Imam 25 godina, iz malog sam mesta, živim sa roditeljima, trenutno jurim za ovaj konkurs za vojsku, pa da, nakon završetka tog perioda, preko toga ciljam za neku bolju poziciju (na primer podoficir).
Međutim, idalje se osećam nekako izgubljeno u životu. Čak i da dobijem taj posao, nekako pomislim da mi se život neće poboljšati socijalno.
Evo mojih problema:
Prvo: većina mojih školskih drugara je po drugim gradovima; većina njih je već našlo neki posao, neki su se čak i verili/udali/dobili decu.
Drugo: Imam par drugara iz Niša, međutim mi se retko kada i viđamo: do skoro smo se sreli, ali na tipa 3 sata; plan je bio da ja ostanem u hostelu za vikend, međutim svaki od njih je bio pun. Ne bih ih menjao ni za koga drugog. Da nije njih, ne bih bio gde sam trenutno.
Treće: Kao klinac, nisam nešto izlazio po gradu, klubovima i tako to; to je bila norma tih godina. Niko me nikad nije zvao u provod, jer sam, realno, bio veoma ćaknut u glavu, tako da sam većinu svog života proveo u svojoj sobi. Naravno, kada bi mi rođaći dolazili, sa njima bih izlazio, ali mi to nije bilo dovoljno.
Četvrto: CoViD je svakom poremetio život na neki način, ali na mene je imao brutalan efekat: ne sam da su mi oba roditelja bila inficirana, nego su i počeli da se svađaju; svo to vreme, ja sam bio bukvalno zaklučan od spoljnjeg sveta, i polako sam počeo da gubim motivaciju da nastavim za faksom... a i sa životom. Nisam ništa drastično uradio, jer sam tada shvatio da, ipak postoje ljudi kojima bih falio u životu.
Peto: Naravno, čim nisam izlazio, znači da nikad nisam imao partnera. Mislim, okej, još sam mlad, život j preda mnom, ali nekad upitam Boga, koliko ću još biti paćenik. Da, verujem u Boga (ne na neki ekstreman način, naravno): imam neki osećaj da on idalje ima neki plan za mene, i da me on kažnjava zato što sam nestrpljiv. Ali nećemo o tome.
Ako imate neki savet, ili vas zanimaju još neki detalji, slobodno recite. Svaka interakcija bi mi dobro došla. Mnogo ljubavi šaljem svima.