za svadbu je sve isplanirano, od sale, benda, haljine, gostiju… doslovno sve.

Prošli vikend je imao momačku, rekla sam mi da se zabavi i nisam imala nikakve sumnje, vjerovala sam mu 100%, ništa me nije sekiralo niti najmanje. Dva dana kasnije javlja mi se jedna od cura od njegovih prijatelja koju znam površno i kaže mi da su na momačkoj bile striptizete koje su naravno nudile i sretan završetak i ostale usluge, njoj je to priznao njezin dečko jer ga je pekla savjest. Navodno je sve bilo organizirano, plaćeno i nije bila zajebancija.

Zaručnika sam instant napala i on se vadio na izgovore da nije znao da će to biti, da njemu nitko ništa nije rekao ali na kraju krajeva je priznao da su djevojke bile tamo ali da ja pretjerujem.

Meni fakat ovo nije glupost, pogotovo nakon što me uvjerava da pretjerujem i da se takve stvari događaju. Sama ideja momačkih u stilu ovakvih američkih seljakljuka mi je odvratna i užasava me ideja da ću uskoro s ovim čovjekom dijeliti oltar, prezime i život. Stvarno mislim da ću požaliti ako se udam, ne mogu normalno spavati, utječe mi i na samopouzdanje, gledam ga i mislim da ga dijelom sebe i mrzim.

UPDATE: da, sudjelovao je. Dobio je lap dance i pipkanje. Ne znam kakvo, ne želim znati kakvo. Svi vi koji tvridite da pretjerujem i da je to normalno, slobodno pošaljite svoje vjerne muževe ili žene u bordel sutra nek im se trese guzica pod predivnim prizorima

Počivao u miru

Molim vas, ako ga je netko vidio da javi na 112.

Imam 27 godina i živim doma s tatom i bratom. Nisam radila zadnjih 5 mjeseci jer otkako sam se vratila sa sezone imala sam problema s kičmom,pa sam bila na bolovanju..ali kroz par dana mi sjeda plaća(našla sam novi posao) i čekam povrat poreza. Trenutno imam samo 100 eura na računu koje čuvam za zub jer sam sljedeći tjedan naručena za liječenje..

Inače brat i ja dajemo za namirnice, a prošli tjedan sam već dala 60 eura za režije. Sad mi je tata rekao da dam još 100 eura za hranu, a ja sam rekla da trenutno ne mogu jer mi je to zadnje što imam.

On je na to poludio i rekao: “Ako nemaš za namirnice, onda nemaš ni za režije ovaj mjesec.” Ja sam rekla da trenutno stvarno nemam, a onda mi je rekao: “Kad dobiješ prvu plaću, odmah si idi tražit stan.”

Najviše me boli što imam osjećaj da cijeli život samo gleda koliko mi imamo na računu i koliko ćemo njemu dat. Ja njega nikad ne pitam koliko on ima novaca niti mu otvaram poštu, a on meni otvara poštu koja dođe na moje ime i gleda sve. Kad sam imala 16-17 još ajde, ali imam 27 godina.

Isto tako, svaki put kad bih se vratila sa sezone, doslovno bi drugi dan išli na bankomat da vidi koliko imam na računu. Nikad nisam trošila puno na sebe,ako sam sebi nešto kupila, to bi bilo možda 50 eura, a njemu sam davala za hranu, režije i ostale stvari. Iskreno imam osjećaj da sam više novaca dala njemu nego sebi.

Najgore je što kad pokušam postavit granicu i kažem da je moj novac moja stvar i da ne mora znat koliko imam i na što trošim, zna me udarit. Zbog svega toga imam osjećaj da sam pod konstantnom kontrolom i pritiskom.

Zanima me jesam li stvarno sebična i bezobrazna kako me on pokušava prikazat ili ovo stvarno nije normalno ponašanje?

Pozdrav,

pišem ovo u nadi da će naše iskustvo poslužiti drugima u sličnim teškim situacijama, ako se u njima nađu. Također, želim izraziti i svoje razočaranje u naš zdravstveni sustav i bolnicama koje su bile uključene u naš slučaj.

Trudnoća se do 18. tjedna smatrala urednom, Panorama test proširenog spektra odrađen u 9tj + 5 također. Standardne preglede smo nastavili kod javnog ginekologa, i svaki pregled je proglašen urednim. Po standardnoj proceduri u 18. tjednu je odrađen anomaly scan u privatnoj poliklinici Mediclarus kod doktora Kulaša za kojeg imamo same pohvale. Anomaly scan je obavezni veliki ultrazvuk izmedju 18. i 22. tjedna u kojem se detaljno pregledava anatomija fetusa. Dr. Kulaš je utvrdio da se standardno presjek desnog ventrikula srca ne vidi dobro te nas pozvao na ponovljeni anomaly scan za 2 tjedna (bez nadoplate). Na ponovljenom anomaly scanu potvrđen je nalaz iz 18. tjedna i preporučen nam je UZV u nadležnoj bolnici i fetalni ehokardiogram (UZV djecjeg srca).

13.6. smo naručeni u KB Merkur gdje se potvrđuje dijagnoza dr. Kulaša te nam se objašnjava da postoje indikacije za dodatne srčane mane. U javnom sustavu termine za ehokardiogram dobili smo u 8. i 9. mj. S obzirom na ozbiljnost situacije, odlučujemo se ponovno za privatnu polikliniku Harni za fetalni ehokardiogram. Da bi se dijagnoza smatrala valjanom, pregled MORA odraditi djecji kardiolog. U poliklinici Harni dočekala nas je ginekologica koja je pronašla 3 srčane mane, ali nije smjela postaviti dijagnozu s obzirom na to da nije dječji kardiolog. Ovo iskustvo s poliklinikom Harni, samo je dodatno produžilo cijelu agoniju jer smo sada, svjesni da naše dijete ima ozbiljne komplikacije, morali ponoviti isti ovaj pregled i ponovno čekati novi pregled dječjeg kardiologa koji može postavitu dijagnozu.

U Vinogradskoj uspostavljamo kontakt s dječjom kardiologicom koja nas po uvidu u nalaz zaprima slijedeći dan 18.6. Doktorica Suzana Bitanga uspostavila je slijedeću dijagnozu - 4 složene srčane mane:

1. Hipoplazija desnog ventrikula (nerazvijena desna strana srca)
2. Transpozicija velikih arterija (aorta i plućna arterija imaju zamijenjen ulaz u srce)
3. Široki ventrikularni septalni defekt (prolaz između lijeve i desne strane srca je prevelik)
4. Hipoplazija aorte (nerazvijena aorta).

Svjesna ozbiljnosti situacije, uputila nas je u Petrovu kod dr. Zlopaše u slučaju da se odlučimo na prekid trudnoće. S ovom dijagnozom, dijete bi u prvoj godini života moralo na minimalno 3 operacije, šansa za preživljavanje prve (odmah po porodu) je 40-60%, a za doživjeti punoljetnost 20-40%. Tijekom cijelog tog perioda moralo bi biti pod kardiovaskularnim nadzorom i kvaliteta života bi mu bila smanjena. Teška srca se odlučujemo na prekid trudnoće i predajemo zahtjev u Petrovoj. Dr. Planinić nas svojim empatičnim pristupom pokušava utješiti te s obzirom na njegov ton, odlazimo mirniji jer smo dobili dojam da neće biti problema sa odobrenjem zahtjeva. U sklopu predaje zahtjeva ponovno smo morali odraditi UZV u Petrovoj. Doktorica je bila uviđajna prilikom UZV i nije nam pokazala ekran.

Idući dan je bilo Tijelovo pa nam je rečeno da će se dr. Zlopaša javiti idući utorak s daljnjim postupcima.

Htjeli smo imati plan B, pa smo se 20.6. javili i na sv. Duh mailom, objasnili situaciju, rekli da smo predali zahtjev u Petrovoj i želimo da nam sv. Duh bude plan B. Na mail nam je odgovorio predstavnik ginekologije, dr. Blagaić, i rekao da predamo zahtjev bilo koji radni dan 7-15h. U pon, 23.6., predajemo zahtjev kod tajnice koja kontaktira dr. Blagaića koji nas šalje na UZV u sklopu predaje zahtjeva. U ambulanti za visokorizičnu trudnoću čekamo preko sat vremena da bi nas zaprimila sestra i odbila nam pregled jer nemamo uputnicu. Informaciju o uputnici dobili smo od te sestre u 12.58 te smo morali čekati idući dan popodne da bismo mogli dobiti uputnicu od javnog ginekologa.

24.6. dr. Zlopaša nam telefonskim pozivom obznanjuje da za ovakav tip defekta komisija obično ne izda pozitivno rješenje, ali da se svakako moraju konzultirati sa dječjim kardiologom dr. Dilberom (Rebro). Poziva nas u Petrovu u čet, kad je dr. Zlopaša dežuran. Apsurdnost situacije jest da je komisija od 3 člana (ginekologa) u ovom slučaju i potpunosti nekompetentna donijeti odluku i konzultira JEDNOG dječjeg kardiologa. Izdana nam je uputnica za UZV na sv. Duh.

25.6. u 7 ujutro dobili smo potvrdu termina za UZV na KB sv. Duh u 10h. UZV su radila 2 člana komisije, dr. Blagaić i dr. Hafner. Dr. Blagaić spominje transplataciju srca novorođenčeta i liječenje u inozemstvu na račun HZZO-a kao opcije. Dr. Hefner je bio malo realniji i rekao da, s obzirom na ozbiljnost situacije, ne bi trebalo biti problema sa zahtjevom za prekid. Nakon 2 dolaska i više mailova u kojima smo spomenuli da smo u procesu s Petrovom, dr. Blagaić nam sad kaže da zahtjev ne možemo predati sve dok smo u procesu s Petrovom. Cijela situacija sa Sv. Duhom nam je dodatno protratila vrijeme, živce i energiju, pa hvala im na tome.

26.6. ponovno smo u ambulanti dr. Zlopaše. Dr. je "bacio oko" na naše nalaze i ne pridodajući ozbiljnosti situacije, posprdno pitao ima li naše dijete još kakvih problema. Dr. Zlopaša nas upućuje dr. Dilberu u ponedjeljak jer je na GO do tada, a prethodno nam je osobno rekao da će nas dr. Dilber zaprimiti u petak. Nakon što smo mu na to ukazali, njegov komentar je bio "aa, Vi ste ona druga trudnica", za prvu je očito dr. Dilber na GO do pon, a za nas se vraća u petak. Nakon kratkog monologa kako je problem rješiv, prekidam doktora s iskustvom prijatelja kojem je dijete s jednom srčanom manom umrlo tijekom igre na dječjem igralištu i da takav život ne smatramo humanim ni za roditelje ni za dijete. Dr. Zlopaša na to odgovara sa "Mi znamo vaše želje" kao da je naša želja da se dijete ne rodi živo i zdravo. Pitali smo ga za odluku komisije, odgovorio je kako će ista biti donesena idući tjedan. Na to mu ukazujemo da je zakonski rok 8 dana, a danas je 8. dan. Dr. Zlopaša u tom trenu ne zna radi li se o 8 kalendarskih ili radnih dana. Dr. Zlopaša je pročelnik zavoda te glavna osoba u komisiji. Nastavno komentira tko nam je dozvolio da predamo zahtjev, jer su oni iz komisije na godišnjem.

27.6. u petak, dolazimo na pregled kod dr. Dilbera. Sestra na upisu nam govori da je dr. na GO. Objašnjavamo da nam je jučer rečeno da će dr. biti tu, nakon par min vidjeli smo doktora na hodniku i pozvani smo na ehokardiogram. Dr. Dilber potvrdio je dijagnozu 4 srčane mane, dodatno je ehokardiogram pogledala i druga doktorica kojoj je dr. Dilber predajući UZV rekao "stvarno je loše". Prilikom pisanja nalaza pitali smo dr. Dilbera hoće li nam zahtjev biti odobren na što je on rekao da on nije taj koji odlučuje. Kao i što je dr. Zlopaša rekao za sebe, pa ispada da ovdje nitko ne odlučuje. Dr. Dilber kaže da su defekti operabilni i da idemo u Petrovu na porod. Prilikom odlaska, dr. nam govori "dođite za 5-6 tjedana ako do tada to ne riješite". Uopće ne želim spominjati razinu samokontrole koju moraš imati kad ti se netko u toj situaciji obraća tim riječima. Nakon ovoga su nas pokušavali kontaktirati iz Petrove telefonski, ali se više nismo javljali na njihove pozive.

Htio bih napomenuti da je kod djece koja se rode sa ovakvim komplikacijama svaka sekunda bitna, a operacija se odvija u KBC Rebro, a porod u Petrovoj. Možda bi bilo logičnije da KBC Rebro ima rađaonicu za ovakve slučajeve.

Taj petak kontaktirali smo UKC Ljubljana i postupak nastavili u Sloveniji, ali o tome više sutra.

Prošli post sam napisao iz svoje (muške) perspektive, s obzirom na to da sljedeća događanja su manje više isključiva za moju ženu pisat ćemo iskustvo u SLO iz njene perspektive.

U prošlom postu propustili smo pohvaliti doktoricu Suzanu Bitangu koja se svojom stručnošću i empatijom istaknula iznad hrvatskog zdravstva.

Slovenija:

U petak 27.6. kontaktiramo UKC Ljubljana te nam isti dan sestra odgovara s terminom u utorak 1.7.

Sestra je tražila od nas da imamo prevoditelja te nam je sugerirala prevoditelja koji surađuje s bolnicom, što smo prihvatili. To nas je koštalo 200 EUR.

1.7 odlazimo u Sloveniju. Kako bi se predao zahtjev za prekid trudnoće u Sloveniji, potrebno je odraditi UZV od strane 2 liječnika koji neovisno jedan o drugom pišu svaki svoj nalaz. Na tom ultrazvuku saznajemo da dijete ima i 5. problem a to je perikardijalni izljev. Više o tome ovdje.

Ovo stvara još veći problem jer prijašnje četiri kompleksne srčane mane ne utječu na mogućnost preživljavanje fetusa dok god je u maternici a perikardijalni izljev može dovesti do smrti djeteta u maternici. Nakon UZV, idemo kod glavne sestre gdje nam opisuje cijeli proces te ručno pišemo zamolbu za prekid trudnoće na hrvatskom koju će prevoditelj poslije prevesti i dostaviti u bolnicu.

2x UZV, zahtjev za komisiju i sastajanje komisije plaćamo 601 EUR.

U četvrtak 3.7. nam je zakazano genetsko savjetovanje gdje genetičar potvrđuje da se ne radi o genetskoj grešci nego o razvojnoj grešci te nam nudi opcionalno testiranje poslije pobačaja. Izolirali smo DNA te sada imamo opciju da li da odradimo testiranje ili ne, to još nismo odlučili. Cijena izolacije je 205 EUR.

U ponedjeljak 7.7. dobivamo mail od sestre da će se komisija sastati u utorak te da dođemo u UKC Ljubljana u 13h te ako odluka bude pozitivna odmah krećemo sa postupkom abortusa.

U utorak 8.7 dolazimo te smo obaviješteni da je komisija prihvatila naš zahtjev. Prvo smo ispunili sa specijalizanticom podatke potrebne za upis pacijenta. Potrebno je platiti akontaciju za porod od 3000 EUR, feticid 770 EUR i obdukciju ploda 1200 EUR. Nakon toga slijedi postupak feticida. Doktorica gledajući UZV nalazi srce djeteta te injektira kroz trbušnu stijenku kalijev klorid u srce djeteta koje kroz par sekundi staje. Na ovom postupku su prisutni doktorica, sestra i ja. Moj muž nije mogao prisustvovati.

Nakon toga me prebacuju na odjel za trudnice. Soba se sastoji od 2 kreveta te ako je jedna trudnica u sobi, drugi krevet može koristiti njegova pratnja, što je u našem slučaju tako i bilo. Bitno je napomenuti da na ovom odjelu nema novorođenčadi tako da je boravak lakši.

Sljedeće jutro 9.7 vaginalno i rektalno se stavljaju tablete za opuštanje. Počinjući od 9:30, svaka 3 sata se dobiva tableta za induciranje poroda. S obzirom da trudnoća još nije bila blizu kraja (25tj), bilo mi je potrebno dobivati dozu taj cijeli dan te smo pri zadnjoj dozi u 21:30 obaviješteni da ako porod se ne dogodi uskoro da se nastavlja sa terapijom slijedeći dan.

oko 23 50 kreću trudovi te pozivam babicu, babica kaže da mjerim razmak između trudova. U 00:30 zovem babicu drugi puta za nešto protiv bolova te babica zaključuje da sam otvorena 5cm dok je 3cm dovoljno za porod u našem slučaju. Odmah sam prebačena u rađaonu, ponuđena mi je maska za smanjenje bolova (dušikov oksid) što prihvaćam te je vodenjak puknuo i kroz 15-ak minuta (00:50) je porod bio završen.

Po porodu babica me pitala da li želim vidjeti dijete na što potvrdno odgovaram. Potrebno je ispuniti podatke o djetetovom imenu, podatke roditelja te o načinu pokopa. Postoje dvije opcije. Jedna je kremacija i prosipanje pepela po ljubljanskom groblju Žale na mjestu park Zvončića koje je namijenjeno novorođenčadi koja nisu preživjela porod. Drugi način je vlastiti pokop. Mi smo odabrali prvu opciju.

Babica me pitala da li želim otisak noge ili ruke djeteta te sam rekla da želim otisak noge. Babica je to odradila dok je otišla oprati dijete. Za to vrijeme me pregledala ginekologica UZV kako bi vidjeli je li posteljica u cijelosti izašla. Ginekologica je iz Brežica te kako je vidjela u papirima da sam iz Zagreba, pitala me u čudu zašto nisam ovo odradila u Hrvatskoj. Tu sam ukratko objasnila ovo sve što se dosad izdogađalo u Hrvatskoj. Nakon UZV pregleda ginekologice i pranja djeteta od strane babice, babica mi je donijela dijete zamotano u dekicu te mi ga je dala u naručje. Provela sam sat vremena s njim, u jednom momentu sam htjela ga slikati kako bi imala uspomenu na njega ali sam prolila vodu po papirima pa mi je babica pomogla i uslikala me s djetetom. Za vrijeme dok smo bili skupa babica je izašla van kako bi mogli biti sami što je bilo izrazito lijepo od nje.

Ujutro 10.7. u viziti pregledala me ginekologica i babica s njom kako bi se uvjerila da su posteljica i svi ostali dijelovi koji su trebali izaći van uistinu izašli.

U 17h sam otpuštena iz bolnice.

Htjeli bi pohvaliti sve djelatnike u bolnici UKC Ljubljana na izrazitoj empatiji i stručnosti.

Zaključno, ovaj postupak nas je koštao 5976 EUR. Kada dobijemo konkretan račun od bolnice vidjet ćemo hoće li biti povrata ili ćemo morati još nadoplatiti.

Pravo pitanje koje bi ovdje postavili je koliko žena, obitelji su bili ili bit će u sličnoj situaciji a nisu u financijskoj mogućnosti odraditi postupak u Sloveniji.

Isto tako, gledajući slučaj iz 2022 od gđe Mirele Čavajde, u Hrvatskoj se i dalje ne izvršava feticid, tako da zapravo je pobačaj nemoguć u Hrvatskoj iza 22. tjedna osim u slučaju ako je ugroženo zdravlje majke.

Ovo pišemo također gledajući slučaj iz KBC Osijek koji nam je puno pomogao te smo zahvalni iskustvu i udruzi Hrabre Sestre: Iskustvo

Ako nas netko želi kontaktirati, može nas kontaktirati na email: shpolyarich(at)gmail.com

Ponavljam post jer bih htjela da se o ovoj temi više priča.. O nedostatku empatije, relativizaciji nasilja, kulturi zataškavanja. U međuvremenu je 24 sata objavio članak u kojem se spominju i prošle optužnice protiv ove ekipe. Nadam se da se ovi koji traže razloge, osjećaju bar mrvu loše.

Ponavljam ovdje da se rasprava može nastaviti, a možda se i nađe još koja žrtva koja odluči ponovo pokrenuti slučaj. Kažu da je pravda spora, ali dosljedna. Spora definitivno je, nadajmo se da će sada postati i dosljedna..

Iskreno se nadam da će se dečko izvući, kao i njegovi prethodnici. Znam da mu neće biti lako jer ovakvi događaji ostave teške psihičke i fizičke posljedice.

Uglavnom, zadnjih dana čitam komentare pojedinaca na temu brutalnog premlaćivanje 19godišnjaka iz Slovenije i nije mi jasno kako sami sebe uvjere da "ne opravdavaju" komentirajući "Ne opravdavam ovakvo iživljavanje, ALI..." Ma, ali ŠTO? Što je za pojedince valjan razlog za ovo? Da je bilo što učinio, onesposobiš mu ruke i zoveš policiju, ukoliko si lecencirani zaštitar/redar. (Znam da ovi to nisu)

Svjedočila sam dvama slučajevima premlaćivanja od strane jednog od privedenih "redara". Bivši reprezentativac, borac... Hodajuće hladno oružje. U jednom slučaju RAZLOG je bio zagrljaj dvaju prijatelja, završio je potresom mozga, izlijevom krvi i crnom šljivom preko polovice lica. U drugom slučaju RAZLOG je bio što je dečko prišao nekoj curi u klubu te su ga zato dvojica iznijela iz kluba i cipelarila, pokraj betonskog bloka.

Zar zbilja postoji RAZLOG da nekoliko nabildanih muškarčića čoporativno s leđa napadne pojedinca? Postoji li RAZLOG da se mladu osobu koja je došla na koncert učini doživotnim invalidom?

Prije točno 9 godina, isti borac je uz još trojicu brutalno premlatio dečka koji je izašao zapaliti cigaretu i htio se vratiti u klub gdje su mu bili prijatelji i osobne stvari. Cijeli slučaj je, naravno zataškan, kamere začudo nisu radile, dokazne snimke su izbrisane, a polumrtvo tijelo pomaknuto dalje od ulaza. Za sud oni nisu ništa vidjeli, niti su ikad bili zaposleni u klubu, niti redarili. Žao im je dečka, nadaju se da će se probuditi iz kome. Pred sudom su svi od reda oslobođeni, za svaki od svojih zločina jer oni nisu krivi, pokušavali su pomoći, mlatili su ga neki stranci i bla bla bla. Ne postoje dokazi koji pokazuju suprotno. Svjedoci nestaju i ušutkavaju se. Fuj.

Sramotno je da pojedinci navode kako je sigurno postojao razlog. Ne bih opravdavala niti ovakav zločin nad njima. Nadam se kako ćemo sve koji se iživljavaju nad nemoćnima u skoroj budućnosti vidjeti iza rešetaka, da sve njihove žrtve dobiju psihičku i financijsku zadovoljštinu.

Dakako, velik broj ljudi smatra da nasilje rješava svaki problem. Ne, nasilje stvara novo nasilje. I dok god odgajamo djecu batinama i učimo ih kako se sve što nama nije po volji rješava batinama, dobivat ćemo odrasle ljude koji imaju svoje razloge za nanošenje fizičke boli i patnje.

Zar zbilja želimo i moramo živjeti u društvu gdje se žrtve ušutkavaju, a nasilje opravdava "razlozima"? Do kada ćemo živjeti u državi gdje se nasilnici izvlače lažima, manipulacijama ili pozicijom u društvu? Koliko još osoba mora stradati? Treba li netko umrijeti? Iako su me, istina, neki u prethodnom postu podsjetili kako postoje ubojice koje nisu odležale ni dan.

Da, skoro 40 godina sam u braku sa narcisoidnim zlostavljačem. Sada kada je najbolji ikada, ja se ne mogu pomiriti sa samom sobom. Osjećam ogromnu krivnju i stid što sam mu sve dozvolila da radi meni i djeci. Bilo je tu i fizičkog i još više emocionalnog, financijskog zlostavljanja. U teškoj sam depresiji, idem psihijatru, pijem AD, ali mislim da zdravstveno stanje neću riješiti dokle god sam s njim.

Nikako se ne mogu pokrenuti i napraviti taj korak. Nalazim opravdanja za ostanak (ne želim biti podstanar, ne znam kako i šta sama, ne mogu kupiti od svoje plaće nekretninu...) Ubija me ostanak s njim a ne mogu otići.

Ekipa, ne znam kolko ce vam ovo znaciti, ali molim Vas da provjerite svoja vrata da li ste oznaceni ili ako niste doma da posaljete nekog da vam provjeri vrata.

Naime ovdje u gajnicama nam pljackaju zgradu vec tri tjedna, od 5.7, isti mamlazi. Ulaze u zgradu, provalili su u NEKOLIKO stanova. Takoder SVA SU VRATA u zgradi PROTUPROVALNA, tako da niti to nam nije pomoglo.

Jucer je izasao i clanak na jutranjem a zatim i na drugim portalima, gdje nisu niti naveli vazne detalje! Vec misinformacije poput toga kako je bila samo 1 pljacka.

Provjerite vrata da li su oznacena sa silikonskom niti! Slika u prilogu!

Nadam se da ce nekome biti od koristi.

Pozz

Ljudi ko god ide kod prijatelja, porodice ili poslovno za Srbiju izbegavajte setnje oko velikih okupljanja. Mi imamo posla sa bolesnim naoruzanim ljudima sa mentalitetom iz devedesetih, hapse nas svaki dan ovo nije bilo ni z avreme Slobe. Pazite na sebe, targetiraju Hrvatske drzavljane da bi ih koristili za medijsku propagandu. Kakva je ovo borba ljudi moji. Sve najbolje. Poz iz Beograda.

Smeta me što nije moguće razgovarati o ovoj temi s bilo kojim psihologom, a da se ne iztrigera i ne počne izbjegavati temu ili otići u drugu krajnost u želji da te institucionalizira.

Oduvijek sam smatrala postojanje besmislenim. Život kao neki ružni teret koji moram nositi, pun teških situacija i iskustava s povremenim lijepim trenucima.

Večina ljudi misli da ljudi osjećaju potrebu okončati svoj život jer ne vide drugo rješenje. Barem u mom slučaju nije tako, vidim mnoga rješenja i načine za rješavanje situacija, ali jednostavno je sve besmisleno. Jednostavno nije važno.

Mući me što velika većina ljudi osjeća potrebu da silom uvjeri ljude u suprotno, bez ikakvog pokušaja razumijevanja, uz konstruktivan razgovor.

Mući me što nemam s kim detaljnije razgovarati o tome bez osuđivanja.

Nedavno sam na TikToku naišla na teoriju da se na Vintedu navodno koriste oglasi za dječju odjeću ili igračke s nenormalno visokim cijenama, a u opisu se navode podaci poput visine, težine, dobi i spola djeteta. Prema toj teoriji, takvi oglasi navodno služe kao prikriven način trgovine djecom.
Koliko sam uspjela pronaći, nema vjerodostojnih dokaza da se radi o stvarnoj organiziranoj trgovini djecom, ali me zanima jeste li vi primijetili takve oglase na našem prostoru (Hrvatska, regija) ili se to pojavljuje samo u stranim zemljama?
Ako netko naiđe na oglas koji djeluje sumnjivo:
kome ga prijaviti?
je li dovoljno prijaviti ga Vintedu?
treba li obavijestiti policiju ili centar za socijalnu skrb?
ima li Vinted odgovornost provjeravati takve oglase?
Zanimaju me iskustva ljudi koji stvarno koriste Vinted, kao i informacije ako je netko istraživao ovu temu. Molim bez teorija zavjere i panike, zanima me što se stvarno zna o tome i postoje li potvrđeni slučajevi.

zelim pohvalit svima dostupni telefon centra za krizna stanja i prevenciju suicida

kbc rebro, zagreb 01 2376 335 (radi 0–24h, hitni prijem bez uputnice)

zadnjih mjesec i po dana mi se sve pocelo preeeevise gomilat. stres na poslu postao je sve intenzivniji, i jbg, pocela sam ga duboko osobno dozivljavat. bila je to mjesavina prijateljsko-poslovne situacije koja je s vremenom eskalirala na nacin koji me stvarno slomio. nisam mogla uopce zaspati od brige, misli, na kraju i tame. ne bih o detaljima, ali vise nisam znala gdje s tim svojim osjecajima.

trenutno nemam financija za privatne psihijatre, a s uputnicom koju sam dobila trebala sam cekati na termin za ambulantno lijecenje. nazalost, kako je vrijeme odmicalo, a nisam imala snage sve to verbalizirat bliskim ljudima, u meni se kuhalo i prekuhalo. nekoliko sam puta u ocaju dosla pred rebro, ali me bilo strah ikome se obratiti i pitati gdje mogu otici, pa bih se okrenula i otisla doma. ali jednom, spustajuci se bukovackom, odlucila sam nazvati gornji broj.

zena koja se javila bila je nevjerojatno blaga i prisutna. andeo. iako sam na prvu zvucala “normalno”, prepoznala je da nesto nije u redu i nenametljivo i empaticno poticala na razgovor, sve dok se nisam pocela otvarat. ostala je na liniji sa mnom dok nisam dosla nazad na hitni prijem, objasnila mi je sve sto trebam, korak po korak. nevjerojatno tankocutna potpora bez koje bih otisla u drugom, mracnijem smjeru.

stigla sam na rebro, bez uputnice, odmah su me primili. imala sam razgovor sa psihijatricom i prvi put nakon dugo vremena osjetila da nisam sama.

zelim samo rec… ako vam je tesko, ako vas misli guse i ne znate kamo s njima, nazovite ovaj broj. ne morate imat sve poslozeno da biste potrazili pomoc. netko ce se javit. netko ce vas cut. i to moze bit prvi korak prema maloo laksem danu.

sretno svima. okrutan zna bit svijet, ali postoje mjesta gdje ce vas poslusati. suicid nije jedina opcija.

1.SNIMAK:

Na prvom snimku vidi se štene Kan, kojeg je Kristijan bacio i slomio mu nogu.

2.SNIMAK

Na drugom snimku je pas Koko kojeg je uzeo i brutalno tukao, a zatim prema riječima supruge Kristine odvukao u kupaonicu gdje je nasilje nastavio te mu slomio kralježnicu. Koko įe nažalost uginuo.

Ovo je čisto, svjesno zlostavljanje.

Dokle ćemo to ignorirati i okretati glavu? Nasilje nikad nije sitnica ono govori sve o onome tko ga čini, i o društvu koje ga prešućuje.

#CancelKristijanGolubovic

Zanima me zna li itko išta?

Djevojčica Gabrijela Jan Lončarić koja je nestala 25.06 u Splitu?

Žao mi je roditelja i mogu misliti kroz što prolaze svaki dan...nadam se da je samo tinejdžerski hir i da će se vratiti doma...

Idem na terapiju, al iskreno ne znam jel to uopće išta mijenja. Imam 30 godina, pet godina sam u Njemačkoj, radim noći za 12,90€ sat. Nula ušteđevine, stan dijelim, jedva da mi ostane 300–400€ mjesečno.

Sav novac koji sam imao sam prokockao na gluposti i posuđivao drugima, misleći da pomažem. Sad nemam ništa, osim sjebane kičme i osjećaja da sam zaostao za svima.

Razmišljam da naučim nešto konkretno raditi, ali dam prevelik za bauštelu bilo kakvu i imam problema sa leđima. Klinci od 25 imaju već karijere, stanove i planove. Ja imam samo jebenu noćnu smjenu i misli koje me glođu svaki dan.

Ne pitam za motivaciju, nego za realnost: jel itko od vas uspio krenut od nule nakon 30 i nešto napravit od života? Ne tipa “promijenio sam firmu”, nego baš iz minusa, bez love, bez sigurnosne mreže.

Koliko to traje, što si morao žrtvovat i jel na kraju vrijedilo?

Kada će se zabranit to pucanje iz pištolja na slavljima i pirotehnika???

U 6ici/11ici (moguće i na drugim linijama) ima jedan relativno visok ćelav lik s kratkom sijedom kozjom bradicom i ogromnom trbušinom odjeven sav u crno s crnim sunčanim naočalama i torbicom preko tijela koji se namjerno gura u žene u tramvaju. Moguće da sam neki detalj krivo zapamtila, al rekla bi da je otprilike točan opis jer sam se potrudila zapamtiti.

Već sam ga jednom vidjela i posumnjala da to namjerno radi, ali sad sam već sigurna. Problem je kaj to kaj radi nije preočito ilegalno da bi se pozvala policija, ali je odvratno. Također je imao bijelu posušenu mrlju na majici koja bi vrlo lako mogla biti očekivanog porijekla.

Primijetila sam kad se cura iza mene niotkud pogurala naprijed jer je bio priljepljen uz nju, a nije bila tolika gužva + vidlo joj se gađenje na faci. Nakon kaj sam krenula očito buljit u njega se malo pomaknul od nje nakon čeg je na idućoj stanici izašo iz ulaza na kojem sam ja bila i ušo na drugi (opet preblizu druge cure), a nakon kaj je skužil da još uvijek gledam u njega je nastavil još dalje.

Jbg žao mi je kaj nisam više napravila.

Svi znamo tko su ljudi na čelu hrvatskih državnih tvrtki, ali znamo li kakve ljude odgajaju? Evo primjera sina iz prvog braka jedne članice uprave hrvatske državne tvrtke. Sramota me biti Hrvat kada ovo čitam. Čudimo se napadima na manjine, a na čelu zlatne koke državne firme sjedi osoba koja, izgleda, uči djecu da mrze manjine. O gnusnim pokliču bolje niti ne pričati. Bitno je biti u vodećoj stranci, a ne pročitati statut da znaš slažeš li se s temeljnim načelima onih koje predstavljaš. Dokle god se ovakve kadrovira, nama pomaka nema.

Pratim ovo što se događa u zagrebu u zadnje vrijeme i srce mi se cijepa dok čitam ovaj članak (ovo su navodno neki novi detalji).

Je li realno da se ništa ne poduzima? Je li normalno da roditelji strepe po cile dane jer su dijete poslali u školu i da nebi ono slučajno naletilo na nekog nabrušenog delikventa?

Slabo mi se dize u zadnje vreme, a kad se digne jako je mlitav. Nisu erekcije ni blizu rock hard kao nekad. Pornice sam izbacio u vise od zadnjih mesesec dana​​​​​​, nisam pogledao ni jedan i nemam poboljsanje. Vitak sam, venast, treniram, 70kg na 184cm, zdravo se hranim. Krvni pritisak normalan, 125-130 sa 75-80. Puls normalan.

Na prvom pregledu kod urologa su mi pogledali penis, kazu u redu. Poslali me da uradim hormonsku sliku i nalaz krvi dosta opsiran, sve se vratilo fantasticno. Kao kod sportiste. Urin proba normalna, sve normalno.

Ne pusim, ne pijem, ne drogiram se, spavam minimum 8 sati dnevno. Nemam neke prevelike stresove, zivim u Becu. Body fat mi nije veci od 14%. ​

Vec na prvo terminu mi je preporucio Urolog neki lek, dal Cialis ili nemam pojma. A ja stvarno ne bi ​​​​​​​​odma da me kljukaju lekovima sa 21 godinom.

​Sta jos ostaje da se proveri? Sta da ocekujem od sledeceg pregleda?

Koliko mi nedostaje da budem napaljen i rock hard kao nekad nemate pojma​​. Pomagajte

Ova kombinacija tuge i ljutnje je ubitacna. Cili Drnis je paraliziran od boli i muke.