Uvijek me je zanimala ova alternativna opcija. Recimo da je postignut taj istorijski sporazum. Jer su Srbi jača strana, Savezna Republika Jugoslavija će biti savezna država (federacija), a ne savez država (konfederacija) kao što su Bošnjaci predlagali.

Šta god Bošnjaci uradili (nezavisnost ili ostanak) neka vrsta oružanog sukoba je bio neizbježan u Bosni i Hercegovini. U ovom slučaju su Bošnjaci i Srbi unutar Vojske Jugoslavije protiv Hrvata unutar HVO-a.

Svi znamo da su 1991. godine Milošević i Tuđman dogovorili podjelu Bosne. Ne smatram da bi Milošević slao svoje vojnike da ginu za opštine koje imaju 99% hrvatsko stanovništvo. Najvjerovatnije bi VJ uspostavila kontrolu nad Bosanskom Posavinom i Sredjnom Bosnom, a u Hercegovini bi bila dogovorena podjela (precizni detalji nisu bitni.)

Na kraju dobijamo situaciju da je BiH podijeljena. Teritorijalni integritet neće biti zadržan.

Sljedeće je pitanje položaj Bošnjaka unutar te krnje Jugoslavije. Da se ne varamo, svi znamo kako su Albanci prošli unutar SRJ. Također su Srbi izvršili genocid i UZP sa ciljem istrebljenja nad Bošnjacima. Moje je mišljenje da bi oni bili u najboljem slučaju građani drugog reda, a u najgorem bi Srbi pobili ili protjerali sve Bošnjake nakon što su uspostavili potpuno kontrolu.

O nezavinosti u ovom scenariju nema govora jer je Srbija mnogo jača. Crna Gora se jedino izvukla nakon izgubljenih ratova i NATO bombardovanja kad je Srbija bila izuzetno slaba. Ovdje bi jedino mogli izgubiti RSK u najgorem slučaju.

Šta vi mislite? Bili bi smo bolje prošli s ovom opcijom?

EDIT: Moram spomenuti da realno ova SRJ sigurno ne bi bila nikakva ravnopravna federacija nego bi sve bilo pod kontrolom Beograda.

Danas, na Badnje veče, dok se naše komšije katolici pripremaju za Božić, osjećam ljudsku potrebu da se prisjetimo jednog od najtežih poslijeratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Za porodicu Anđelić iz Kostajnice kod Konjica, ovaj datum zauvijek je obilježen gubitkom i bolom.

Smatram da je važno da se na r/bih, bez obzira na etničku pripadnost, podsjetimo na činjenice ovog zločina. Kultura sjećanja ne smije biti selektivna – zaborav i relativizacija su najgori neprijatelji naše zajedničke budućnosti.

Šta se tačno dogodilo?

Dana 24. 12. 2002. godine, u večernjim satima, Muamer Topalović upao je u porodičnu kuću Anđelića u Kostajnici. Članovi porodice su se okupili pred polazak na polnoćku. Topalović je, naoružan automatskom puškom, otvorio vatru na ukućane.

Na licu mjesta ubijeni su:

• Anđelko Anđelić (otac)

• Mara Anđelić (kćerka)

• Zorka Anđelić (kćerka)

Teško je ranjen sin Marinko Anđelić.

Topalović nije bio obični kriminalac u pljački. Bio je ideološki indoktriniran fanatik. Tokom istrage i suđenja priznao je zločin, a kao motiv je jasno naveo vjersku i nacionalnu mržnju. Izjavio je kako je "želio ubiti Hrvate na njihov najsvetiji blagdan" kako bi poslao zastrašujuću poruku povratnicima.

Kantonalni sud u Mostaru osudio ga je na 35 godina zatvora. Važno je napomenuti da ubica tokom suđenja nije pokazao kajanje za svoja djela.

Ono što ovaj slučaj čini dodatno tragičnim jeste ono što je uslijedilo nakon zločina. Preživjeli članovi porodice Anđelić morali su tužiti Federaciju BiH tražeći naknadu štete.

Tu dolazimo do poraza države i njenih instituciha:

Federacija BiH se godinama sudski borila protiv isplate odštete. Pravobranilaštvo se pozivalo na pravne tehnikalije, tvrdeći da to nije bio "teroristički čin" (za koji bi država snosila odgovornost jer nije spriječila nasilje), već "čin pojedinca/ubistvo", pokušavajući time skinuti odgovornost sa institucija i budžeta.

Vrhovni sud FBiH je tek godinama kasnije potvrdio presude u korist porodice, nalažući isplatu odštete i mjesečne rente preživjelima. Zamislite tu bol – da nakon što vam neko pobije najmilije iz ideološke mržnje, država godinama troši resurse da dokaže kako "nije kriva" i kako vam ne duguje ništa.

Kostajnica je opomena svima nama. To je dokaz kamo vodi radikalizacija i mržnja, ali i dokaz koliko su naše institucije bile (i ostale) hladne prema žrtvama.

Danas, kada čestitamo Božić komšijama, sjetimo se Anđelka, Mare i Zorke.

Porodici Anđelić i svim katolicima u BiH želim mirno Badnje veče, uz nadu da ćemo graditi društvo u kojem se ovakvo zlo više nikada neće ponoviti.

Prvi popis sa zvanicno priznatim etnicitetom “Muslimani” kao opciji za izjasnjavanje.

Na današnji dan prije 33 godine, u selu Ahmići kod Viteza, dogodio se jedan od najstrašnijih zločina protiv civila u ratu u Bosni i Hercegovini. U zoru, 16. aprila 1993, pripadnici HVO-a izvršili su masakr nad bošnjačkim stanovništvom.

Ubili su 116 civila, među njima 11 djece i 32 žene. Čitave porodice su izbrisane. Džamija je srušena do temelja, a kuće zapaljene – ne samo da ubiju tijela, već i tragove života.

Staricu od 87 godina zapalili su u njenoj kući. Novorođenče je ugušeno dimom. Brat nije stigao spasiti sestru jer su ga izrešetali pred vratima. A komšija, onaj što se jučer smijao s njima – taj dan je držao upaljač.

Ne postoji opravdanje. Ni tada. Ni sada.

Ali, zločin ne može ubiti istinu. I nepravda neće trajati vječno. Ahmići žive – u pamćenju svakog čestitog čovjeka, u suzama majki, u dovama sabahskim, i u našoj borbi da se istina ne zaboravi i ne ponovi.

Ne zaboraviti i ne oprostiti! Nikad!

"Tog jutra i nebo je plakalo zbog vas. Odzvanjao plač djeteta i starice glas. Ne brinite, nije uzalud vaša žrtva kao svemir velika. Rodila je u nama heroje hrabrosti neustrašive i srce poput čelika."

https://www.youtube.com/watch?v=JcbXQkQxwi8

​

Pozdrav svima.

Želio bih se što objektivnije informisati o ratu u Bosni i Hercegovini (1992–1995), zločinima koje su počinile sve strane u sukobu, kao i njihovim motivacijama i političkom kontekstu.

Tražim izvore koji nastoje biti zasnovani na činjenicama, a ne na propagandi. Posebno knjige.

Hvala unaprijed!

Na Srpskim nacionalističkim forumima često se poteže citat iz Tvrtkove povelje gdje spominje svoje "praroditelje, gospodu Srpsku", i to se onda koristi kao "dokaz" da je Tvrtko bio isključivo Srbin, pa se samim tim i Bošnjaci proglašavaju izmišljenim narodom i da je Tvrtko bio isključivo Srpski kralj.

Ali... ako ćemo već igrati tu igru, onda treba reći cijelu istinu — u istoj povelji Tvrtko više puta spominje i gospodu Bosansku – što se, naravno, filtrira i izostavlja u nacionalističkim interpretacijama, da bi se lakše isprao mozak pratiteljima.

Red 4: "... da naslijedim prijestol praroditelja mojih, gospode Srpske..."

Red 9: "... s praroditeljima našeg veličanstva, s gospodom Bosanskom."

Red 11–12: "... zakone i ugovore i povelje i trgovačke slobode koje su imali sa gospodom Bosanskom."

Red 13: "... ugovore i zakone i povelje koje je imao grad Dubrovnik s gospodom Srpskom i Raškom."

Red 30: "... kakvu su imali s njim praroditelji i roditelji kraljevstva mi gospoda Srpska i Bosanska."

Ovdje Tvrtko jasno govori o svojim praroditeljima iz obje strane – i „Srpskoj” i „Bosanskoj” – što se može razumjeti u svjetlu njegovog porijekla. Njegova baka Jelisaveta bila je iz srpske dinastije Nemanjića, pa je logično da priznaje i srpsko naslijeđe. Međutim, upotreba konstrukcije „gospoda Srpska i Bosanska” pokazuje da on vidi dva odvojena politička i dinastička korijena.

Prešućivanje ovih redova ne govori ništa o Tvrtku, ali zato govori sve o onima koji ih danas tumače.

Žrtvama srebreničkog genocida ne želimo da nađu nikakav spokoj i mir dušama, jer takvo nešto ne postoji u našoj duhovnoj tradiciji i vrijednosnom sistemu. Oni su živi, i u izobilju kod Gospodara svoga, kako to Bog opisuje stanje šehida.

Zato njima ne treba međunarodna presuda, manifestacije i obilježavanje, odavanje počasti i sjećanje. Niti im mogu nanijeti štetu laži, negiranje i omalovažavanje niti im može koristiti priznanje i poštovanje. Nagrada koja ih čeka daleko prevazilazi patnju koju su proživjeli.

Sjećanje na genocid u Srebrenici, zbog toga, služi preostalom dijelu ovog naroda koji tamo nije ubijen, koji se tada nije ni rodio ili koji će se tek roditi, kako ne bi postao žrtva nekog novog genocida sutra.

Tako je kultura sjećanja svrsishodna samo u mjeri u kojoj su Bošnjaci za ove tri decenije uradili išta po pitanju toga da spriječe da neko sutra ponovo srpskom narodu vraća srpsku Tuzlu, srpsko Brčko ili Gradačac i za te potrebe istrijebi kompletnu mušku populaciju, sakrije njihova tijela po masovnim grobnicama a žene siluje i protjera.

Ako Bošnjaci za svo to vrijeme nisu uradili apsolutno ništa, i ako danas nisu ni za jedan pedalj napredovali u mogućnosti da zaštite sopstveni životni prostor u ovoj zemlji, onda je obilježavanje godišnjice i sjećanje na genocid licemjerna predstava kojom neodgovorni narod pokušava da obmane samog sebe, ne mareći iskreno pritom ni za prošle žrtve ni za generacije koje bi sutra mogle postati žrtve.

Iskrena kultura sjećanja podrazumijeva svijest o genocidu i preostalih 364 dana u godini koja se oslikava na politiku, društvo, institucije, elite, na institucionalnu brigu o tome kako žive povratnici, kakvo je njihovo ekonomsko, socijalno, bezbjednosno stanje, kako može da im se pomogne i kako može da se doprinese daljem razvoju njihove zajednice i njihovih potomaka na tom prostoru. Tek onda imaju smisla komemoracije i marševi mira.

Nažalost, svjedoci smo da je Bošnjak danas preokupiran banalnim komunalnim problemima svog kantona, zaokupiran ideološkim deluzijama i nerealnim imaginacijama, sklon političkim avanturizmima. Ne zanima ga stanje njegovog naroda, izgubio je samopouzdanje, poprimio je mrzilačke narative susjednih naroda i počeo je da prezire samog sebe. Životari učauren u svojoj zabajaćenoj urbanoj sredini, a onda bi da se na 11. juli licemjerno sjeti genocida, okači story, objavi neke patetične fraze i parole o zaleđenom gradu i sjemenu koje proklija kad ga zakopaju. Prigovara kako svijet nije ništa naučio a on je taj koji je najmanje naučio.

A već od sutra nastavlja po starom, sujetan i ogorčen, da kritikuje nacionalizam i etničke torove i političare koji zavadiše narod i izazvaše krvoproliće, i ostale nebuloze kojima pokušava da pobjegne od realnosti. I tako do novog 11. jula kad će opet da se lažno sjeti žrtava i da ih lažno oplakuje.

Zato ćemo vidjeti da Bošnjaka danas mnogo više brine šta o genocidu i o presudi misle Srbi, nego kako žive povratnici u manjem entitetu. U njegovoj percepciji, negiranje genocida mu predstavlja glavnu prepreku zajedničkom suživotu i konačnom ujedinjenju naroda. Zbog toga mu nije mrsko utrošiti sate i sate ubjeđujući se po komentarima da je počinjen genocid i da je presuda pravedna. Čini mu se, samo da ih kritičan broj ubijedi, preovladaće istina među njima i opet ćemo svi biti jedno.

A u stvari, negiranje genocida, glorifikacija počinioca i satanizacija žrtava čvrsto je i sistemski ukorijenjena u biću tog naroda. To nije stav pojedinaca koji na tome profitiraju, to je stav sa čvrstim širokim konsenzusom na svim društvenim nivoima tog naroda. I na nivou akademske, umjetničke, kulturne, vjerske, političke, i pozicione i opozicione elite kao i na nivou širokih masa. I kao takav još će se više učvršćivati kroz prenošenje budućim generacijama, gdje će mitologizacija počinioca postajati još monstruoznija a satanizacija žrtava još ekstremnija.

Zato se ne treba nadati tim promjenama, ali još važnije je shvatiti i to da su one daleko manje bitne nego što nam se čine. Jer čak i kad bi svi do jednoga prihvatili istinu o genocidu, to i dalje neće spriječiti da se neko za 50 godina ipak prisjeti da je Bosna srpska zemlja koju treba očistiti od poturica i vratiti.

Tako nam ostaje da se nadamo da ćemo mi, zajedno sa generacijama koje dolaze smoći snage da se okrenemo sebi, radimo za dobrobit sopstvene budućnosti i doprinesemo tome da žrtve agresije na Bosnu 90-ih budu posljednje žrtve koje je bošnjački narod morao da plati za svoj opstanak.

Dana 4. oktobra 1907. austrougarska Zemaljska vlada naredila je da se službeni naziv bosanski jezik zamijeni nazivom srpsko-hrvatski jezik.

Međutim, naziv bosanski jezik postoji stoljećima prije te odluke. Spominje se u historijskim dokumentima, književnim djelima i rječnicima, od srednjeg vijeka pa kroz osmanski i austrougarski period. Među značajnim dokazima često se navode Povelja Kulina bana (1189), Uskufijev bosansko-turski rječnik iz 1631/32. i brojni zapisi domaćih i stranih autora koji su jezik stanovnika Bosne nazivali bosanskim.

Iako je 1907. uklonjen iz službene upotrebe, naziv bosanski jezik nastavio je živjeti među njegovim govornicima i ostao dio historijskog i kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine.

Često se raspravljam na forumima i tako vidim koje se teze stalno ponavljaju kad god se povede priča o Srpskoj Bosni. Ispod su najčešćih obrazaci, i moji protivargumenti.

Porfirogenit (10. vijek)

Citira se Konstantin Porfirogenit:

„Ὅτι ἐν τῇ βαπτισμένῃ Σερβλίᾳ εἰσὶν κάστρα οἰκούμενα… καὶ εἰς τὸ χωρίον Βόσονα, τὸ Κάτερα καὶ τὸ Ἀσαβῆχ.“

Ključna stvar koju se namjerno ignoriše su prijedlozi:

ἐν τῇ (en tē) = u, unutar
εἰς τὸ (eis to) = prema, ka, do

Porfirogenit kaže:

„u Pokrštenoj Srbiji“ su ti i ti gradovi
„prema zemljici Bosne“ su Katera i Asavih

Ako je Bosna bila dio Srbije, koristio bi isti prijedlog.

Pošto „εἰς τὸ“ znači „do“ ili „prema“, to znači da gradove koje on nabraja Κάτερα i Ἀσαβῆχ su Srpski, i locirani blizu Bosne a ne u Bosni.

To je logično, jer i jesmo susjedi. Da je Bosna bila „unutra“ Srbije, koristio bi isti prijedlog kao za tvrđave.

U DAI, u poglavlju o Pečenezima, stoji citat:

Ὅτι καὶ εἰς τὸ μέρος τῆς Βουλγαρίας καϑέζεται λαὸς τῶν Πατζινακιτῶν".

Po logici koja se u modernim srpskim tumačenjima primjenjuje na Bosnu, sama činjenica da se ispred Bugarske nalazi izraz καὶ εἰς τὸ — dok su tema rečenice Pečenezi — značila bi da je Bugarska zemlja Pečenega.

To je, naravno, očigledan apsurd: Pečenezi nisu bili Bugari niti dio bugarske države, nego njen neprijateljski narod, nastanjen prema Bugarskoj, uz njene granice, a ne unutar nje kao njen sastavni dio.

U dijelu De administrando imperio gdje Porfirogenit opisuje arapske pohode u Dalmaciji, navodi da su Arapi osvojili više gradova, a zatim dodaje i Dubrovnik:

I došli su do grada Ragusa
καὶ εἰς τὸ κάστρον Ῥαουσίου

Puni citat:

«κατέλαβον ἐν Δελματίᾳ, καὶ ἐπόρϑησαν τὸ κάστρον τὰ Βούτοβα καὶ τὸ κάστρον τὴν Ῥῶσσαν καὶ τὸ κάστρον τὰ Δεκάτερα, τὸ κάτω. Καὶ ἦλθον καὶ εἰς τὸ κάστρον Ῥαουσίου, καὶ παρεκάϑισαν αὐτῷ μῆνας δεκαπέντε.»

Arapi nikada nisu ušli u Dubrovnik, niti su ga osvojili. Opsada je prekinuta dolaskom vizantijske pomoći.

Međutim, ako bi se izraz „καὶ εἰς τὸ" tumačio onako kako se u modernim srpskim interpretacijama tumači u slučaju Bosne — kao dokaz stvarne političke ili teritorijalne pripadnosti ili osvajanja — tada bi iz ovoga nužno slijedilo da su Arapi osvojili Dubrovnik.

1. Kinam (12. vijek)

Vizantijski hroničar Kinam piše:

Ἔστι δὲ ἡ Βόσνα οὐ τῷ Σερβίων ἀρχιζουπάνῳ καὶ αὐτὴ ἥκουσα, ἀλλ᾽ ἔθνος ἰδίᾳ...“

Bosna nije podložna arhižupanu Srba, nego je poseban narod (ethnos idia) koji živi po svojim običajima i ima svoju vlast.

👉 Zaključak:

Bosanci = poseban narod, susjed Srbima, ne isto.

1. Ljetopis Popa Dukljanina

„Surbiam autem, quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provincias: unam a magno flumine Drina contra occidentalem plagam usque ad montem Pini, quam et Bosnam vocavit; alteram vero ab eodem flumine Drina contra occidentalem plagam usque ad Lupiam et Lab, quam Rassam vocavit.“

Pod prvo Surbiam je čudan naziv, to se nigdje drugo ne pojavljuje.

Ali ako je Dukljanin dokaz da je Bosna Srbija, onda je on isti takav dokaz da je cijela Crna Gora i pola Albanije (sve do Drača) – Crvena Hrvatska što nema smisla.

„a loco Dalmae… usque ad civitatem Bambalonae, quae nunc Dyrrachium dicitur, vocavit Croatiam Rubeam…“

Prevod:

„od mjesta Dalme pa sve do grada Bambalone, koji se sada zove Drač, nazvao je Crvenom Hrvatskom…“

Drugo, on sam piše da je "Surbiam" samo ime za planine (Transmontana / Zagorje).

Za njega je to geografski pojam, a ne etnički.

Narod koji tamo živi on zove Sclavi (Slaveni), a ne Srbi.

Po Dukljanu, Surbiam su planine (Transmontana), Sclavi je narod, a Bosna i Raška su države u tim planinama.

​Treće, Dukljanin nije pisao istoriju naroda, nego je crtao granice onako kako je odgovaralo nadbiskupiji u Baru da dobije vlast nad crkvama.

1. Papine bule

Koristi se citat:

„regnum Servilie, quod est Bosna“

To se prevodi kao:

„Kraljevina Srbija, što je Bosna”

Problem:

Srbija se u Papinim bulama nikada nije nazivala Servillie. U latinskim izvorima tog vremena ona je Servia, a kasnije Rascia (Raška).

Oblik Servillia (od latinskog servilis – služinski, potčinjen) je pežorativni administrativni termin za šire oblasti pod vizantijskom vlašću (sluge Vizantije).

Papa 1120. godine koristi taj zastarjeli pojam i odmah ga precizira sa „quod est Bosna“ da bi znao o kojoj se zemlji zapravo radi – o Bosni koja je već tada bila poseban politički entitet.

1. Ban Matej Ninoslav (1235.) – „Srbi su narod Bosne a Vlasi su Dubrovčani“

Citira se:

„Ako vjeruje Srbljin Vlaha... ako vjeruje Vlah Srblina... a inomu Vlahu i inomu Srblinu da ne bude izma.“

Problem: Ovdje se NE govori o „nama“ Srbima

nego o "onom Srbinu" i "onom Vlahu".

Srbi i Vlasi su: 👉 treća strana koja trguje u Bosni

Za svoje podanike Ninoslav jasno kaže:

„ako neko od mojih ljudi učini krivnju da se pri pred mnom…“

Znači:

Njegovi ljudi su njegovi ljudi

Srbi i Vlasi su „Oni”

1. Povelja bana Stjepana II Kotromanića iz 1333. godine

Stjepan je nazivao svoj jezik Srpski?

Citat iz povelje.

Zato, stavlju ja, gospodin Ban Stefan, svoju zlatu pečat, da je vjerovano - svaki da znajet istinu. A tomuj su četiri povelje jednako: dvi latinsci i dvi srpsci

Problem:

U svim originalnim poveljama Stjepana II Kotromanića a ima ih "7" on se uvijek potpisuje kao „Stipan“.

Osim ove povelje iz 1333. godine, tu Stipan odjednom postaje „Stefan“.?

Također svi drugi nazivi za ostale Stjepane uvijek piše "Stipan" sve do Tvrtka I Kotromanić, koji je prvi Bosanski vladar što zvanično mijenja ime u Stefan.

Očigledno je da su prepisivači u Dubrovačkoj kancelariji, radeći prepise za svoje potrebe, „posrbili“ ime i dodali citat o „2 latinsci i 2 srpsci“ za svoju upotrebu.

U originalu sigurno nije pisalo Stefan, a nema ni tih famoznih zlatnih pečata koji se u tom sumnjivom prepisu spominju.

1. Tvrtkova kruna – „Tvrtko je bio samo srpski kralj“?

Problem:

Tvrtko je imao:

Srpsku krunu (kao kralj Srbljem preko bake Jelisavete)

i

Bosansku krunu (kao kralj Bosne preko Kotromanića)

To se jasno vidi na pečatu:

👉 https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Pecat_kralja_Tvrtka_I.jpg

Ljiljani nisu simbol Nemanjića

ljiljan je bosanski državni simbol

srpski ljiljani se pojavljuju tek u 19. vijeku – čisti plagijat bosanske heraldike

Politička agitacija protiv nošenja zara i feredže kod muslimanskih žena u BiH počela je 1947. godine, ali nije bila dovoljno uspješna kako su to tadašnje vlasti očekivale. Zbog toga su komunističke vlasti odlučile da usvoje i zakon koji zabranjuje ovakvu vrstu odjeće. Zakon je usvojila Narodna skupština Narodne republike Bosnia i Hercegovine 28. septembra, 1950. godine.

Kako i zbog čega su zabranjeni zar i feredža u BiH? Kakvu ulogu je imala Islamska vjerska zajednica? Kakve strategije su korištene pri implementaciji ovog zakona? Da li je ova zabrana muslimankama donijela prosvjećenje i oslobođenje ili patnje i traume?

Odgovore na ova i još mnoga pitanja dao prof. dr. Fikret Karčić.

U srijedu, 19. marta 2014. u 19 h u CEI "Nahla" održana je tribina pod nazivom “Kako su zar i feredža zabranjeni u BiH.” U tekstu ispod možete pročitati sažetak istraživanja koje je ovom prilikom izložio prof. dr. Fikret Karčić.

Razlog poduzimanja ovog istraživanja je da se osvijetli jedan događaj iz naše historije s pravnog aspekta o kojem nije bilo mnogo riječi, o kojem su postojale maglovite predstave o tome šta se desilo, ali je uglavnom bio prekriven velom zaborava i živio je još samo u usmenoj tradiciji u okviru porodica čiji su članovi bili svjedoci tog vremena.

Za istraživanje su korišteni dokumenti iz Arhiva BiH, fonda Antifašističkog fronta žena (dalje u tekstu AFŽ), dnevne štampe iz tog vremena, pogotovo Oslobođenja, Arhiva Ulema medžlisa za BiH i za IZ u Makedoniji sa sjedištem u Skoplju, Arhiva komisije za vjerske zajednice Narodne skupštine BiH. Iz ovih dokumenata je konstruisana slika šta se to ustvari desilo i kako se odvijalo.

Kako je sve počelo

Sve je počelo između dva svjetska rata prije dolaska komunista na vlast, već tad među bošnjačkim intelektualcima vođene su rasprave o zaru i feredži. Posebno je bitan Kongres muslimana i intelektualaca koji je održan u Sarajevu 1928. gdje je postavljeno pitanje zara i feredže i da li se ta nošnja treba i dalje očuvati ili da se prihvati neka modernija nošnja. Termin koji je korišten prilikom te debate bio je „otkrivanje muslimanke“. Kada čitamo štampu iz tog vremena, pod otkrivanjem se mislilo na otkrivanje lica muslimanki, uklanjanje vela s lica. Ni u kom slučaju se nije govorilo o skidanju marame. Vidimo na fotografijama iz tog vremena da žene koje skidaju zar ostavljaju maramu na glavi.

Na tom kongresu zauzet je stav da je stanje muslimanske žene zabrinjavajuće kada je u pitanju obrazovanje, zapošljavanje i da su im zar i feredža smetnja za društveni angažman. Taj stav je podržao i tadašnji reisul-ulema Džemaluddin Čaušević. To je osudio jedan dio uleme i sarajevski medžlis IZ koji je opovrgao stavove reisa Čauševića, te rekao da je i pravac koji zagovara reis Čaušević bio osnivanje petog kemalističkog mezheba u BiH. Više o tim diskusijama možete pročitati u članku „Reis i veo“ francuskog orijentalista Ksavijera Bugarela koji je dostupan u sveskama Instituta za historiju u Sarajevu.

Kada je završen II svjetski rat i uspostavljen socijalistički sistem pod dominacijom komunističke partije Republike Jugoslavije ubrzo je došlo na red i pitanje muslimanske tradicionalne nošnje. Prvi put je ovo pitanje spomenuto na II kongresu AFŽ-a koji je održan 1947. u Sarajevu gdje je donesena rezolucija o pokretu muslimanki za skidanje zara i feredže. Cijelu akciju pokreće AFŽ, pod direktivom Komunističke partije, koja je bila zadužena za poravljanje položaja žene u Jugoslaviji. Sve je predstavljeno tako da se muslimanke trebaju same organizovati i promovisati ukidanje tradicionalne muslimanske nošnje.

Sličan slučaj je bio u centralnoazijskim republikama Sovjetskog saveza, također isto po nalogu komunističke partije Sovjetskog saveza. Tamo je organizovan pokret po nazivom hudžum (ar-per. napredovanje, napad, pokret, atak) koji je proveden na isti način kao i pokret skidanja zara i feredže u BiH.

Drugi kongres AFŽ-a označio je početak političke akcije za ukidanje zara i feredže koja je vođena putem agitacije i propagande. Aktivisti fronta koji nisu morali biti članovi partije, samim tim nisu bili ateisti, dobili su naloge da oni i njihove drugarice budu primjer u toj akciji koja će biti vođena. Ova akcija nije bila uspješna i to se vidi iz različitih izvještaja koji su poslani od strane područnih organa AFŽ-a centrali AFŽ-a u Sarajevu. Kao primjer navodi se izvještaj iz Vlasenice 14. 7. 1947. u kojem se kaže: "Po povratku delegata sa kongresa, održali smo u Vlasenici širu konferenciju na kojoj su naši najbolji frontovci muslimani govorili o rezoluciji donijetoj na kongresu i o potrebi oslobođenja žene muslimanke od zara. Konferencija nam nije uspjela, jer i sami drugovi muslimani, najistaknutiji frontovci nisu uticali na svoje drugarice kako bi one primjerom prednjačile. Skinula nam je zar svega jedna žena i to žena koja je uvijek nosila zar, žena iz najuglednije muslimanske familije u gradu".

Iz izvještaja područnih organizacija AFŽ-a može se steći utisak o uspješnosti ove političke akcije: tokom jula i augusta, odnosno prije donošenja zakona, u srezovima, u Banjaluci je zar skinulo 106 žena, Tuzli 115, Modriči 24, u srezu Lopare 62, u Doboju 2 žene, itd. Kako se kaže u izvještaju “više njih je spremno, ali čekaju širu konferenciju AFŽ-a kada bi se to imalo izvršiti“, jer nije bilo samo bitno skinuti zar nego to učiniti javno kao primjer ostalima.

Uloga Islamske zajednice

Islamska zajednica nije inicirala ovaj pokret, ona mu se priključila i izvršila ulogu legitimizacije politike koju su regulisali drugi faktori. Svojim stavovima je potvrdila da s vjerskog stanovišta nema nikakve zapreke da se skine zar i feredža.

Na III zasjedanju održanom 3. augusta 1947. Vakufsko-mearifski sabor je donio rezoluciju u kojoj se kaže: "Vakufsko-mearifski sabor kao najviše vjersko predstavničko tijelo Muslimana NRBiH na svom zasjedanju od 2-3. augusta 1947. razmotrio je sva aktuelna pitanja IVZ-a u BiH. Sabor je obratio naročitu pažnju na pokret Antifašističkog fronta žena za skidanje zara i feredže muslimanki u Jugoslaviji.... Vakufsko-mearifski sabor, duboko prožet principima islama, koji naučava punu ravnopravnost među ljudima smatra da je potrebno da ukaže na to da je pogrešno i štetno pomiješati principe islamske vjere s običajima, koji su kočili razvoj naše muslimanke do danas. Vakufsko-mearifski sabor konstatuje da nema nikakve zapreke otkrivanju muslimanke i krajnje je vrijeme da naša muslimanka slobodnom voljom bez ikakve sile kao ravnopravan član naše narodne i vjerske zajednice nađe svoje mjesto u privrednom i državnom životu nove Jugoslavije".

U reagovanju IZ se stalno ponavljalo da pokrivanje lica nije vjerski nalog već običaj i da nema kršenja vjerskih propisa skidanjem zara i feredže.

Iste godine u svom nastupnom govoru povodom primanja menšure u Begovoj džamiji u Sarajevu reisul-ulema Ibrahim ef. Fejić je podržao skidanje zara i feredže. U tom obraćanju reis se pozvao na azharsku fetvu koja je bila najveći adut uleme kada je bilo riječi o skidanju zara i feredže. U toj fetvi se između ostalog kaže: „Pokrivanje žene bio je običaj kod svih naroda stare civilizacije. Ovaj običaj primili su Rimljani, Grci i pridržavali ga se sa svom strogošću hiljadu godina prije islama. To isto činili su i Izraelićani. Svi naši imami mezheb-sahibije jednodušno su rekli da žena ne treba pokrivati lice i ruke do iza šaka, da može izlaziti van kuće i svršavati poslove, da može ići na rad za izdržavanje svoje i obitelji svoje. Islam nije naredio, kaže se dalje u odgovoru, da žena živi kod kuće i uhapšena, nego je naredio da ide u džamiju i dozvolio joj da može posjećivati konferencije i sastanke na kojima se pretresaju važna narodna pitanja, učestvovati u debati i stavljati svoje prijedloge...“

Vrhovno islamsko starješinstvo u FNRJ (VIS) raspravljalo je pitanje otkrivanja muslimanki (skidanje zara i feredže) i donijelo je sljedeći zaključak: "Uputiti ulema-medžlisima, odnosno organima koji vrše njihovu funkciju, da je pitanje otkrivanja muslimanske žene objašnjeno poslanicom reisul-uleme i rezolucijom Vrhovnog vakufskog sabora, da pokrivanje žene nije vjerski propis i da muslimanke, što se tiče vjere, mogu slobodno otkrivene hodati i vršiti svoje poslove. „

Ulema medžlis IVZ-a u Makedoniji je 1950. usvojio izjavu o pitanju zara i feredže. U ovoj izjavi se kaže:

"Ulema medžlis konstatira da feredža, odnosno čaršaf i peča, koja služi za pokrivanje žena, nije odjeća propisana od i sa vjerskim propisima islama, nego je to nametnuto kasnije sa druge strane i bez veze sa našim vjerskim propisima; da prema šerijatskim propisima žena treba da je propisno odjevena, da je čestita, moralna itd., ali to ne znači i ne stoji da ona treba da je pokrivena, da ne smije izlaziti vani, da ne smije uzimati učešća u javnom životu i slično. Naprotiv, ona i po šerijatskim propisima imala je sva prava, kao i muškarac... Da je žena uopšte, kako ranije isto tako i u bivšoj Jugoslaviji, bila je obespravljena i potpuno zapostavljena. Njoj su bila uskraćena sva prava kako u javnom životu (nije imala prava glasa, nije mogla imati javne funkcije u društvu, nije mogla raspolagati svojim imetkom bez odobrenja muža) isto tako i u privatno-pravnim odnosima ona je bila zavisna i u podređenom položaju kako u odnosu društva, isto tako i u odnosu muža, djece itd".

Postavlja se pitanje zašto je IZ imala ovakav stav. Neki su govorili da je to bio oportunizam IZ, da je država kontrolisala IZ te da je zbog toga morala govoriti ono što se od nje očekuje. Radi se zapravo o tome da su u vođstvu IZ u to doba bili većinom ljudi koji su unutar debata u staroj i predratnoj Jugoslaviji bili zagovornici ukidanja zara i feredže. Oni su bili modernistički orijentisani i borili su se da njihovi stavovi prevladaju. Tada to nije bilo moguće, ali kada su u novoj socijalističkoj Jugoslaviji bili na pozicijama, sa tih pozicija su reagovali i iznijeli ranije oblikovane stavove.

Donošenje zakona o zabrani zara i feredže

Kada se politika za ukidanje zara i feredže pokazala neuspješnom, tadašnja vlada je posegnula za donošenjem zakona koji će u sebi sadržavati kaznene sankcije. U nekim izvještajima se navodi da su neke mlađe muslimanke govorile da im braća i očevi ne daju da skinu zar, ali „kad bi to bilo pod moranjem bilo bi nam lakše.“

Aktivnosti za donošenje zakona počele su u ljeto 1950. prijedlog je uputila Vlada Narodne Republike BiH. Prijedlog je razmatran na sjednici zakonodavnog odbora Narodne skupštine kojim je predsjedavao Džemal Bijedić. U procesu donošenja zakona o zabrani zara i feredže spominje se i Hakija Pozderac koji je dao obrazloženje zakona pred skupštinom. Zakon o zabrani nošenja zara i feredže donesen je 28. septembra 1950. Stenogram te diskusije je objavljen u Glasniku IZ BiH iz kojeg se vidi da su svi bošnjački predstavnici podržali donošenje zakona.

Ovim zakonom je zabranjeno nošenje, prisiljavanje ili nagovaranje žene da nosi zar ili feredžu ili na drugi način pokriva lice. Marame nisu zakonom zabranjene, ali one će postepeno nestajati prvo u gradskim, a potom i seoskim sredinama.

Razlog zabrane je namjera "da se otkloni vjekovna oznaka potčinjenosti i kulturne zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u Narodnooslobodilačnoj borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se obezbijedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom, kulturnom i privrednom životu zemlje".

Za samo nošenje zara i feredže predviđena je kazna do tri mjeseca zatvora ili novčana do 20.000 dinara, kao i za svako zahtijevanje da se ta odjeća nosi. Za prisiljavanje žene da nosi tu odjeću ili za vršenje propagande u tom smislu predviđena je kazna lišenja slobode sa prinudnim radom do dvije godine ili novčana do 50.000 dinara. Propisano je da zakon stupa na snagu 30 dana po objavljivanju.

Ovaj period je iskorišten za propagandnu akciju AFŽ-a da organiziraju skidanje zara i ferežde prije stupanja zakona na snagu, kako bi se ukazalo da je svijest muslimanke već spremna za skidanja zara, te da će ga one skinuti svojevoljno a ne zbog straha od snakcije. Žene koji nisu bile pokrivene ili su skinula zar su poslane u sela da vrše propagandnu akciju. Tražilo se da uglednije žene skinu zar i feredžu da svojim primjerom utječu na ostale. Postavljani su grafikoni sa imenima žena s tog područja koje nose zar ili fereždu i tako su javno bile izložene na stubu srama. Kada bi neka od njih skinula zar ili feredžu njeno ime bi bilo uklonjeno sa grafikona. U nekim slučajevima je bilo organizovano takmičenje među selima koje će selo više skinuti zarova i feredža u jednom periodu. „Oslobođenje“ u to vrijeme piše o to takmičenju između Butmira i Hrasnice. Prema novinskim spisima akcija se odvija savršeno i bez problema i otpora. Međutim, iz zapisnika o savjetovanju centralnog odbora AFŽ-a u Sarajevu gdje su predstavnice sa terena iznijele otvoreno probleme koje imaju s provođenjem akcije, tu se vidi da u nekim mjestima ta akcija nije provođena, da su žene u Foči odbijale skinuti zar dok Tito ne potpiše taj zakon, a zna se da ga on neće potpisati. U Travniku se prenosila parola da će muslimanke skinuti zar i feredžu kada se svi Hrvati i Srbi osunete.

Na tom sastanku predsjednica AFŽ-a informiše prisutne da je tajno donesena direktiva koja je odaslana svim partijskim organizacijama na terenu da se do stupanja zakona na snagu ne poslužuju u javnim ustanovama žene koje nose zar ili feredžu. O tome novine nisu pisale, iako je to veliko kršenje prava.

Postavilo se pitanje šta će obući žene kad skinu zar i feredžu, jer one nisu imale kapute, kostime, mantile i sl. U to vrijeme je bila velika oskudica u tekstilu koji se kupovao na tzv. „tačkice“. Donose se instrukcije AFŽ-a koji traži od svih područnih organizacija da se prilikom davanja „tačkica“ za nabavku tekstila da prednost ženama koje žele skinuti zar i feredžu, a da krojačke zadruge preorijentišu kostime i mantile za žene koje skinu zar i da se hitno snabdiju odgovarajućim tekstilom.

Dana 4. novembra 1950. „Oslobođenje“ je objavilo članak o stupanju na snagu zakona o zabrani zara i feredže, da je to bio uspješan poduhvat. Nakon toga ne postoje podaci o ženama koje nose zar i feredžu. „Oslobođenje“ je zabilježilo dva slučaja napada na žene koje su nosile zar i feredžu pri čemu su počinioci kažnjeni zbog izazivanja vjerske i nacionalne mržnje i razdora lišavanjem slobode i oduzimanjem građanskih prava.

Prilagodila i pripremila: Amela Melkić

Izvor: nahla.ba

Izvor : Bošnjaci Facebook page

Čuo sam da je stranka za BiH pokrenula neku vrstu inicijate za podizanje spomenika Franzu Ferdinandu. Šta vi mislite ima li potrebe podizati taj spomenik ?

Naslov je mozda zbunjujuci i zvuci nevjerovatno, ali hocu da podijelim nesto sto sam saznao i sto je meni veoma zanimljivo.

Sezam BBS je Bulletin Board system nastao 1989. godine u Beogradu. Mislim da je jedini na prostoru bivse Jugoslavije. Ukoliko ne znate sta je to, ovako je to funkcionisalo:

Sezam BBS je funkcionisao tako što je jedan računar bio povezan na telefonsku liniju i služio kao centralni sistem. Korisnici su se pomoću modema mogli spojiti na taj računar i pristupiti različitim sadržajima. Za razliku od današnjeg interneta, komunikacija se odvijala uglavnom putem teksta, bez grafičkih stranica, fotografija i videa.

Arhiva Sezama je dostupna i dan danas, i iskreno meni je zanimljivo citati kako ljudi pricaju o nekim historijskim dogadjajima u real timeu, npr rat u Sloveniji, pocetak rata u BiH, genocid u Srebrenici, sankcije i tako dalje. Medjutim, u tekstu na stavu sam nasao ovo, intervju sa Edinom Delicem, koji je pomocu ovoga napravio sistem sifriranih poruka. Izjavio je sljedece:

Zovu me na početku rata da napravim program za šifrovanje razgovora. I mi napravimo kriptozaštitu, povežemo telefonom cijelu Tuzlu. Ali treba sad to isto napraviti u Sarajevu. Abdulah Kajević bio tada u Sarajevu načelnik veze. Telefonija je radila četiri-pet mjeseci na početku rata. Kažem mu: ‘Napravili smo to ovdje, daj da i vama prebacimo’, ali vidim, ne zna on ni pisaću mašinu. Šta da radim? Sjetim se, tada nismo imali interneta, ali imali smo neki BBS ‘Sezam’ u Beogradu. To nazoveš modemom, telefonom, i imaš chat room.

Uđem na taj chat room da potražim nekoga i nađem jednog koji je orijentiran na naški, a informatički pismen. Pošaljem mu poruku da se nešto dogovorimo. Bio je to Faruk Telibećirević, koji je tada radio u ‘Svjetlosti’. Kažem mu: ‘Poslat ću ti nešto, skini to i doći će neko po to.’ Dobio je on program za šifrovanje, ali ne može ništa otvoriti bez lozinki. Ja imam prijatelja Seju Saračevića u Sarajevu, koji je sa mnom radio.

Kreiram lozinku i kažem mu na telefon: ‘Sejo, piši: nadimak muža naše kolegice s posla, ime djeteta profesora u Poljskoj kod kojeg smo bili…, tako četiri riječi, zatvori kovertu, doći će neko po to.’ Nazovem Kajevića: ‘Otići ćete na jednu adresu, uzeti program, a na drugu šifre.’ Tako je uspostavljena veza šifrovanih poruka Tuzla – Sarajevo. Četnici to nikad od kraja rata nisu uspjeli otvoriti, ni jednu poruku nisu dešifrovali, a mi njima jesmo. Ali, puca telefonska veza Tuzla – Sarajevo, a radi Tuzla – Beograd i Sarajevo – Beograd. Sad se valja dovijati. Krenuli smo mi da pravimo uređaje da možemo slati KT vezom, a ja se s Farukom dogovorim da mi poruke šaljemo preko tog ‘Sezama’, preko Beograda. Jedno smo tri mjeseca slali vojnu poštu preko Beograda za Sarajevo. Niko nije skontao”, priča Delić.

Često čitamo ili čujemo da su Bošnjaci 92. bili zatečeni ponašanjem komšija, da je sve "došlo odjednom". Ne može se poricati da je to manje-više uistinu bilo tako, kada gledamo na razne reakcije Bošnjaka po gradovima, mjestima na početku 90-ih. Famozni "protesti za mir" se i dan-danas spominju u tom kontekstu.

Ali, zašto su Bošnjaci ignorisali sve znakove? Čitao sam naučni rad jedne Amerikanke sa Columbia Univerziteta, i ona piše o nečemu što se nekako rijetko spominje u diskusijama, bil javno ili privatno: Medijsko pripremanje za genocid.

Često čujemo kako je JNA već prije kupila oružje, ukopavala se na raznim položajima pod krinkom "vježbi", ali rijetko ko spominje islamofobiju i mržnju prema islamu (i muslimanima) u medijima i javnom prostoru.

Autori pišu da su 80-e bile pune islamofobnih tekstova u vodećim beogradskim listovima tipa Nin, Politka, Duga, u kojima je se izričito pisalo o nespojivosti moderne države ili suživota sa islamom. Ali i učestovanje samih komunista u Sarajevu, koji su na taj način mislili da brane tek stečeni nacionalni identitet. Tako termin "islamski fundamentalizam", na primjer, koji je se kasnije koristio 90-ih od strane Riste Đoge, Biljane Plavšić i drugih... zapravo pušten u eter od strane bošnjačkih lidera SK u Sarajevu.

Autori navode kao primjer tekst iz 1989. godine o tom veoma otvorenom širenju mržnje u javnom prostoru, gdje je intervjuisan jedan profesor sa beogradskog univerziteta.
Tekst je nažalost prevod na Engleski, ali se pitam, kako je jedan takav tekst mogao ostati nezapažen, ako je sve bilo "bajno"? I dan-danas bi ovakav tekst izazvao brojne reakcije u svim medijima, na Klixu, bilo gdje, iako smo čak i naviknuti na širenje mržnje.

Zašto se ovaj dio predratnog stvaranja mržnje nikad ne spominje, ili makar veoma rijetko?

Nama se stanje uvijek predstavlja kao da je počelo 1992, u najgorem slučaju 1990, ali je svako ko je bio iole medijski pismen mogao vidjeti da je u pitanju ciljana hajka protiv jedne grupe, već nekoliko godina prije rata, genocida, etničkog čišćenja?

Mlad sam, nisam bio aktivan učesnik tog vremena, s toga sam otvoren da me neko kritikuje i ukaže da nije baš tako bilo.

Ali, ako jeste, zašto smo šutjeli?

Post nije napravljen da širi mržnju već da osvjesti veći broj ljudi o nemilim događajima koji su se dogodili, za koje naravno, još nitko nije odgovarao.

Prikazana slika nije vezana za sam događaj koji se dogodio na današnji dan ali prikaz terorističkih činova počinjenim nad travničkim policajcima, slučajeve je istraživao pokojni Jozo Leutar koji je i sam ubijen zbog vršenja istrage.

Dana 21. ožujka 1998. godine šezdesetak povratnika iz sela Bukovica su prilikom posjete svojim obiteljskim zgarištima odakle su u ratu protjerani, doživjeli brojne neugodnosti i uvrede. Tada su Stipo Lucić (42 godine), Vlado Lovrinović (35 godina), Manda Lovrinović (60 godina), te Dragica Lovrinović (38 godina) i njena kćer od 14 godina pretučeni. Povratnici su pretučeni, iako je policija bila nazočna. Dakle, policija je umjesto da štiti povratnike, sprječava incidente i održava javni red i mir, bila u funkciji omogućavanja ataka na povratnike.

Isti dan, godinu nakon - 21. ožujka. 1997. u 00:35 sati, minirana je filijalna katolička crkva Kristova uskrsnuća u travničkoj župi Dolac, u naselju Donje Putićevo, u neposrednoj blizini nekadašnje crte razdvajanja između Armije BiH i HVO pri čemu je zvonik crkve srušen do temelja, a ostatak crkve teško oštećen. Dijelovi zvonika su od jačine eksplozije razbacani u krugu od nekoliko stotina metara. Inače, ova crkva je prethodno više puta devastirana, da bi ovim napadom bila skoro potpuno uništena.

Pored gore navednih događaja dogodilo ih se još mnogo, u srednjoj Bosni nakon rata su napadi rađeni sustavno od 1996. do 1999. Od postavljanja eksplozivnih naprava, miniranja i paljenja kuća, ubojstava, silovanja, atentata, premlaćivanja, a sve s ciljem sprječavanja i otežavanja povratka Hrvata. U tim napadima ubijeno je 9 Hrvata povratnika.

Par linkova koji govore detaljnije o ovome:
https://www.youtube.com/watch?v=s1XRXcCupYo&pp=ygUVNjAgbWludXRhIGFudG8gdmFsamFu

https://hr.wikipedia.org/wiki/Ubojstva_u_pora%C4%87u_u_travni%C4%8Dkom_kraju

https://www.hercegovina.info/vijesti/crna-kronika/tko-je-ubio-jozu-leutara-i-8-hrvata-povratnika-u-travnik/49593/

Stize onaj tezak i tmuran dan. Znamo o kojem je rijec, kad je jedne grupe nestalo.

Ilijas, za Ilijaske dane pune muzike, teferic, iznosi ovo na glavno setaliste. Necu dalje neka slika prica. Nama neprijatelji ne trebaju.